Igračke su više od igre

Sjećate se svoga djetinjstva? Sjećate se kako su izgledale vaše najdraže igračke, vaši plišani i gumeni prijatelji? Neke ste vjerojatno sačuvali, neke su završile u rukama vaših nećaka, djece, ili onih potrebitih, siromašnih. I tako to ide. Igračke neminovno konstruiraju naše male svjetove, sadrže nevjerojatan kreativni potencijal ako im to dopustimo  i ako one to nama dopuste!

Pokušali smo saznati kakvo je stanje sa igračkama danas kroz dvije promatračke prizme: kritiku rodne određenosti igračaka i kritiku industrije igračaka, jedne od najsnažnijih gospodarskih grana u svijetu. Naši sugovornici su pokušali dati odgovore na pitanja je li moguće raditi rodno „neutralne“ igračke te koje su sve odgovornosti koje pred dizajnera predstavlja osmišljavanje igračke.

Kako se vremena mijenjaju, mijenjaju se i trendovi u igračkama; danas industrija igračaka ne poznaje granice, a klinci trendove u igračkama mijenjaju brže nego li Barbike opravice. Igračke naših roditelja za vrijeme socijalizma često su bile napravljene vlastitim rukama ili samo objekti žudnje, luksuz svojstven Europi i Americi. Moje tranzicijsko odrastanje bilo je označeno legićima iz Trsta i plastičnim verzijama Barbika, a prava uskostruka plavuša zavrijedila bi moje vlasništvo tek na rođendane. Svi  su ti PVC prijatelji u jednoj mjeri označili moj karakter danas, bilo ustrajanjem na imaginaciji u svakom trenutku, ali i neminovno, nametanjem određenih rodnih uloga. Bilo je gotovo nemoguće vidjeti nekog od kvartovskih klinaca da se igra s našim Barbikama, a svetogrđe je bilo i da tri prijateljice uđu u „visokotehnološki“ svijet autića i tvornica. Ako bi slučajno jedan od dječaka pristao na igru Barbikama, bio bi socijalno izoliran od ostalog društva, a ponekad se i dan-danas prepričavaju te „ekscesne“ situacije. Zanimljivo, Ken je oduvijek dječacima bio „neprihvatljiv“, dok je Action Man bio simbol muževnosti, a razlika u mišićima i fizionomiji  nije bila tako velika.

Otkako postoji koncept igračke, postoje i rodne uloge. Na ovogodišnjoj listi najvrućih blagdanskih poklona za djecu, globalni community site Squidoo daje jasnu distinkciju između „rozih“ i „tamnoplavih“  igračaka. Za djevojčice tu su pećnica, lutke sa umetcima, plišani psići, dok dječake očekuju Transformeri ili mač iz Ratova zvijezda. Čitajući podtekst ovih igračaka, saznajemo da se djevojke na njima trebaju učiti suosjećajnosti, brizi, dobrom kuhanju, uređivanju, a  od dječaka se očekuje spremnost na borbu i natjecanje, čvrstoća i ne pokazivanje osjećaja,…

Takvo viđenje objašnjava i  Amir Hodžić pri Centru za LGBT ravnopravnost: „Rodne uloge su zbir karakteristika, načina ponašanja, stavova, aktivnosti, normi, obaveza i očekivanja koje određeno društvo ili kultura dodjeljuje i zahtjeva od osoba s obzirom na njihov pripisani spol.
Rodne uloge uče se procesima socijalizacije i odrastanja. Rodna pravila i norme usvajaju se kroz kulturu, roditelje/ice, grupe vršnjaka/inja, školske sisteme, medije, običaje, zakone tržišta, religiju, umjetnost. U osnovi rodne socijalizacije jest strukturalna binarnost koja čini osnovu heteronormativnog patrijarhalnog društvenog sistema i stvara neravnopravnost.“

Igračke (kao i odjeća, obuća, boje, nakit, parfemi…) nemaju spol niti rod, one su istinski rodno neutralne, no među utjecaji raznih društvenih aktera (mediji, tržište, naročito marketing!, roditelji, odgojne institucije, vršnjačke grupe…) stvaraju ih kao vrlo rodno određene, tj. rodno stereotipne, nastavlja dalje Hodžić.

