Exit through the museum shop, ali ne i u Hrvatskoj!
Kako, u vremenu kapitalizma, hiperprodukcije i hiperkonzumacije shvaćamo suvenir? Po definiciji, određujemo ga kao uspomenu, podsjetnik na događaj ili mjesto, no takav se opis ne referira na njegovu materijalnu kompoziciju, način proizvodnje ili njegovo podrijetlo kao objekta. Suveniri su često vezani uz ljude i putovanja, njihovu sklonost sakupljanju, a kao masovno proizvedena dobra koja izviru svugdje gotovo da ih poistovjećujemo s kičem. U vremenu u kojem je muzej brend, a kultura proizvod postavlja se pitanje što je muzejski gift shop. Fenomen muzejskog suvenira dobiva posve novu dimenziju. Gotovo da ne postoji muzej koji ne koristi suvremene strategije kulturnog menadžmenta a da ne posjeduje bookshop ili muzejski gift shop.
Muzeji-zbirke predmeta, kao obrazovne institucije kulture i povijesti, prezentiraju i vježbaju autoritet „aure umjetničkog djela“, ali i sebe kao institucije. Ipak, muzejski suveniri pokušavaju opisati upravo tu „auru“ kulture kroz par ikoničkih prizora koji su prepoznatljivi izvan konteksta. Posjetitelj će u muzejskoj suvenirnici pokušati ponovno proživjeti viđeno i pokušati memorirati važnost i značaj umjetničkog djela upravo kupnjom određenog predmeta, šalice ili razglednice s reprodukcijom umjetničkog djela kako bez njih ne bi umanjio ili izgubio svoj doživljaj. S jedne strane, poprilično prijeteći i didaktičan dojam koji ostavlja muzej, dok s druge strane komercijalni prostor trgovine uspostavlja svojevrsno utočište za posjetitelje manje naoštrene za umjetnost. Zanimljivo je istraživanje u talijanskim muzejima pokazalo da je u vremenu rececije, od 2008. do danas, mnogo veća prodaja skupih muzejskih suvenira nego jeftinih knjiga. Što svakako govori o tipu muzejske publike, one višeg ili visokog socijalnog statusa.
Kako su se u vremenu recesije snašli hrvatski muzeji i imaju li što ponuditi? Gotovo je univerzalna situacija loše ponude zagrebačkih muzeja i galerija, čije trgovine većinom nude kataloge prethodnih izložbi, muku muče s copyrightom reprodukcija djela, koje, kada se i dogode, često padaju u kič. No, smije li ponuda ostati isključivo ograničena na reprodukcije ili replike? Time se ostavlja dojam da muzeji donekle podcjenjuju potencijalnog kupca posjetitelja, a posve negiraju strategiju muzejskog brandinga preko suvenira. Svakako treba istaknuti MUO, čija vrlo jasna marketinška strategija prodaje replika šalica i ostalih predmeta iz zbirke pokazuje usmjerenost na tržište, ali i blagu konzervativnost u kreativnosti.
Ipak, najiščekivaniji muzej u Hrvata, MSU, uskoro će proslaviti prvi rođendan. Pomalo izgubljen u vremenu i prostoru, čini se da nije uspio ispuniti visoka očekivanja. Tako je i njegova „Muzejska trgovina“ simptomatična točka stvarnog stanja. Početno zamišljen kao mjesto kreativnog, novog pristupa tržištu, njihov dućan je postao udaljeni, neprikladni dizajnerski showroom i nikako ne smije ostati na tome. Trenutačno u MSU ne postoji niti jedan suvenir koji bi adekvatno predstavljao zbirku ili zadržao potencijalnog kupca na dulje od pet minuta.
No, vjerovat ćemo da stvari kreću nabolje. Na „Izložbi hrvatskog dizajna 0910“ održanoj u MUO predstavljeni su, za sada još prototipovi budućih MSU-ovih suvenira. Zamislite hulahupke s uzorkom Bućanove Žar ptice, flaširanu vodu za pročišćenje (duhovno i fizičko), fotaparat koji fotografira samo događaje izuzetne povijesne važnosti…
Naravno, riječ je o iznimno promišljenim radovima-suvenirima studenata dizajna pod nazivom „Shopworks“. Radionica pod vodstvom kustosice MSU Tihane Puc okupila je deset studenata (Dora Đurkesac, Mia Bogovac, Maja Kolar, Maša Milovac, Sarah Baron Brljević, Draga Komparak, Zoran Đukić, Jan Pavlović, Kristina Lugonja, Kristina Ivančić), čiji je cilj bio osmisliti vizualni identitet i ponuditi novi asortiman proizvoda unutar muzejske trgovine. Muzejska trgovina kao platforma novih ideja, gdje se proizvod stavlja u odnos autorskog rada i masovne produkcije i propituje se tema visoke i niske umjetnosti, gdje granice postaju nevažne. Tako su se nastali radovi referirali većinom na zbirku, a inspiracije sezale od Vanište, Dimitrijevića, Murtića sve do Miroslava Balke. Riječ je također o radovima koji su morali pretpostaviti realne mogućnosti proizvodnje, kako je istaknula jedna od dizajnerica Maša Milovac. Inteligentni dizajn suvenira koji stvara i inteligentnog kupca-posjetitelja muzeja. Još je potrebno pronaći potencijalne proizvođače, a uopće ne sumnjamo u uspjeh ovako originalnih muzejskih suvenira.
Svakako treba spomenuti i novootvoreni Muzej prekinutih veza, institucionaliziran i otvoren prije nepunih mjesec dana na Gornjem gradu. Posve originalni proizvod Olinke Vištice i Dražena Grubišića, iako privatan i nezavisan muzej, postao je svakako uzor po broju posjetitelja, ali i svojim nekonvencionalnim i nepretencioznim nastupom. Iako vrlo tržišno usmjeren, Muzej je svojom neposrednošću i kreativnošću uspio osvojiti naklonost javnosti. A uz dobru strategiju – koncept izlaganja tragi(komi)čnih ljubavnih suvenira koji dobivaju autoritet i značenje samim činom dispozicije, nalazi se i klasičan, pomalo ironičan muzejski gift shop.
U konačnici, shop treba biti integralni dio muzeja koji potiče i dopunjava njegovu edukativnu funkciju, s mišlju da mora adresirati i posjetiteljeve želje, očekivanja, te bitno financijski pridonijeti muzeju. Muzej se ne smije bojati tržišta i trgovine, jer kultura je ionako postala vrlo isplativ biznis. Ali, potrebno je prije svega uložiti novac u ljude koji vode umjetničke institucije i potaknuti edukaciju na području kulturnog menadžmenta, koji je gotovo posve zanemaren u Hrvatskoj.
