Riječi izmišljaju djeca i pjesnici, a ne lingvisti

Evo člančića zbog kakvih novine i postoje: Lana Bunjevac piše u Jutarnjem da je žiri sastavljen od jezičnih stručnjaka, novinara i jednoga književnika (nama poznatog Ingoa Schulzea), izabrao najodvratniju riječ godine u njemačkome jeziku. Tako oni svake godine, biraju najmrskiju riječ, a kako je njemački jezik vrlo živahne tvorbe riječi, i svake godine u njemu se iskuje mnoštvo složenica, ružne se riječi, obično, pronalaze među složenicama, koje se u hrvatski mogu prevesti samo kao fraze. Najružnija njemačka riječ za 2013. je “socijalni turizam”. Njezino primarno značenje u Dudenu, piše Bunjevac, tiče se pružanja mogućnosti sirotinji da odlazi na godišnji odmor. Sekundarno značenje, koje i jest odvratno, glasi: “ukupnost promjena položaja koje osobe poduzimaju da bi došle do uživanja određenih socijalnih naknada.” Dakle, dobitnik Srebrnog medvjeda za najbolju mušku ulogu na posljednjem berlinskom filmskom festivalu Nazif Mujić pokušao je uživati u “socijalnom turizmu” kada je nedavno zatražio azil u Njemačkoj. “Socijalnim turizmom” se bave Kurdi kada iz svojih domovina bježe u kamionima hladnjačama, i Afrikanci koji, tražeći neki ljudskiji život, nalaze smrt u morskim dubinama oko Lampeduze. “Socijalni turizam” ružna je, do bola cinična riječ njemačkoga jezika, koja podsjeća na način na koji je taj jezik upotrebljavan prije sedamdesetak godina (o čemu je pisala u Hrvatskoj progonjena znanstvenica Snježana Kordić). Godišnji natječaj za najodvratniju njemačku riječ izražava taj vječni njemački intelektualni oprez pred cinizmom jezičnih značenja, oprez pred vječnim fašizmom. Ove je godine žiri razmatrao 746 odvratnih riječi, među kojima je i jedna Hrvatima dobro poznata: “gay brak”. Ali ta riječ Nijemcima je odiozna iz razloga koji su upravo suprotni razlozima zemlje i kulture koja je svoju mržnju upisala u Ustav, kao visoko moralno načelo.

Izbjeglice iz Afrike i Azije koje su u „socijalnom turizmu“ završile u zatvorenom centru za strance u Ježevu, autor videa: Barbara Matejčić

