Koliko su underground bili jugoslavenski omladinski časopisi?

Danas se u velikogoričkoj Galeriji Galženica otvara izložba Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press: 1968. – 1972. (Beograd, Zagreb, Ljubljana),  koja se bavi  specifičnim  novinarskim žanrom razvijenim u socijalističkoj Jugoslaviji.

Riječ  je  o publikacijama  koje je izdavala mreža omladinskih i studentskih organizacija, a iako je nastao kao  dio sovjetskog propagandnog aparata, krajem 1960-ih omladinski je tisak u jugoslavenskoj adaptaciji razvio brojne specifičnosti.

Svakako prva asocijacija vezana uz jugoslavenski omladinski tisak jest časopis Polet, jedan od najaktivnijih i najprogresivnijih časopisa razdoblja socijalizma, no medijska percepcija danas često se stvara kroz njegova disidentska mjesta nastala u izdanjima iz kasnih 70-ih, zanemarujući činjenicu da je Polet također prezentirao i mainstream popularnu jugoslavensku kulturu.

No, upravo je prethodno vremensko razdoblje ( od 1968. – 72.)  poslužilo povjesničaru Marku Zubaku, koji je u cvatu buntovnog razdoblja u domaćim omladinskim časopisima za prepoznavanje  mnogobrojnih sličnosti s tzv. američkim i britanskim underground magazinima iz istog razdoblja.  Izložba prikazuje brojna neočekivana preklapanja (formativna, sadržajna, politička) između ova dva žanra nastala u dva posve drugačija ideološka konteksta. Postav se sastoji od obilja arhivskog i teško dostupnog materijala – kvalitetnih reprodukcija izvornih omladinskih i studentskih časopisa iz Zagreba, Beograda i Ljubljane, uz pojedine reprezentativne primjerke samih američkih i britanskih underground časopisa. Marku smo postavili par kratkih pitanja, a izložbu u cijelosti pogledajte u Galženici, s početkom u  20h, pa sve do 27.svibnja 2012.

Kako je tekao istraživački proces- izložbu prati obilje materijala, sistematizacije, komparacije. Kako ste došli do komparativnog materijala- referentnih omladinskih časopisa zapada?

Izložba zapravo predstavlja manji dio mojeg znatno šireg doktorskog istraživanja o omladinskom tisku, u dosta duljem razdoblju od kraja 1960-ih do početka 1980-ih, a kojeg upravo predajem na budimpeštanskom Central European Universityju. Jedna od prvih stvari koje sam zamijetio jest da je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih u omladinskom tisku vladala fascinacija jednim drugim novinskim žanrom: američkim i britanskim underground pressom. U tom smislu, do materijala sam došao uistinu dugim istraživanjem, ali i ljubaznošću brojnih pojedinaca koji su mi ustupili svoje rijetke godišnjake beogradskih, ljubljanskih i zagrebačkih omladinskih časopisa. I do primjeraka originalnog underground pressa došao sam uz pomoć kontakata stečenih u istraživanju, kao i susretljivošću osoblja četiriju američkih sveučilišnih knjižnica koje imaju zavidne kolekcije.

Omladinski časopisi na području Jugoslavije, unatoč tome što su bili vezani uz dominantnu ideologiju, redovito prate i afimiraju popularnu kulturu, pokazujući kako mladež ipak nije bila ideološki zadojena. Što mislite što je tomu razlog?

Ono što je bitno napomenuti jest da se ova izložba ne bavi svim jugoslavenskim omladinskim listovima u razdoblju od 1968-1972, već samo onim što se tad razumijevalo pod skupnim pojmom omladinska štampa, ne samo u Jugoslaviji već i u drugim komunističkim zemljama. Omladinski tisak naime označavao je skup listova koji zaista jesu bili namijenjeni omladini, ali su i izlazili pod okriljem postojeće mreže omladinskih i studentskih organizacija, izvorno izgrađene kao dio propagandnog aparata.

U tom smislu oni su, za razliku od mainstream omladinskih medija, poput primjerice Plavog Vjesnika ostali na margini medijske scene i izvorno bili posvećeni isključivo propagandnim ciljevima. Vremensko razdoblje koje je obuhvaćeno izložbom još uvijek je vrijeme u kojem, barem u omladinskim novinama, postoji vjera u državnu ideologiju i mogućnost samoupravnog razvoja socijalizma. S druge strane, omladinski novinari postaju sve otvoreniji prema zapadnoj pop-kulturi, no ne bilo kakvoj. U načelu interes prevladava za sve ono što se moglo označiti kao progresivno. Svojevrsna deideologizacija u omladinskom tisku javit će se tek kasnije.

Kako objašnjavate da progresivnost, primjerice Poleta, zapravo nije bila nikada dovođena u pitanje od strane vladajućih instanci, jer je kao svojevrsni socijalistički bastard, ravnopravno prezentirao i pratio popularnu kulturu zapadnjačke provenijencije kao kapitalističkog izrabljivača radničke klase?

Vjerujem da mislite na onaj slavni Polet iz kraja 1970-ih. Ja se u svojem doktoratu opsežno bavim tim Poletom, ali u ovoj izložbi radi se o njegovom prethodniku koji je izlazio od 1966-1969. Ipak, to pitanje lijepo pogađa svojevrsni paradoks u kojem su se službeni omladinski listovi nalazili. Upravo taj kasniji Polet (s kraja 1970-ih) na neki je način proizašao iz prvog burnog razdoblja kroz koji je prošao omladinski tisak.

Naime, omladinski listovi dugi su niz  godina bili posve nezanimljivi partijski pamfleti. Krajem 1960-ih, u vrijeme buđenja studentskih pokreta oni postaju buntovni, ali i primarno politički medij. Zapadna kultura koja se tada prati još uvijek je vrlo ljevičarska i donekle u skladu sa samoupravnom ideologijom. Uvoz zapadne masovne komercijalne pop-kulture u državne omladinske časopise, događa se tek desetljeće poslije,  među inima, i kao izravna posljedica političke represije početkom 1970-ih.

Posljedne dvije godine je u Hrvatskoj izuzetno velik interes ka (re)afimaciji i ponovnom čitanju, često i nostalgičnom, jugoslavenske kulture i prošlosti, uz nekoliko velikih izložbi održanih prošle godine (MSU, HDD…). Kako se vaša izložba odnosi prema tome “fenomenu”?

Moja izložba jest rađena iz povjesničarske perspektive, ali ne one koja smatra da postoji jedna zauvijek dana istina koju samo treba pronaći u arhivima i iznijeti je na vidjelo. U tom smislu ona predstavlja pokušaj jednog čitanja jugoslavenskog omladinskog tiska, davanja nekog značenja i interpretacije. S druge strane ona nipošto ne želi romantizirati omladinski tisak. Ako je leitmotiv izložbe veza između omladinske štampe i underground pressa, to ne znači da su svi omladinski listovi automatski bili underground, nit da su to (od)uvijek bili. Izložba nipošto ne želi nekritički razmatrati jugoslavensku komunističku kulturu i prošlost, već samo ukazati na ovo institucionalno mjesto, omladinsku štampu, koje se, uslijed određenih elemenata, pretvorilo u svojevrsni geto medijske slobode u kojem su se događale neke neobično zanimljive stvari.