Žene za utjehu

Premda se Japan 1993. službeno ispričao zbog regrutiranja žena u seksualno ropstvo za vrijeme Drugog svjetskog rata, ovaj dio ratne povijesti nije ušao u udžbenike i malo je poznat kako u Japanu tako i u svijetu. A otprilike 200 000 žena služile su kao prostitutke japanskoj Carskoj vojsci u to vrijeme. Bile su to mlade djevojke, pretežno iz Koreje ali i Kine, Tajvana, Filipina, Indonezije pa i Nizozemke, neke ne starije od 11 godine koje su kidnapirane ili na prijevaru odvedene u prostituciju.

Korejska umjetnica Chang-Jin Lee s prebivalištem u New Yorku odlučila je ukazati na ovu povijesnu činjenicu kroz projekt Comfort Women Wanted. Naziv projekta dolazi iz oglasa koji poziva djevojke da se dobrovoljno odazovu za pružanje utjehe vojnicima, te naziva koje je korišten za ove žene – comfort women (žene za utjehu). Oglas je umjetnica pronašla u novinama iz ratnih vremena. Povijesni podaci govore da se puno djevojaka nije dobrovoljno odazvalo, ali zato su mnoge prisilno odvedene u vojne kampove poznate kao stanice za utjehu gdje su bile silovane i mučene. Pretpostavlja se da službu nije preživjelo više od 30%  žena.

Umjetnički projekt sastoji se od video rada u kojem umjetnica intervjuira žene koje su preživjele ovaj sistem te jednog japanskog vojnika. Oni govore o svojim iskustvima ali i sadašnjim snovima i nadama. Video rad dopunjavaju projekcije mjesta gdje su bili smješteni vojni kampovi te posteri koji ponavljaju spomentuti novinski oglas sa slikama mladih djevojaka te oni sa siluetama ostarjelih žena.

Osvjetljavajući ovaj mračni dio povijesti umjetnica želi podignuti svijest o seksualnom nasilju nad ženama u vrijeme rata, te podsjetiti da je problem i danas relevantan: “Trgovina ljudima najbrže rastuća je industrija na svijetu, te druga po redu nakon trgovine oružjem u 21. stoljeću. Pitanje žena za utjehu nije pitanje prošlosti već je relevantno i danas.”