Hrvati, to dobro znamo, imaju jedan suprotni godišnji natječaj, o čijim rezultatima redovito javljaju središnje informativne emisije državne televizije, kao i emisija “Pola ure kulture”. Umjesto da jezikoslovci biraju najodvratniju riječ ili frazu hrvatskoga jezika, oni biraju najljepšu novu riječ toga jezika, animirajući tako građane da se odaju izmišljanju riječi i rekreiranju jezika. Kako se ne može izmisliti leksički adekvat za prethodno postojeći, ali neimenovani sadržaj, jer nije moguće, što bi rekao Wittgenstein, razmišljati o onome čega nema ili što nema svoga imena, izmišljanje novih riječi ne služi da bi se jezik obogatio, nego da bi se – etnički očistio. To jest, da bi ga se oslobodilo svih onih tuđica i posuđenica iz stranih nam jezika, kao i riječi koje, kao komad one notorne slamnigovske bravetine, dijelimo sa Srbima (ili sa “Vlasima”, kako taj narod naziva specijalni izaslanik profesora Josipovića Vlado Marić). Katkad se dogodi i da ti jezikoistrebitelji neku frazu pokušaju zamijeniti novoizmišljenom riječju, što bi imalo smisla, već zbog jezične ekonomičnosti, kada bi hrvatski jezik bio tako nemušt da ga kojekakva nedarovita čeljad može privoditi smislu. Ali kako je hrvatski jezik otporniji, mudriji, ljepši, snažniji od svih hrvatskih budala, tako se on daje samo pjesnicima da ga mijenjaju. Ali ni njima uvijek ni svuda. Jedino što Hrvatska uopće ima, a sa čime nije inferirorna, recimo, Nijemcima, Rusima, Turcima, Francuzima, jest hrvatski jezik. Onaj jezik koji je Hrvatima dan da u njemu misle, skupa s drugim narodima koji taj jezik zovu svojim odabranim imenima. A jezikoslovci naprosto nemaju pjesničkih kompetencija, i nemaju što da se petljaju u hrvatske riječi, tako što bi ih izmišljali ili mijenjali. Jezikoslovac može stvarati nove riječi s jednakim uspjehom i kompetencijom kao što zoolog može stvarati nove životinjske vrste, pa križati magarca s obadom. I to je, naime, posao pjesnika. Priručnik fantastične zoologije načinio je Jorge Luis Borges, a ne Alfred Edmund Brehm, iako se Brehm u životinje razumio za sva djetinjstva ovog čovječanstva. Ali avaj, nije mu Bog dao da ih izmišlja…
Vole li Nijemci njemački jezik, ako mu svake godine biraju one najodvratnije i najružnije riječi? Je li to, možda, izraz njemačke samomržnje, je li to njihov autošovinizam, posipanje pepelom kao izraz nacionalnog identiteta? Ili, možda, svoj jezik vole Hrvati, kada po njemu vršljaju poput policijskih uhoda, traže mu tuđice, trijebe posuđenice, jasenovče u jeziku srpske riječi, pretvaraju ih u dim i pepeo, a izmišljaju nove, ljepše i hrvatskije? Ili oni, možda, u hrvatskome jeziku vole samo svoju mržnju? Nisu Nijemci ništa bolji ljudi od Hrvata, ali osjećaju potrebu da se, iz higijenskih razloga, makar i ceremonijalno, oslobađaju mržnje, i da čuvaju svoj jezik od vlastitog zla. Nijemci, vjerujem, njemački jezik vole taman onoliko koliko ga štite od sebe, a ne od drugih. Ima li u njemačkome tuđica, posuđenica, stranih riječi?
Istoga dana kad i važan člančić Lane Bunjevac, ili možda sutradan, u našim je novinama objavljen ovakav naslov: “Zagrepčanin u Sibiru nožem ubio Nišanina”. Pročitavši to, shvatio sam da se dogodilo nešto strašno, ali mi u prvi mah, doista, nije bilo jasno koga je to ubio Zagrepčanin. Sibirskog tigra? Pripadnika nomadskog plemena? Ili, gluho bilo, nositeljica inicijala pod tekstićem ne zna kako se zovu žitelji Niša? Ne zna ona, ne zna lektor, a ne zna, bogme, ni urednik kojemu je ovakav naslov legao k’o šamar budali. (Evo razlike između hrvatskoga i njemačkog jezika: na njemačkom je “legao k’o šamar budali” jedna riječ. Istina, ne znam koja.) Ne bih se rugao kolegama, pogotovu ne preko novina, ali nisam se pred ovakvim naslovom tako uplašio jer sam pomislio da ljudi ne znaju najbolje materinji jezik, da nisu načitani (jer se materinji jezik uči čitanjem, i to lijepe književnosti), ili da nisu slušali Esmu Redžepovu i “Niška banja topla voda, za Nišlije prava zgoda, mi Nišlije meraklije, ne možemo bez rakije”. Nešto drugo je mene užasnulo: živa pretpostavka da su neki hrvatski jezikoslovci odlučili da će se stanovnik Niša od sada na hrvatskom zvati – Nišanin! Ova riječ, doista, nosi njihov rukopis. Da ne bismo koristili taj balkanski, otomanski, vulgarni i antihrvatski sufiks, koji nalazimo u srpsko-bosanskim riječima meraklija, Nišlija ili kamiondžija, od sada ćemo Nišliju proglasiti Nišaninom. Ako je već kamiondžija mogao postati kamioncem, pa i kamionistom, lako će i Zoran Ćirić postati Nišaninom. A ako to nije tako, ako se jezično redarstvo nije dosjetilo da još jednu hrvatsku riječ zamijeni hrvatskijom riječju, tada su naši autori pokazali oprez karakterističan za život u totalitarnom društvu. Razmišljali su brže od redarstvenika, i kreirali su riječ koja bi mogla pobijediti na sljedećem hrvatskom godišnjem natječaju. Istina, ta riječ djeluje malo nepismeno. Ali zar takve nisu i sve one riječi što ih izmišljahu hrvatski jezikoslovci, od očvrsja do kopnice, i od vrtoleta do zrakomlata? Eto, kad darovit govornik intervenira u jezik rađa se pičkopaćenik, a kad intervenira jezikoslovac, nastaje Nišanin.
Ali ne bi mene ovo ni upola tako uzrujalo da rođenjem nisam Sarajevljanin.

Miljenko Jergović (tekst je uz dozvolu prenesen sa sajta www.jergovic.com)