Gotovo da nije potrebno objašnjavati  da dječaci neće postati manje muževni ukoliko se budu igrali sa lutkama, niti će djevojčice biti manje ženstvene ako preuzmu autiće. Uostalom, muževnost i ženstvenost su jednako nametnuti socijalni konstrukti. Djeca će u svakoj igrački pronaći onaj modus igre za kojim im njihov kreativni impuls bježi.

O istoj smo temi pričali i sa domaćim dizajnerima igračaka, i to igračaka koje nisu dio masovne industrije proizvodnje igračaka, niti su njihove igračke isključivo za „dečke“ i „curice“. To su Marko Pavlović sa svojim svjetski poznatim Oblom, Ana Marin sa DIY manufakturom Rec i krpenim lutkama Zubeki – napravljenim od ostataka tkanina te veliki „bespolni zecovi“- Little Horse and Baby Beuys, kako ih nazivaju njihove dizajnerice Maja i Mejra Mujičić.

Sve ove igračke možete pronaći u malo drugačijoj trgovini igračaka kukutre.hr.

Oblo je didaktička igračka s nizom nagrada (o kojoj smo pisali ovdje i ovdje), a Marko Pavlović ističe kako je „rodno neutraliziranje“ igračke  došlo spontano, no  tijekom završnog kodiranja igračke bojom neutralnost je bila jedan od čimbenika o kojem se vodila briga. „Današnji modni trendovi polaku brišu jasne granice između „muških“ i „ženskih“ boja. One se u današnje vrijeme kombiniraju na  potpuno nove načine koji tada inspiriraju ostale (kreativne) industrije. Sama vrsta igračke isto ima važnu ulogu. Smatram da edukativne igračke (puzzle, slagalice…) puno lakše izbjegavaju rodno kategoriziranje, odnosno predrasude od strane roditelja za razliku od akcijskih figura, lutaka itd. Nemojmo zaboraviti da i same boje, njihovo usklađivanje i kombinacije, također mogu imati edukativni karakter“,  objašnjava Marko.

Kod zečeva Little Horse and Baby Beuys Maje i Mejre Mujičić, neutraliziranje rodne kategorije došlo je intuitivno; prije nego što su odlučile da će napraviti liniju igračka nisu posebno razmišljale o rodu i spolu nego im je bilo logično da igračka koju žele napraviti ne treba imati ograničenje spola, roda, rase ili generacije. „Naš zec je slobodan od svih vrsta etiketa i dozvoljava svojim vlasnicima da mu upišu sve karakteristike, pa tako i spolne.“

Zubeki Ane Marin su rađeni od ostataka materijala  njezinih REC majica, njihova ideja je smanjiti količinu otpada i dobiti male količine ručno rađenih i  zanimljivih igračaka, gdje je svaka igračka jedinstvena i pruža mašti na volju.  Zubeki su, ističe Ana, namijenjeni  djeci,  odraslima i ponekom kućnom ljubimcu. „Zubek nije rađen za određenu publiku, otvoren je prema svim generacijama“.

Upravo je poticanje mašte i edukativni aspekt jedno od glavnih obilježja navedenih igrački.

Edukativne igračke su te koje sadržavaju cijeli niz različitih komponenti od kojih djeca imaju koristi, govori  Marko Pavlović.  „One podrazumijevaju razvoj memorije, motorike i koordinacije oko – ruka, razvoj geometrijskog mišljenja i prostorni zor, sklad boja… Ako didaktička igračka uključuje više igrača, onda možemo govoriti i o poticanju socijalizacije i timskom radu. Što to sve znači? Radi se o cijelom nizu sposobnosti  koje su neophodne za normalan razvoj djeteta poput: lakšeg  pamćenja, pisanja, crtanja, računanja, rješavanja složenijih zadataka, snalaženja u prostoru i komunikaciji. Predškolska djeca ove vještine usvajaju na njima neprimjetan način, kroz igru.“ Sve navedene aspekte uspješno postiže Oblo, svjestan odgovornosti  koje igračke imaju za dječji razvoj u najranijoj dobi.

