Zagreb, grad muškog roda

Zagreb je muški grad i održava dominantno patrijarhalno uređenje naslijeđeno iz vremena posvemašnjeg rasta unatoč širenju debate o rodnoj ravnopravnosti, zaključak je istraživanja Katje Vretenar i Zlatana Krajine s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, objavljenog u novom broju časopisa Politička misao, uoči obilježavanja rođendana ikone ženskih prava u Hrvatskoj Marije Jurić Zagorke, izvijestila je HINA.

Katja Vretenar i Zlatan Krajina u radu “Politike označavanja i patrijarhalna konstrukcija Zagreba” zaključili su da je sustav modernog Zagreba izrastao u grad muškog roda, dok je žena, unatoč svojoj tjelesnoj prisutnosti, tek “simbolički odsutna”.

 

Foto: arhiva

 

“Ističući da su znakovi grada ideološki izrazi, u ovome radu ispitali smo kako je kroz sustav urbanog znakovlja Zagreb izrastao u grad muškog roda (…).

Pokazali smo da je žena u javnom prostoru grada Zagreba, unatoč svojoj tjelesnoj prisutnosti, simbolički odsutna. Kao grad u patrijarhalnom i tranzicijskom društvu, Zagreb odjednom uspostavlja rodne odnose i proizlazi iz rodnih odnosa u široj društvenoj zajednici koje je dio.

Analizom imena ulica i oblika te distribucije spomenika pokazali smo kako se žene naglašeno prikazuje arhetipski (povezuje se s majčinstvom), nasuprot konkretnim muškim ličnostima, zatim postavlja u prolaze, sjenu i periferiju, nasuprot falogocentričnom i osvijetljenom oblikovanju središnjih javnih prostora”, kažu autori.

 

 

“Iako tijekom povijesti grada uklanjan pa vraćan te rotiran, ban Josip Jelačić stoji ispod gradskih reflektora, osvijetljen sa svih strana i postavljen u središte grada, gdje tvori pozadinu svakodnevnom prolasku ili susretu”, autorica: Katja Vretenar

 

Vretenar i Krajina su analizirali zastupljenost žena i muškarca u podacima koji obuhvaćaju 3861 naziv svih javnih naziva, te utvrdili da 1032 ulice i trga ili 27 posto nose osobna imena muškog roda, a tek 69 njih odnosno samo 1,8 posto simbolizira žene, što je gotovo 15 puta manje od zastupljenosti muškaraca u istome urbanom okolišu.

Nadalje, Zagreb ima ukupno 70 trgova, među kojima su i tri ženskog imena: Dubravkin trg, Trg Katarine Zrinske i Trg svete Marije Čučerske (tj. 4,29% imena). Muškim je imenima obilježeno 60% trgova, njih 42. No “dominantnost muškog roda/spola iskazuje se ne samo brojnošću upisanih imena, već i centriranjem pozicija“, kažu autori.

 

“Usporedimo li, primjerice, monumentalne, izdignute kipove bana Jelačića ili kralja Tomislava s kipom Marije Jurić – Zagorke, koja je zbijena uza zid Tkalčićeve ulice na pločniku, nesrazmjer je više no očigledan te umanjuje značaj književnice i prve profesionalne (hrvatske) novinarke. Taj obrazac uočava se kod ostalih ‘ženskih’ spomenika.

Biste sestara Baković, primjerice, potisnute su u slabo osvijetljenom prolazu kraj kina Europa, dok spomen-ploča Mariji Radić, u Mihanovićevoj 34, na visini od 3 metra ostaje sklonjena od pogleda javnosti“, kažu autori.

“Zagorka u sjeni vrlo osvijetljenog dijela grada”, autorica: Katja Vretenar

 

Osim toga, dvanaest ulica nosi osobna ženska imena pri čemu ne dolazi do izražaja o kojoj se konkretno ženi radi. Njima se ne pridaje posebna čast i predstavljaju se na način kako ih se oslovljava unutar doma – osobnim imenom. Jedino je Margaretska ulica pronašla svoje mjesto u središnjem dijelu grada.
Ulica neznane junakinje još je jedan način prikazivanja sporedne uloge žena u konstrukciji nacionalne povijesti (isto vrijedi i za Prilaz kraljičinom zdencu).

