Prije tjedan dana u HDD-u otvorena je izložba SKRIVENI DIZAJN – ODJEL DIZAJNA KONČAR 1971. – 1990. Izložba prikazuje svu raznolikost proizvodnje Končarevog Odjela dizajna tijekom dva desetljeća, njenu kronologiju u tadašnjem gospodarskom i društvenom kontekstu, originalne proizvode i njihovu evoluciju te metodologiju kojom su nastajali. No izložba predstavlja i brojne dizajnere koji su, podređujući vlastiti autorski ego kolektivnom cilju, danas dijelom nepravedno zanemareni, a veoma su bitni za svaku ozbiljnu povijest hrvatskog produkt dizajna. O izložbi smo razgovarali sa njenom kustosicom Koraljkom Vlajo, produkt dizajnericom i voditeljicom Zbirke grafičkog i produkt dizajna u MUO, ujedno i autoricom izuzetno uspješne izložbe o povijesti dizajna Jugokeramike, otvorene u ožujke prošle godine. O revalorizaciji zaboravljene povijesti industrijskog dizajna u Hrvatskoj te o sadašnjoj poziciji istog, razgovarali smo s Koraljkom Vlajo:
Pred nama je izložba u HDD-u kojom se predstavlja Odjel dizajna tvornice Končar, u svome trajanju od 1971-1990. Možete li objasniti njegovu specifičnost, opisati njegove produkte i filozofiju koje ga je pratila?
Končarov Odjel dizajna specifičan je već po tome što je postojao. Sedamdesete i osamdesete godine bile su godine više-manje konstantne ekonomske krize u Jugoslaviji. Proizvodne tvrtke su mahom odustajale od ulaganja u istražvanje i razvoj te posezale za licencnom proizvodnjom. U takvom okruženju, Končarev Odjel dizajna bio je rijetki izvor domaće dizajnerske produkcije. Končar je bio ogromna tvrtka, jugoslavenski pa i regionalni gigant koji je izvozio u stotinjak zemalja, a proizvodio sve „od pegle do lokomotive“. Stoga su i zadaci dizajnerskog tima bili poprilično raznoliki. Odjel dizajna surađivao je na nizu proizvoda široke potrošnje poput glačala, mlinaca za kavu i grijalica, ali i na dizajnu transformatora, elektromotora i lokomotiva. Ne treba zaboraviti situaciju u kojoj se odvijala tadašnja proizvodnja (pa i dizajn za tu proizvodnju). Često je bila riječ o zastarjeloj proizvodnji, tvornice su se borile s manjkom sirovina, s problemima u nabavci dijelova, prijetnjom inflacije. Unutar takvih uvjeta, dakako, ne može biti riječ o svjetskoj razini inovacija, međutim važno je vrednovati određene zavidne kvalitete dizajnerskog rada. Tako je Končarev Odjel dizajna razvio vrlo čvrstu znanstvenu metodologiju rada, ozbiljno primjenjivao suvremena ergonomska znanja te u svim projektima pokušavo provesti sličnu oblikovnu filozofiju koja je, čini mi se, najbliža braunovskom asketizmu.
Kako je pripremana izložba, kako je izgledalo istraživanje i zašto je važno da imamo uvid u Končarevo naslijeđe? Kako komentirate današnju produkciju tvrtke Končar, odnosno njihov Odjel dizajna?
Izložbu sam počela pripremati razgovarajući s tri meni poznata Končareva dizajnera – Vladimirom Robotićem, Zlatkom Kapetanovićem te Božidarom Lapaineom. Oni su me uputili na mnoge druge kontakte – bivše Končareve dizajnere, tehnologe, konstruktore. Zatim sam kontaktirala i samu tvrtku Končar koja mi je dozvolila uvid u svoju izdašnu arhivu. Sve u svemu, iako nije sačuvano mnogo proizvoda iz tog vremena, gotovo svi su proizvodi vrlo dobro dokumentirani pa ih je – ako ništa drugo – moguće upoznati kroz zapise i fotografije. Proizvodi Končara čine važan dio naše povijesti dizajna. Dio njih dugo je godina formirao našu svakodnevicu – Končarevi hladnjaci, bojleri ili kaloriferi bili su toliko sveprisutni u našim životima da su postali nevidljivi. Kao i što je slučaj s većinom naših industrijskih proizvoda, ovi su predmeti uglavnom zaboravljeni, najčešće odbačeni (zato ih je bilo tako teško sakupiti za izložbu). Čini mi se olako odričemo tog materijalnog dijela naše vlastite prošlosti, ponašamo se kao da nije postojala. Iz takve opće amnezije onda proizlaze zaključci da u Hrvatskoj nije postojao dizajn proizvoda niti industrijski dizajneri. Jedan od razloga što je današnjim dizajnerima proizvoda tako teško doprijeti do domaće publike i potencijalnih korisnika je upravo taj što u Hrvatskoj ne postoji tradicija poznavanja i poštivanja domaćih dizajnerskih dostignuća.