Slično razmišljanje dijele i sestre Mujičić: „Vjerujemo da je to izrazito odgovoran posao jer su igračke jedan od prvih načina izražavanja i komunikacije sa svijetom. Lhbb zečevi ne predstavljaju ideal  niti nameću primjer poželjnosti ili ljepote, oni svojim oblikom (zečja glava na čovjekolikom tijelu) ukazuju na apsurd koji je dječjoj zaigranosti prirodan i samorazumljiv. Želimo poticati želju i potrebu za igrom jer vjerujemo da je ona neizostavan dio dječjeg intelektualnog i emotivnog razvoja; djetinjstvo je ionako jedan kratak period u životu, koji svakako treba pokušati produžiti.“

Svim dizajnerima, unatoč različitim konceptima igrački, slična jedna stvar: kritika fabrikacije djetinjstva u kojem su igračke postale zamjenjive, nepersonalne ( ali i često rađene od otrovnih spojeva!).  Ana  Marin podržava handmade projekte, male naklade proizvoda, “uradi sam” ambicije i recikliranje, jer smatra da se tim malim lokalnim pothvatima postepeno diže svijest i mijenja percepcija prema masovnoj proizvodnji, potrošnji i posjedovanju stvari.

„Djeca su zatrpana nepreglednim morem „poželjnih“ igračaka koje ispunjavaju njihove konzumerističke potrebe dok iskren odnos prema njima zapravo nemaju. Izgleda da industrija igračaka svjesno koristi činjenicu da odrasli danas nemaju vremena igrati se s djecom, a kamoli zajedno s njima izrađivati igračke, pa nudi gotov proizvod koji može samo kratkoročno zadovoljiti dječju potrebu za igrom. Nama je bilo jako bitno odmaknuti se od tog pristupa i ponuditi nešto s čim bi se i same voljele igrati, nešto što ima karakter, a dozvoljava nam da ga i sami upišemo“, ističu Maja i Mejra.

Marko Pavlović ponajviše je uključen u same proizvodne procese te daje svoje viđenje stvari: „Industrija igračaka je jedna od najprofitabilnijih u svijetu. Na krilima snažnog ekonomskog rasta javlja se sve veća potražnja za igračkama u takozvanim BRIC državama (Brazil, Rusija, Indija, Kina). U Rusiji primjerice, vlada snažna potražnja za plišanim igračkama. Azijsko tržište je vrlo specifično iz razloga što se učenje smatra vrlo važnim pa ostaje malo vremena za igru. Igra se rijetko povezuje s učenjem, već sa slobodnim vremenom, a najpopularnije igračke mogli bi smo svrstati u kategoriju „sad i odmah“. To su igračke kratkog daha – oblikovane da zabave dijete na kratko vrijeme. Postoje igračke  koje su dobar pokazatelj i trajni znak civilizacijskog i tehnološkog stupnja razvoja našeg društva(Monopoly, LEGO, Rubik…).

Spomenuo sam LEGO koji uz svoje dugo poznate, mainstream proizvode uvode i nove, koji se zasnivaju na određenim filmovima, crtićima ili od ranije poznatim verzijama društvenih igara na ploči. Vidljiva je borba za tržišnu prevlast, no i potencijalna opasnost od gubitka prepoznatljivosti samog branda prevelikom diverzifikacijom protfelja proizvoda.“

Božić je pred vratima, a na vama je odluka- hoćete li svome klincu udovoljiti želje, učiniti ga nužnom karikom u industriji igračaka ili napraviti od njega samosvjesnu i kritički osviještenu malu osobu.