Posljednji škverski putnički feriboti

Sasvim slučajno, kao nuzgredica kontakta s glavnom urednicom, iz arhive mi je izronio davno zaboravljeni album fotografija snimljenih neposredno pred primopredaju posljednjeg iz grupe putničkih feribota koji su se skoro cijelo desetljeće gradili u splitskom škveru. Kad su već izronile, donosimo vam ih, garnirane sa sjećanjima i razmišljanjima.

I sasvim slučajno ovaj tekst počinjem na 21. rođendan posljednje, četvrte “sestrice”. She – na engleskom je uvijek “she” – car passenger ferry Crown of Scandinavia isporučen je 11. lipnja 1994. godine tvrtki koje ga nije naručila, uz minimalne zahvate u brodogradilištu u Bremerhavenu, stigao je petnaest dana kasnije u Copenhagen na svoje krštenje i konačno zaplovio na ruti Oslo-Copenhagen, za koju nije građen.

“Nesretnicu” su dotakle i druge nesreće, u izgradnji su joj mijenjali imena, rađala se u teškim ratnim okolnostima i, konačno, iako najkvalitetnija, jedina nije dobila nikakvu nagradu. Koja nepravda, sve je tri ostale sestrice ugledni američki časopis “Maritime Reporter & Engineering News” proglasio brodovima godine, naravno, u svojoj kategoriji. Ipak,“vesela” i danas plovi, sa svih 2170 kreveta i 400 mjesta za osobne automobile, ali i mnoštvom sadržaja koji putnicima trebaju odagnati dosadu i osigurati ugodu, sve. Naravno, za novce.

Krenimo ispočetka. U ljeto daleke 1987. godine, s potvrdom da sam diplomirao, krenuo sam na tadašnji SIZ. Nepoznata mrka referentica mi je rekla: „Mali, imaš jedan natječaj, tu blizu, na pet minuta, nisam sigurna je li istekao rok.“ Kuc, kuc, zadnji dan natječaja, odmah razgovor. “Mali ujutro na liječnički.” Sutra oko podne bio sam na sedmoj palubi, pripravnik, stalni radni odnos, kaciga, laser.

“Laser Razina”, koji danas ima svaka građevinska tvrtkica i koji ima izvedbe koje mogu stati u oveći džep, koštao je tada basnoslovnih 60 000 maraka i morao je svakih šest mjeseci na jedan dan preko granice, jer tvrtka nije imala novca za plaćanje carine pa je koristila nekakav tadašnji institut privremenog uvoza. Trojica su bila potrebna da bi ga nosila. Dosta domišljatosti trebalo je da se nađe način da to čudo nacrta horizontalnu razinu na brodu koji je na navozu u nagibu.

A tada smo naučili da je čelična “sestrica-grdosija” zapravo balerina koja se u toku dana savija, uvija, zavija i što već sve ne, upijajući toplinu sunca koje cijeli dan kruži oko nje. Jedan od sljedećih dana slušao sam priču kako je partner Danac “zaglavio” na splitskom aerodromu dok su carinici u čudu proučavali prvi telefax koji je stigao u grad, možda koji mjesec prije nego je Slobodna Dalmacija bučno objavila da je glavna splitska pošta pustila u rad prvi telefax.

Sljedećih dana, krećući se s radnim zadatkom formiranja horizontalne razine uzbrdo s palube na palubu, otkrivali smo nove kvalitete sve razigranijeg putničkog feribota, da bismo konačno na najvišim aluminijskim palubama ugledali vrhunac predstave. Prva sestrica Amorella kliznula je u more 11. srpnja 1987. godine. Od problema do rješenja, od kantuna do detalja, od jutra do mraka, čovjek zaglavi u škveru i ta su četiri broda bila jedan dah koji traje i traje – sedam, osam godina. Ispraćali smo ih u more s mrvicom zadovoljstva, mrvicom olakšanja, mrvicom ponosa.

