Čelične magnolije
Davno, tamo negdje u 18. stoljeću Dalmacija postaje dio kulturnog krajolika Europe. Alberto Fortis, putnik, istraživač i prirodoslovac prolazi tim krajevima i piše svoj “Put po Dalmaciji”. Knjiga će uskoro nakon objavljivanja 1774. postati apsolutni bestseler.
Prevedena je na pet svjetskih jezika, a Morlaci, kako je Fortis nazvao stanovnike dalmatinskog zaleđa, novi nositelji romantične ideje o “dobrom divljaku”.
Još važnije, pjesma Hasanaginica koju Fortis zapisuje postat će dio obaveznih pregleda europskog narodnog blaga zahvaljujući Herderu koji ju je uvrstio u svoju antologiju “Glasovi naroda u pjesmama” i to u prijevodu samog Goethea kojeg se izgleda ta balada jednako snažno dojmila.
Foto: Nataša Hrust, 2016./17.
No izvan tih samoljubnih diskursa pomniji pogled u Fortisov tekst pokazuje kako se radi o još jednom kolonijalnom tekstu koji stanovnike zaleđa vidi kao necivilizirane barbare, sirovinu koja mudroj venecijanskoj upravi može poslužiti za njene ciljeve.
Najčešće stoga “Put po Dalmaciji” nije divljenje kulturi dalmatinskog zaleđa, već pokušaj podrobnog opisa kako bi se kao sirovina izručila venecijanskoj imperijalnoj manufakturi.
Jedan od važnih primjera Fortisovog zgražanja nad barbarstvom odnos je Morlaka prema drveću: “Na imanju Zlosela postoji golema količina trišalja, ali barbarstvo stanovništva, koje siječe sve vrste drveća i grmlja gdje god stigne, ne dopušta im da narastu do visine koja je nužna za dobivanje znatnije sirovine.” Možda bismo mogli reći kako je taj uvid ograničen na Pirovac (Zlosela) i ne odnosi se na ostatak regije.
No u svom manje poznatom djelu “O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju” Dalmaciju, Fortis piše:
“Od svih brdskih zemalja koje opkoljavaju Jadransko more i Sredozemlje ni jedna nema strahotniji izgled, ne pruža neugodniji prizor očima stranca, ne rastužuje jače dobrog rodoljuba od gole i surove pustoši obalnih visova Dalmacije.
Dobrodušan čovjek koji nije sklon optužiti svoje bližnje, još dok se nalazi na moru, ponukan je da za to optuži maćehu prirodu; i prije nego što stupi nogom na zemlju, žali izdaleka nesretni narod kojemu je dosuđena tako divlja domovina, tako nezahvalno tlo.
Ali čim se pružila prilika da malo dublje prodre u unutrašnjost i da se popne do ogoljelih brdskih obronaka, biva svjestan svoje pogreške i ne optužuje zajedničku nam majku nego divlje i nepromišljene sinove, uzročnike pustoši i užasa.”
Pomniji pogled o kojem govori Fortis treba razumjeti u kontekstu kolonijalnog pogleda. Taj pomniji pogled nikako ne znači da Fortis doista pruža istinit uvid u razloge ogoljelosti krajolika. Puno više društvenih i ekonomskih elemenata djelovalo je na takav odnos prema okolišu.
Na kraju krajeva Ivan Lovrić, podrijetlom iz Sinja, napisao je razornu, vrlo brzo iza “Puta po Dalmaciji”, kritiku Fortisovih “uvida”, ali njegova knjiga nije naišla na odjek kakvog je imao “Put po Dalmaciji” i ostala je tek predmetom interesa znanstvenika koji ju otkrivaju 200 godina kasnije kao oblik transkulturnog pisanja.
Print na papiru, serija Tijelo, Nataša Hrust, 2018.
Stoga se svakako teško oteti zovu neprikladne usporedbe recentnih događaja oko nestale magnolije na Trgu žrtava fašizma s objekcijama koje nudi Fortis.
Mogli bismo portretirati gradonačelnika kao suvremenu verziju barbarskog Morlaka s kamenjara koji je naslijedio isti odnos prema drveću (dapače možda mu je upisan i u genima kamenima). Naravno, s druge strane bismo bili mi, predivni građani koji se, eto, makar i simbolički trude sačuvati civilizacijske komponente Trga žrtava fašizma koja se reprezentirala u magnoliji, tom popularnom ukrasnom parkovnom grmu/drvetu.
I naravno to bi bila pogubna pogreška. Na kraju krajeva ne bi se bitno razlikovala od nesuvislih kopiranja kolonijalnog pogleda kakvoj svjedočimo u svim postkolonijalnim kulturnim prostorima.
Istjeramo li takav stav do krajnjih granica ne bismo li oduševljeno pozdravljanje njemačkih vojnika 1941. godine također mogli tumačiti tezom kako je građanski Zagreb naciste dočekao kao pobjedu civilizacije naspram balkanske gudure?
Ideja zapadne civiliziranosti ima skrivenu komponentu kolonijalnog nasilja na kojem je ta kultura izrastala. I upravo je nesretna magnolija također jedan od znakova kolonijalnog prisvajanja.
Biljke i životinje iz različitih dijelova svijeta prenesene su u imperijalne centre kako bi građanstvo moglo u popodnevnim šetnjama uživati u čudima i raznolikostima.
Botanički i zoološki vrtovi, gradski parkovi i muzeji, sve su to posljedice kolonijalnog nasilja i teze kako se samo zapad može brinuti o prirodi i povijesti, kako mora spasiti svijet od barbarizma.
