U Osijeku se puno gradi i ponešto griješi

U rujnu ove godine grad Osijek bio je domaćin 4. kongresa hrvatskih arhitekata pod nazivom “Zemlja”, a odabran je, nakon tri jadranska grada, “kao ‘najvibrantniji’ grad hrvatske arhitekture, ali i kao jedini iz skupine velikih gradova koji nema konfliktnih situacija u odnosu arhitektonske struke i uređenja javnih površina”, kako su prenosili mediji uoči Kongresa. Ta je PR formulacija višestruko intrigantna, uzmu li se u obzir neke realne osječke okolnosti. Naime, smjenu gradske uprave slijede i skori izbori u Društvu arhitekata grada Osijeka, promjena čelnika Agencije za obnovu osječke Tvrđe, ali i ukidanje – usvajanjem dvaju novih zakona, o gradnji i o prostornom uređenju – institucije stručnog Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti (“Povjerenstva za lijepo”), koje je još od 2009. godine bilo moguće zaobići zbog pojednostavljene procedure investitorima što je omogućila Vlada RH Zakonom o postupanju i uvjetima gradnje radi poticanja ulaganja. Ukidanje osječkog Povjerenstva za lijepo, koje je ranije, vodeći se ocjenama uglednih arhitekata i članovima Društva arhitekata grada Osijeka koji su ga činili, moglo i spriječiti neke loše idejne projekte, u gradu u kojem se puno gradi stvara uvjete za nove urbanističke i arhitektonske greške.
S druge strane, za godišnju nagradu za ostvarenja hrvatskih arhitekata za 2012. godinu pristigla su samo dva rada iz Osijeka što indicira status lokalne arhitektonske produkcije. Istovremeno, Grad se kandidira za Zelenu prijestolnicu Europe 2016., Grad kulture 2020., a sama Tvrđa po treći put za upis na popis svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a. Tvrđa, ali i čitav grad, bore se s nizom komunalnih problema, neriješenom prometnom situacijom i problemima odvodnje, a prema riječima Valerije Vuković Kondže, koja je još kratko na čelu Agencije za obnovu osječke Tvrđe, niz stručnjaka koji se na ovaj ili onaj način bave baštinom, gradom i prostorom, djeluju nekoordinirano i svaki projekt zapravo ovisi o individualnom trudu i mogućnostima pojedinaca koji se spletom okolnosti nađu u poziciji da djeluju za dobro grada.

1

Autobusni kolodvor Osijek

2

Poslovna zgrada Sunčana vrata

Realizirani projekt Vodenih vrata na Tvrđi ujedno je i pilot projekt daljnje regulacije i konzervatorsko-urbanističke obnove koju je planski postavio Zlatko Uzelac. U tri je godine, s budžetom od milijun kuna godišnje, Agencija napravila niz studija te raspisala dva natječaja, jedan za urbanu opremu i obavijesne ploče, a drugi, završen ove godine, za urbanističko-arhitektonsko rješenje Trga Vatroslava Lisinskog. Planira se skoro uređenje partera pred Vodenim vratima, što je dio i strategije turističkog razvoja, te opsežan zahvat vodne regulacije, ali problem upravljanja Tvrđom često se svodi na saniranje komunalnog nereda – nereguliranog parkiranja i posljedica mladenačkih zabava vikendom.
U Osijeku je skovan i termin “krezube gradnje”, kojim je arhitekt Miroslav Pavlinić svojedobno okarakterizirao osječku urbanizaciju: investitori su temeljem neodređenog GUP-a među obiteljskim kućama diljem grada podizali višekatnice, a neke su se građevine i preko pločnika prelile na javnu površinu, što je također bilo dopušteno. Prozvao je tada i arhitekte koji su nekritički projektirali substandardno stanovanje, ali do danas se prostorno planska dokumentacija mijenjala samo u smjeru prilagođavanja zahtjevima investitora, a planova za sanaciju urbanističkih grešaka još nema. Uređenje glavnog gradskog trga, a naročito njegovo održavanje, trajno izazivaju prijepore i među strukom i među građanima, a slično je i sa spomeničkom plastikom postavljenom u zadnjih nekoliko godina o čemu smo pisali ovdje. Tako da konfliktnih situacija u odnosu arhitektonske struke i uređenja javnih površina definitivno – ima.

4

Trg Vatroslava Lisinskog

3

Sveučilišna knjižnica

Upitali smo stoga predsjednicu Društva arhitekata grada Osijeka, članicu predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata i donedavnu dogradonačelnicu Danijelu Lovoković, o aktualnim projektima i natječajima u Osijeku. Zanimljivo je da tih podataka nema na stranicama Društva, a serija ambicioznih poteza – od osnivanja Arhitektonskog fakulteta, preko spomenutih kandidatura i natječaja, do obnove Tvrđe – slabo je predstavljena i na službenim stranicama Grada, što je tim čudnije uzme li se u obzir da se u gradu Osijeku raspisuje daleko najviše arhitektonskih natječaja za objekte javne namjene. Bili su to, primjerice, Crkva Gospe od utočišta u Aljmašu, Trg Ante Starčevića, Trg slobode, Trg Donji grad, Trg branitelja na Jugu II, Sveučilišna knjižnica, Esseker centar, Poslovna zgrada Sunčana vrata, Spomenik poginulim braniteljima na Trgu slobode, Urbanistički natječaj uređenja središta grada, Građevinski fakultet, Eurodom, Obrtnički centar Sjenjak, Kappa centar, Urbana oprema osječke Tvrđe, Trg u Đakovu, Nastavno sportska dvorana Gradski vrt, Bazeni Gradski vrt. Danijela Lovoković kaže da se mogu pohvaliti i kao grad s najvećim brojem realiziranih natječajnih rješenja, te da je Društvo (sve do sada) aktivno sudjelovalo u kreiranju urbanog razvoja grada, a na poziv gradonačelnika – uglavnom kroz volonterski rad u kreiranju urbanističkih zadataka, analizom pojedinih prostornih cjelina, komentarima prostornih planova i slično. Osvrćući se na vlastitu političku karijeru i recentne zakonske promjene, Lovoković ističe da arhitekti na vodećim pozicijama mogu “pokrpati” neke rupe u zakonskoj regulativi, ali ne sve. Uz sve navedeno, djelovanje šezdesetak članova Društva arhitekata Osijeka na državnoj razini prolazi uglavnom nezapaženo. Možda zbog toga što je u sjeni velikih gradskih infrastrukturnih projekata (poput 72,5 milijuna eura vrijednog projekta Vodovoda i Grada Osijeka na proširenju i poboljšanju kanalizacijskog sustava u Osijeku i gradnji postrojenja za obradu otpadnih voda ), možda zbog razmjera komunalnih problema, možda zbog donedavne političke situacije, no sigurno odmaže i neadekvatna medijska prezentacija tih silnih projekata. Osim u lokalnim medijima, slavonska arhitektonska produkcija kao da ne postoji. Veća bi transparentnost doprinijela i nastojanjima Društva da djeluje na svijest građana u smislu utvrđivanja urbanog identiteta, jer i Osječani i Osijek, poput nekih drugih građana i gradova u Hrvatskoj, boluju od istovremenog precjenjivanja vlastite baštine i praktične nebrige za nju. Lovoković dodaje da je prostor, na žalost, ograničeno dobro, a da se zagađenje prostora lošom gradnjom teško rješava. Uspije li Osijek ipak ugraditi sve postojeće dobre momente i entuzijazam u još nedovoljno artikuliranu strategiju razvoja, tek tada bismo mogli svjedočiti zaista vibrantnoj arhitektonskoj sceni.