Odlaskom posljednje “she”, posljednjeg feribota splitskog škvera, mnogi sudionici ogromnog posla opremanja sestrica-grdosija ostali su bez svojih “feta egzistencije” pa su krenuli trbuhom za kruhom u potragu za novim poslovima. I ja s njima. Spominjale su se doduše nekakvi novi brodovi, ali to je sve bilo možda, kad bude, ako ih bude. I konačno se nisu dogodili.

Je li šteta da nisu, jesu li se mogli dogoditi i što bi bilo da su se dogodili? Ta bi pitanja jamčila mnogo različitih odgovora. Da su se dogodili, bismo li danas u škveru radili megakruzere dok bi talijanski div Fincantieri bio na koljenima ili bi možda država bankrotirala sanirajući financijske štete koje bi pratile daljnju proizvodnju? Postojao je veliki prostor da sljedeća “she” bude izgrađena uz niže troškove, još kvalitetnija i s većim udjelom domaćeg proizvoda.

U škveru nakon toga i bez takvih gradnji očito nisu cvjetale ruže, a krilatica koja se često čula, “samo ne opet Amorella”, bila je potpuno promašena. Prema porođajnim mukama koje je prva sestrica Amorella prolazila, a u kojima su se mnogi, trpeći teške gubitke, pitali hoće li se ikad sastaviti posljednja sestrica, za većinu sudionika bila je “peace of cake” koju su s lakoćom i bez velikih šteta, a sve u teškim okolnostima rata, sastavljali.

A interijeri? Kičavi, pretjerano načičkani, blještavilo materijala, oblika, formi, boja. Objasnili su nam da baš takvi mogu privući pokojeg putnika, a da ih nakon par kapljica svi jako hvale. “General arrangment” i osnovne postavke interijera postavio je švedski “naval arhitekture” div tvrtka Tillberg Design koja je u 50 godina postojanja do danas nanizala referentnu listu od više od 200 brodskih interijera. Razrada projekta odrađena je u trokutu između projektanata škvera i najvećih kooperanata u opremanju tadašnjih tvrtki Slovenijales i Lesnina.

Interijeri su svakako mnogo zahtjevniji od onih koji se događaju na kopnu, ništa nije ni u stabilnoj ni u labilnoj ravnoteži, sve mora biti zavidano, zavareno, zalijepljeno, šume instalacija u pozadini, niski stropovi, tijesni prostori, mnogo više problema u rješavanju protupožarnih zahtjeva… Jer feribot će i u moru nastaviti “ples”, uz valjanje, podrhtavanje, vibriranje…

Kad se švrljajući svemrežjem pokuša spoznati kako unutrašnjost takvih brodova danas izgleda, može se vidjeti da je uz manje zahvate “general arrangment” praktično nepromijenjen. I dalje živi osnovna ideja socijalizacije putnika na “šetnici” smještenoj uz prozore osme palube kojom su povezani svi najvažniji restorani i barovi.

To nazivaju “street life”, a mi bismo mogli jednostavno reći “riva” i ne bismo puno pogriješili. SPA area jedina je doživjela temeljitu rekonstrukciju, a kao novi sadržaj pojavilo se i malo kino s tridesetak mjesta. Na slikama interijera vidi se na više mjesta nešto novo, ali i toliko toga što nije niti taknuto tako da se može reći da ti prastari interijeri još danas žive.

Novi jedrenjak naručitelja Star Clippers, koji se posljednje vrijeme po medijima spominje kao gotova, ugovorena “stvar”, mogao bi biti stepenica na koju onda škver nije zakoračilo.

Ne znamo hoće li se na njemu u nekoj formi realizirati krilatica “samo ne opet Amorella” i povući u bankrot privatnog vlasnika, zajedno s mnogima koji su sa škverom zagrljeni, no u svakom slučaju svim sudionicima treba poželjeti da se to ne dogodi, da uložen trud poluči uspjeh pakiran u zadovoljstvo i ponos, a sve uz posljedično formiranje neke nove stepenice.

Za radoznalce željne detalja o feribotima, boljih slika, prikaza interijera “general arrangementa” ili pak ocjena unutarnjih prostora još uvijek na internetu postoji odličan Onboard Report iz 1995. godine.