Marco Barbier, Genius Terrae, HDLU – Zagreb, 2013., foto: Nataša Hrust, 2013.,
rad nastao u okviru festivala Art Energy 2013., festival organizirali u partnerstvu EUNIC-a, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), Centra za informacije i kulturu Maksimir (CKIM), i u suradnji s Muzejom ulične umjetnosti (MUU) i Laboratorio Alchemico iz Milana – održan je inovativni projekt ArtEnergy
S druge strane ne treba ni odviše olako prepustiti se barbarogenijskoj varijanti koja se najlakše može opisati klasičnim prostaklukom: “Ne bu mene niko j….” ili manje prostačkim: “Valjda mi najbolje znamo što smo i tko smo.” Takav stav može uroditi jednako nesretnim nasiljem jer kod definiranja toga tko smo neprilagođeni moraju ili na preodgoj ili ih se odbaci, a u zadnje vrijeme mu je hrvatsko društvo itekako sklono.
Nakon Venecije, Austrije, Mađarske, Osmanlija i Beograda na red je došao Bruxelles kao omraženi diktator i njegovi domaći izdajnici: Plenky, Udba, komunjare, LGBTQ, liberali svih boja, žene i nevjernici (heretici su za sada pošteđeni).
Kolonijalno nasilje se ponavlja, samo ono sada ne regulira neke tamo udaljene zemlje već neposlušna tijela svojih sugrađana. Čisti se na sve strane, traže se lustracije, a prve na udaru su žene. Ne zato što bi one same po sebi bile sklone nekom gerilskom ratu protiv “tradicionalnih” vrijednosti već stoga što se žensko tijelo opire bilo kakvoj regulaciji, žensko iskustvo samo po sebi predstavlja otpor totalitarnim diskursima. Stoga je uvijek prvo na meti raznovrsnih društvenih ideologija.
Umjesto udaljenih prostora kolonizira se žensko tijelo, oduzima mu se autonomija i umjesto subjekta u takvim ideologijama nailazimo na fragmentiranu ženu kojoj se želi zabraniti autonomno odlučivanje o sebi.
Argumenti koje će te ideologije ponuditi mogu biti raznovrsni, od starijih koji su zastupali tezu kako je žene nisu u stanju racionalno misliti, pa do novijih koji zastupaju neku navodnu spolno-biološku determiniranost. Svima njima zajednička je postavka kako ženu treba zastupati neka druga instanca jer jadna, eto, sama nije to u stanju.
Print na papiru, serija Tijelo, Nataša Hrust, 2018.
Magnoliju s Trga žrtva fašizma tako ne treba shvaćati kao primjer još jednog sukoba kamenjara s gradom.
Prije bi činjenice govorile u prilog unutarnje kolonizacije. Imamo gradsku upravu koja je bez ikakvih procedura odlučila “urediti” javni prostor jer valjda oni najbolje znaju što građanima (u metaforičkom smislu lako to zamjenimo i ženama) treba.
Nasilje nad javnim prostorom izrasta iz samouvjerenosti u vlastitu ispravnost, iz nekritičkog narcizma koji kolonizira iskustvo javnog prostora i pokušava upisati naša tijela i naše iskustvo u predviđene konture poslušnosti, dokinuti autonomiju subjekta i stvoriti heterotopiju u kojoj ćemo se moći spoznati samo kroz ogledalo koje je čvrsto u rukama jedne osobe.
Takvom nasilju se ne može suprotstaviti praksama koje takav nasilnički diskurs krši ili još gore nekim sličnim nasiljem i rasizmom prema “ognjištarcima” i “kamenjarcima”. Naime, uprava nažalost uopće više i ne misli da se u ovim postupcima nešto krši i da nešto nije kako valja.
Potrebno je nešto drugo, nešto što također poznajemo iz globalne zapadne kulture.
Naslovna foto: Nataša Hrust 2016./17.
“Čelične magnolije” naslov je svima poznatog filma, a boljim poznavateljima i kao prva uloga Julie Roberts koja joj je donijela nominaciju za nagradu Oscar. Međutim, film je nastao na temelju kazališne predstave. Predstava je instruktivnija od filma. U njoj nema muških likova, samo su predmet razgovora žena u frizerskom salonu.
Magnolije iz naslova metafora su tih žena, stvorenih kao ukras, pripitomljenih u vrtovima i parkovima, koje bi trebale služiti tek kao estetski dodatak mikrouniverzumu američkog predgrađa. Međutim, predstava pokazuje snagu i moć tih magnolija, njihovu mudrost i sposobnost suočavanja s teškoćama koje muško iskustvo nikada neće imati.
Štoviše predstava uvjerljivo pokazuje do koje je mjere društvena zbilja proizvod odluka žena. A iza njih je čelična volja, volja koja će za ostvarenje zacrtanog cilja ići pod cijenu vlastitog života. Još stariji primjer takve prakse nalazimo u “Antigoni”.
Radi se naravno o dramskim tekstovima, ne mislim da se mora izgubiti život u otporu. Prije se radi o tome da bismo trebali biti spremni izgubiti diskurzivnu slutnju.
Mnogi se neće suprotstaviti upravi jer misle kako bi time mogli naštetiti sebi ili svojoj obitelji nekad u budućnosti jer će možda izgubiti neki vrijedan ugovor ili kakvu administrativnu poziciju uslijed javnog istupanja.
Svi smo mi uvučeni u takvu ekonomiju nade i straha koja paralizira i pretvara nas u pasivne objekte tuđe volje, dobrovoljne žrtve koje pristaju na iživljavanje.
Tek u slučaju da se prestane s takvim tipom kalkulacija i slutnji magnolija koja je zasađena pod krinkom noći na gradilištu ima šanse jedno jutro zasjati čeličnim sjajem.
