Konačni nestanak javnog čovjeka u Zagrebu

 

“Iz najstarije gradske glazbene škole, dopire zvuk novih generacija. Zgrada HAZU-a u potpunoj tišini.
Već su osam godina otamo otjerani studenti.
Na trgu dramatične prošlosti više prolaznika nego stanovnika. “

(iz emisije “Potraga” RTL-a)

 

Prema nekim autorima trg kao mjesto susreta stanovnika grada nestaje u Europi već u 18. stoljeću nakon prvih projekata gradskih trgova nove građanske Europe.
U Londonu se taj prostor pretvara u zeleni skver koji podiže standard rubnoj izgradnji i koji se često ograđuje i nije dostupan, a u Parizu je to prostor prestiža i monumentalnih vizura, trg – spomenik po sebi.
To su dva referentna grada prema kojima se određuje gradogradnja europskih gradova nakon ancien regimea.

Zagreb ipak u fazi planiranja i nastajanja građanskog grada gradi trgove za građane (i oni naravno bitno povećavaju vrijednost rubne izgradnje).
Automobil će naglasiti eliminaciju prostora ljudskih susreta u gradu svojim ulaskom u grad. Ulica postaje kolnik, trg postaje raskrižje, a novo gradsko tkivo se planira uz kolnike, a ne uz ulice.

Geometrija grada se prilagođava automobilu i uništava gradsku sliku – javni prostor se limitira ili njime potpuno dominira automobil. Takav scenarij Zagreb neće mimoići, iako u skromnijim intervencijama nego su to planovi predviđali.
Na svu sreću bili smo siromašniji od europskih bogatih gradova.

 

 

Kritika Moderne i Ciama postupno vraća ulici i trgu ulogu mjesta susreta i automobilu oduzima sve više gradskih površina i vraća ih građanima, pješaku i slučajnom šetaču. U Europi taj proces traje.

Već postoje gradovi s potpuno eliminiranim ili vrlo limitiranim osobnim prometom.
Čitav niz evropskih gradova u svojim strategijama zacrtava značajne postotke smanjenja kolnog prometa u gradu i tome prilagođava investicije i gradske odluke (besplatan javni prijevoz na primjer).

To naravno mijenja slike gradova – one nisu više prilagođene vozaču nego pješaku (i biciklistu!), uz oisgurane alternativne načine bržeg kretanja gradom koji zahtijevaju daleko manje površine i ne narušavaju gradski okoliš. Redizajn gradova za građane se dogovara s građanima.

A gdje je Zagreb i gdje su gradske (gradonačelnikove ) politike? Daleko, i s ovakvim vođenjem grada sve dalje! Gotovo u scenarijima s početka teksta, u 18. stoljeću, samo s bitnom ulogom automobila u gradu!

Već letimičan pregled recentnih projekata javnih prostora ulica i trgova (i parkova) u Zagrebu govori o nerazumijevanju novih procesa i zaostalosti tih politika (a i o drugim motivima, koji nisu tema ovo teksta i o kojima bi imale puno toga za reći “institucije koje (ne) rade svoj posao”). Zajedničko svim intervencijama u gradu je posebno naglašena potpuna neosjetljivost na građanina kao javnog čovjeka.

Već Horvatinčićeva investicija razotkriva te politike (o čemu smo pisali ovdje, ovdje); na račun privatne investicije i “javne” garaže u najužem centru s najskupljim satom parkiranja u gradu uništena je ulica (ulice!).
Izgubljena je šansa da se ulica izrazitih vrijednosti, arhitekture, sadržaja i vizura (vizure na Gornji grad s jedna strane i Botanički vrt s druge) u svojem najvećem profilu ponudi pješaku i stanovniku, ponudi javnom korištenju, a ne automobilu i privatnom prilazu za najamnu garažu!
Projekt ide dalje, na redu je garaža ispod Trga Republike Hrvatske!

 

Na takvim projektima inzistira vladajuća nomenklatura Zagreba, u vrijeme kad europski gradovi muku muče s već izgrađenim garažama u središtu grada i penaliziraju ulaz auta u centar.

Nerazumijevanje uloge gradskog prostora prisutno je u svim projektima grada – od rekonstrukcija ulica na Trešnjevci, do nedavno rekonstruirane Kranjčevićeve s minimalnim ozelenjavanjem, a ogromnim i potpuno nepotrebnim asfaltiranim površinama i bez ikakvog učešća građana, pa Nova cesta – još jedna rekonstrukcija “ceste”, a ne ulice, bez ikakve ponude pješaku – drvoreda na primjer, te nesuvisli komad produžene Kranjčevićeve koja se potpuno prometno bespotrebno projektira kao brza cesta s ogromnim površinama asfalta na račun već afirmiranog linearnog parka na trasi Samoborčeka, (a gradi se da bi osigurao prilaz novoj privatnoj investiciji na mjestu nekada parkovno ozelenjene površine vodocrpilišta i sportske površine – tenis kluba Croatia!), do “opremanja” grada fontanama i “monumentaliziranja” Trga žrtava fašizma.

 

 

Hvale je vrijedna opsjednutost gradskog vodstva fontanama u gradu. Atrakcija i doživljaj vode uobičajeno se veže uz javni gradski prostor.
U neposrednom je kontaktu s površinama za ljude, na trgu, skveru, pješačkoj ulici, a na zadovoljstvo dječjem uzrastu. Tako je to u većini gradova.

Tako je bilo i u Zagrebu, donedavno! A onda su krenuli projekti za HBZ, pa za rotore, izgradile su se fontane za automobile, a pješaci pristup jedva da imaju. A i što bi tamo radili opkoljeni automobilima i nezaštićeni od ljetne žege, koja je u Zagrebu sve nemilosrdnija.

 

 

Slično je i s najnovijim uređenjem – purifikacijom Trga žrtava fašizma. Iako ga je odradila “struka”, potpuno odgovara koncepciji trga s početka teksta – to je monument sam sebi dovoljan, a doživljava ga se iz auta.

To dakle nije projekt “struke” kako sugeriraju neki kolege, od koncepcije do realizacije projekt je sasvim u duhu gradske vladajuće kreativnosti i ignoriranja i udaljavanja (doslovno) od javnosti.

Meštrovićev trg se ponovo prilagođava trenutku – ovaj put travom. Da bi pokazao tko je tu gazda, Gradonačelnik je i kosi!

 

Borislav Doklestić

 

 

Foto: arhiva Pogledaj.to, Zagreb from above