U ovome popisu svoje su mjesto pronašle i dvije ulice koje nose ime i žene i muškarca, a ušle su u ukupni zbroj ulica i jedne i druge kategorije. Riječ je o Ulici Paule i Većeslava Pavleka Miškina te Ulici Ambroza i Klotilde Vranyczany pri čemu početnu poziciju u prvom nazivu ima žena, a u drugom muškarac.

Od ukupnog broja ulica koje su nazvane po osobnim ženskim imenima tek njih 40 (58%) predstavlja konkretne povijesne ličnosti vezane primarno uz nacionalnu kulturu, osim Marije Terezije.  Većina njih nalazi se u “malim, sporednim ulicama, na periferiji grada, daleko od središta i važnih prometnica”.

 

U prostoru Donjega grada svoje je mjesto, od onih s konkretnim imenima, pronašao Prolaz sestara Baković, prema antifašističkim borkinjama Rajki i Zdenki (kao i tijekom socijalizma, a 1990-ih pa sve do 2009. godine nazivan Miškecovim prolazom, prema muškarcu za kojeg nije bilo sigurnih saznanja ni o imenu niti o zasluzi); zatim Trg Katarine Zrinske te Ulica Ambroza i Klotilde Vranyczany. Ponavljanje uličnog nazivlja prisutno je samo uslučaju hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić, a pet se uličnih naziva odnosi na svetice i sve su na marginama Zagreba.

U Zagrebu su prisutne 292 skulpture i spomenika. Od tog ukupnoga broja njih 145 (49,66%) predstavlja muškarce, od čega konkretne i stvarne povijesne ličnosti njih čak 108 (74,49%). Žene su prikazane gotovo tri puta manje nego muškarci, preciznije, njih 49 (16,79%). Skulptura i spomenika koji utjelovljuju stvarne ženske ličnosti ima tek pet, što čini zastupljenost od 10,2% u ukupnom broju “ženskih” spomenika ili tek 1,72% od ukupnog broja spomenika.

Među spomen-obilježjima grada Zagreba do izražaja najviše dolaze spomenici koji ženu simboliziraju arhetipski, tj. pripisuju joj ulogu majke. Njih čak osam nosi ime Majka i dijete, a tu su još i Pionirska majka, Krilo materino, Majčina igra, Dojenje, Majka doji dijete, Majka Zemlja i Pleti me, pleti, majčice. Čak 15 spomenika reprezentira majku.

“Ovi spomenici izraz su dominacije suvremenog patrijarhata koji ženu (i dalje) smješta u privatnu sferu gdje je njezina glavna zadaća reproduktivna“, kažu autori.

Na području grada Zagreba nalazi se 38 spomen-ploča s reljefnim prikazom. Samo dvije ploče odaju počast ženama, dok treća predstavlja ženu tik uz rame muškarca – Stjepana i Mariju Radić – što čini tek 7,9% ženskih likova utisnutih u arhitektonska pročelja. Ostatak prostora u potpunosti pripada muškarcima (njih 36 ili 94,74%).

Autori također smatraju da “rodnoj neravnopravnosti u zagrebačkom urbanom znakovlju u prilog ide iodabir plave boje, koju zapadna kultura koristi kako bi mušku djecu razlikovala od ženske kao službene boje grada Zagreba (vidljive u javnom prometu, javnim događajimaitd.)”.

Autori spominju da brojne intervencije u urbani status quo u sferi umjetnosti i aktivizma. ukazuju da su drugačije definicije roda ipak moguće ( o čemu smo pisali ovdje).

“Kako je pisala Dolores Hayden u svom znamenitom, ali još uvijek neostvarenom, prijedlogu rodno uravnoteženog urbanog planiranja, koji pretpostavlja preuređenje arhitekture obiteljskih kuća tako da one uključuju društvene prostore dostupne iz susjedstva radi solidarnog sudjelovanja u neplaćenom radu na podizanju djece, ženama je potrebno omogućiti prekidanje začaranog kruga u kojemu nisu u stanju promijeniti svoj društveni status bez promjene svoje ekonomske situacije, koju pak ne mogu poboljšati sve dok su vezane uz domaćinstvo.

S obzirom da nije moguće izgraditi ‘društveni prostor koji nije identičan društvu’ (Lefebvre, 1991: 34), rad na većoj inkluzivnosti javnih gradskih prostora mora se odvijati na više frontova odjednom, ne zaustavljajući se na udjelu ženskih simbola”, zaključuju Vretenar i Krajina.

 

 

Izvor: “Politike označavanja i patrijarhalna konstrukcija Zagreba”(sažetak), HINA