Tramvaj na granici grada i sela
Gradovi ponekad imaju vrlo jasne i vidljive granice svojeg gradskog „carstva“ – vjerujem da nam je svima urezana slika dubrovačkih zidina koje odvajaju Grad od morskog plavetnila. Velika većina morskih gradova i gradića ima tu pogodnost od koje oni dijelom i žive: kontrast grada i mora, građevina i valova, bijelosivih tonova kuća i plavetnila mora, to su prizori koji odavna privlače putnike i posve sigurno su bar dijelom zaslužni za turistički život naših morskih naselja svih veličina, od Suska i Ilovika, Korčule, Hvara i Malog Lošinja, pa do Rijeke, Zadra i Dubrovnika i svih onih koje ovdje nisam nabrojao.
Pogodnost te jasne granice uživaju i neki riječni gradovi – Osijek, Slavonski Brod, Kostajnica … U nekim drugim mjestima uz rijeke ta granica nije tako vidljiva, bilo zato što je rijeka malo odmaknuta od grada (npr. u Varaždinu), bilo zato što rijeka prolazi kroz sami grad (npr. Karlovac), što je također vrlo slikovito, ali i donosi drugu vrstu atmosfere, također specifične i vrlo zanimljive.
A što je sa ostalima?
U velikoj većini preostalih slučajeva granica nije ni izbliza tako vidljiva – urbana naselja malo pomalo ustupaju mjesto predgrađima u kojima caruju obiteljske kuće sa vrtovima koje, krećući se od centra prema rubovima, postaju sve rjeđe, povremeno se miješaju sa trgovačkim centrima, skladištima, prelaze bez vidljivih granica u okolna naselja … grad prelazi u selo, selo prelazi u prirodu, to je pejzaž u kojem ponekad prijelaz iz prirode u grad traje kilometrima. Vi koji dobro poznajete ulaz u Zagreb sa istoka, autoputem iz smjera Slavonije, sigurno poznajete taj osjećaj: ulazak u Zagreb traje li traje, započinje prvim poslovnim objektima još prije Ivanje Reke da bi se nastavio mimohodom uz industrijske građevine svih vrsta vozeći se uz Resnik, Žitnjak … i tek tamo negdje oko petlje, kod Držićeve ulice, putnik namjernik postaje svjestan da, eto, napokon ulazi u Grad, njegovu urbanu jezgru. A jedan od glavnih simbola grada je i njegov javni prijevoz, u slučaju Zagreba nezamjenjivi plavi tramvaj. Dolazeći sa istoka poneko ga zamijeti već prelaskom nadvožnjaka preko Ulice grada Gospića.
No, kako taj nadvožnjak nije osobito pregledan onda se sljedeća šansa za „tramspotting“ pruža tek kod Držićeve gdje grandioznost petlje i vidici na centar grada zovu na poglede uokolo. A ako propustite i tu šansu, sljedeće, ako ste recimo na putu prema Ljubljani, nećete ni imati: Slavonska avenija ulazi u dugačak i dubok podvožnjak ispod Savske ceste i to je to. Oni koji znaju kuda treba gledati mogu možda kod trešnjevačke Remize iza ograde uočiti koji penzionirani tramvaj, ali će prosječno oko ipak proći s kraja na kraj grada, a da ne uoči jedan od glavnih zagrebačkih simbola. A uz sve to, kroz Grad će se to prosječno oko voziti tek 7-8 kilometara, između dva predgrađa, od već spomenute Držićeve do završetka Prečkog i Španskog, gdje započinje zapadno predgrađe, puno kraće i nešto ljepše od istočnoga.
A kakve sve to ima veze sa tramvajskim okretištem Prečko?
Većina gradskih tramvajskih okretišta su vrlo užurbana mjesta: zamislite si okretište Črnomerec, na primjer. Bujica ljudi slijeva se iz tramvaja u autobuse, iz autobusa iz tramvaje, iz jednog i drugog u trgovine, kafiće, lokale svih vrsta… tamo je uvijek gomila, gomila onih koji stoje, sjede, čekaju, žure… pravi mali svemir. Mali grad za sebe. Neka su okretišta manje bučna i užurbana: recimo Mihaljevac. Jedan kolosijek ide prema gradu, drugi prema Dolju, jedan autobus vodi prema Šestinama, drugi prema Markuševcu/Sljemenu… i to je to. Ali, to su ipak mala lokalna središta, okupljališta ljudi.
No, u cijelom gradu postoji i jedno tramvajsko okretište na kojem vlada potpuni mir i na kojem se ne okupljaju ljudi. Okretište koje se nalazi točno na vrlo vidljivoj granici grada i ne-grada. To je okretište Prečko.
Do njega sa istoka vodi četverostazna Matetićeva ulica sa tramvajskim kolosijekom u sredini, a od njega se na zapad nastavlja samo uska stazica kroz kukuruze i travu do pojasa. S jedne strane ulice Svilkovići, istočne, se nalaze zgrade Prečkog i park sa dječjim igralištem, dok se sa njene zapadne strane nalaze polja i livade… tek tamo negdje u pozadini, 500-injak metara udaljene, nalaze se kućice Savske Opatovine, naselja koje Zagrebu pripada samo administrativno, dok je po ugođaju to pravo pravcato selo u svakom smislu riječi, sa svim njegovim dobrim i lošim stranama. Granicu možemo promotriti i u smjeru sjever-jug: prema sjeveru Svilkovići su moderna trostazna prometnica koja vodi promet prema izlazu grada i Španskom, a prema jugu je to blatni kolski put sa dubokim jarugama.
Kad ne bi bilo trgovačkog centra City Center One okretište Prečko bi bilo potpuno slijepo crijevo, stanica namijenjena tek stanarima obližnjih zgrada: uz njega nema čak ni naobičnije trafike, a kamoli trgovine, pekare, kafića, parkirališta, švercera cigaretama, prosjaka … broj ježeva na obližnjim livadama posve sigurno nadmašuje broj ljudi koji se na okretištu zadržavaju duže od nekoliko minuta potrebnih za dočekivanje tramvaja, a jedini javni sadržaji na njemu su malena nadstrešnica i javni sat. Ipak, uz CC1 u pozadini, do kojeg se, paradoksalno, najčešće dolazi blatnom stazom kroz već spomenuta polja, broj putnika na toj stanici ipak nije posve zanemariv – barem danju. U noćno doba je tramvaj vrlo često potpuno prazan kada dođe na svoju posljednju stanicu.
I tako je tramvajsko okretište Prečko jedino mjesto na kojem tramvaj doslovno dolazi do gradske granice: od tramvajskog kolosijeka pa do kukuruzišta je udaljenost otprilike 20 metara. Iako mitnice već dugo ne postoje, ovo je neka vrsta „kulturne mitnice“, mjesto na kojem se u samo nekoliko koraka stiže iz sela u grad i obrnuto. Volim to okretište upravo zbog tog razloga: kao što se dubrovačkih zidina pruža pogled na otvoreno plavetnilo mora, tako se i od ovog okretišta pruža pogled na seoski ambijent s druge strane gradske granice. Grad pozdravlja selo!
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija
Tekst i fotografije:
