Spomenička interpretacija rodnih uloga na primjeru težačkog jahanja tovara

Možda ste naišli na te skulpture: pred „vratima“ primoštenskog poluotoka, koji je nekoć bio otok, stoji težakinja postrance jašući tovara i težak na nogama pored nje, držeći jednom rukom, pomalo pokroviteljski, samar.

Kad smo ih prvi put vidjeli prije pet-šest godina prvo smo promislili: je li Spomenik primoštenskom težaku, kako je nazvan, povijesno autentičan? Ili su žena i muškarac prikazani iz današnje perspektive, uz reinterpretaciju rodnih odnosa, možda potaknutom i vječnom brigom ovisnika o turizmu: „Što će furešti reći ako muškarca posjednemo na tovara, a da žena stoji?“ Je li žena stvarno bila ta koja bi uzjahala tovara? Je li joj se pripuštala ta privilegija zato što je fizički slabija, zato što se brže umori? Ili je ipak tovar bio rezerviran za muškarce bez obzira tko bio na izdisaju snaga? Ili pak nitko nije jahao tovara jer se vrijednu životinju čuvalo od dodatnih napora i nije služila za one koji imaju upotrebljive noge?

Dakle, tko je bio na tovaru u težačkim dalmatinskim familijama?

Zvuči kao banalno pitanje, no nimalo nevažnije od mnogih kojima se etnografija bavi proučavajući rodne uloge i položaj žena u agrarnim sredinama, a pokazat će se i da odgovor nije tako lako naći. Barem ne jednoznačan. Kao da svatko koga smo pitali ima svoju verziju, mada moguće kombinacije nisu baš tako neograničene.

Terenski istraživači knjige „Kako živi narod“ Rudolfa Bićanića, koji su 1935. obilazili Zagoru, na putu od Splita prema Klisu nisu sreli tovare, ali jesu ženu u času kada je koračala pod bremenom granja, tako velikim da se pod njim izgubio njezin slabašan lik i uzeli su je za „najizrazitijeg predstavnika života Zagore“, ispaćenog i gladnog svijeta. „Ta je ista žena ustala kadgod i prije ponoći, hodala sate i sate strmim planinskim puteljcima, da stigne do jutra u grad i da proda svoje breme za bijednih deset do petnaest dinara, od kojih se još pred kratko vrijeme plaćala gradska uvoznina splitskoj općini. Kraj toga moramo misliti i na to, da je za jednim bremenom trnja lutala planinom čitav dan, prije nego što ga je nabrala“, piše Zlata Perlić i nekoliko stranica dalje zaključuje: „Žena ima manje značenje od domaćih životinja i ako umre, ne žali se za njom.“

Gola, kamenjarska Zagora je neimaštinom iscrpljivala svoje stanovnike i primoravala ih da svi rade, i žene i djeca, tek što bi napunila tri godine već su pomagala u krčenju krša. Primoštenski kraj, gdje je Spomenik težaku, poznat je po vinogradima i ipak se lakše živjelo. Prodajom vina mogao se dobiti novac, vratiti dug, platiti porez, kupiti još zemlje. No baš zbog toga što je dominirala uzgojna kultura koja traži dosta radnih ruku, i tu su žene radile izvan kuće. Posebno u vrijeme berba kada su u vinograde išli svi koji su mogli raditi. U vrijeme berbe, prema nekim izvorima, nije važio ni poziv na sud, već se odgađao do završetka radova.

No ipak će nam neki koji su odrasli u težačkim obiteljima u gradovima, u Splitu na primjer, reći da njihove majke nisu išle u polje jer su bili nešto bolje stojeći pa su si mogli priuštiti najamne radnike kada je trebalo, dok su se žene posvećivale domaćinstvu.

U manjim, siromašnijim mjestima na Pelješcu su nam rekli da su i muškarac i žena išli u polje i vinograde i da bi pritom samo muškarac eventualno uzjahao tovara, jer bi se više izmorio. Rekli su nam da nikada nisu vidjeli ženu na tovaru. S raznih dalmatinskih mjesta smo čuli da zapravo nitko nije bio na tovaru, jer je to u tradiciji bila radna, a ne transportna životinja. No dobili smo i razne podvarijante odgovora: na tovaru bi, ako ne bi bilo tereta, bio onaj tko je bio umorniji, stariji ili pak dijete ako ga se vodilo u polje. Tako zapravo ispada da je od familije do familije bilo drugačije i da nema striktnog pravila tko je mogao sjediti na tovaru.

Da nije bilo ujednačeno na cijelom području Dalmacije, da tovar nije bio predodređen ni za koga konkretno pa po tome ne možemo ni iščitavati rodne odnose, potvrdila nam je i Željka Jelavić, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu, i sama rođenjem Dalmatinka u čijoj se familiji išlo s kenjcem na Biokovo. „Najtočnije bi bilo reći da je životinja bila dragocjena i da ga je dobar gospodar štedio“, kaže.

Što se tiče same podjele rada, potvrđuje da su žene radile sve što je trebalo, a ako su bile udovice ili su im muževi bili u pečalbi, onda su odlazile i same u polje ili su pak ribarile, što je manje poznato jer se tradicionalno muškarce smatra ribarima. „U Dalmaciji je često nedostajalo ruku za rad i zato su žene radile i teške fizičke poslove, što je zapravo više klasna stvar, nego rodna. Ako su obitelji bile bogatije, onda žena nije odlazila u polje, nego se brinula za kuću. Ali prosječna težakinja nije imala ni taj ‘luksuz’ da bude pošteđena onih standardnih 40 dana babinja, već su se odmah nakon poroda vraćale poslu jer si obitelj to nije mogla priuštiti, a znamo i za one priče da su rađale u polju – podvezale bi pupkovinu i nastavljale raditi. Težačke žene su bile jako opterećene, cijeli dan su bile u pogonu i nisu imale vremena da se bave ičim drugim. Za razliku od slavonskih žena, na primjer, nisu razvijale ručni rad, to dolazi tek kasnije. Zapravo je sve to rezultat ekonomskih uvjeta“, pojašnjava nam Željka Jelavić.

Razgovarali smo i s autorom spomenika primoštenskom težaku, kiparom Markom Gugićem, čiji je rad odabran na javnom natječaju i potom realiziran 2007. godine. Nije se čudio našem pitanju u vezi tovara i rekao nam je da je ponudio dvije verzije spomenika – i muškarca na tovaru i ženu na tovaru. U Primoštenu mu je rečeno da je žena sjedila na tovaru kada se išlo u polje, a kada bi se vraćali onda bi ili tovar bio natovaren teretom ili bi sjedio muškaraca jer je bio umorniji, a kako je odabrana varijanta sa ženom na tovaru tako su i okrenuti od Primoštena – kao da idu na rad.

U kiparovom pak rodnom Sinju, kaže nam, tovar je bio važan član familije i nije se prevozilo ljude na njemu, već su mu na leđima bile vučije, spremnici za vodu. Tako da ispada da je na tovaru mogao biti i svatko i nitko, ali je žena ta koja će ostati zabilježena na privilegiranoj poziciji. Mada se u svom stvarnom težačkom životu nije izmorila ništa manje od tovara.

 Fotografije: Stav

Tekst, uz dozvolu, prenosimo s prijateljskog portala Stav.