Iako se nisam bavila Končarevom proizvodnjom danas, znam da je ustrojena na potpuno drugačiji način, a dijelom i fokusirana na drugačije proizvode. Između ostalog, ne postoji više Odjel dizajna, na nekim projektima surađuje se s vanjskim dizajnerima.
Ova se izložba donekle nastavlja na vašu izložbu u MUO o dizajnu Jugokeramike. Konačno se sustavnije radi na pregledu povijesti domaćeg industrijskog dizajna, što u javnoj percepciji, kada pričamo konkretno o Jugokeramici i Končaru, izaziva jedan veoma pozitivan feedback, možda čak i prizvuk nostalgije, što mislite zašto je to tako?
Kada je riječ o široj javnosti, i mene je iznenadio toliki interes za ove teme, posebice ako uzmete u obzir da je upravo zbog manjka interesa za te proizvode većina zauvijek izgubljena. Mislim da je danas interes inspiriran nekom mješavinom prkosa, ponosa i nostalgije. Prilično je teško ove proizvode – koje smo svi imali i koje mnogi povezuju s vlastitom mladošću – gledati hladno i s distance. A vjerojatno je javnosti privlačna i rijetka priča o našoj industriji s pozitivnim predznakom, pa makar bila riječ i o nekim prošlim uspjesima.
S druge strane, nezanemariva je činjenica da je u posljednjih nekoliko godina jako porastao interes javnosti i medija za domaći dizajn. Projekti naših dizajnera mnogo su češće prisutni u medijima no prije desetak godina što je opet senzibiliziralo javnost i za istraživanje naše dizajnerske prošlosti.
Možemo li u današnjem vremenu uopće pričati o industrijskom dizajnu u Hrvatskoj uspoređujući sa bogatijom povijesti?
Iskreno, mislim da industrijski dizajn u Hrvatskoj danas ne postoji – barem ne u onom formatu i obimu u kojem je postojao nekad (što ne znači da je nekad bio sjajan). Naprosto, više ne postoji tvrtka koja bi bila spremna ulagati u istraživanje, razvoj, marketing i distribuciju na način na koji bi od dizajna mogla imati koristi. Na tržištu se najednom našlo više novih i zanimljivih domaćih proizvoda, međutim ako nas je i zahvatio svojevrsni dizajnerski boom on nije povezan s industrijskim boom-om. Većina proizvoda koji se nalaze na našem tržištu – a uz koje su vezana neka dizajnerska imena – producirali su sami dizajneri . Riječ je o proizvodima koji se izrađuju u malim serijama ili prema narudžbi.
Pokrenuli ste inicijativu za obnovom proizvodnje proizvoda Jugokeramike iz 50-ih i 60-ih godina. Možemo li se nadati „masovnijoj“ proizvodnji njihovih setova za kavu negdje drugdje, osim u muzejskoj trgovini MUO-a?
Koliko znam, zasad je naš muzejski dućan jedino mjesto gdje se ti proizvodi mogu nabaviti i ne znam za bilo kakve planove o proširenju distribucije. Nažalost.
Koliko, s druge strane, institucije poput minstarstva gospodarstva ili primjerice ministarstva šumarstva, regionalnog razvoja imaju sluha u poticanju vidljivog dizajna u našim tvoricama? Kao članica Povjerenstva RH za izradu Nacionalne strategije dizajna, možete li reći što strategija sve podrazumijeva i kojoj je fazi njena realizacija?
NSD je bolna tema. To je bio projekt na kojem smo radili skoro 6 mjeseci. Cilj Strategije bio je unapređenje razvoja domaćeg dizajna te razvoja zemlje kroz dizajn a zahvaćao je vrlo široki spektar područja i mjera. Angažirano je šezdesetak stručnjaka iz najrazličitijih područja – od obrazovanja do proizvodnje; organizirane se radionice; tjednima smo proučavali već donešene, uspješne strane strategije; razgovarali, pregovarali – ponekad i prilično burno – i na kraju je projekt završio u nečijoj ladici. Vlada ga nikada nije odobrila. A da jeste, danas bismo upravo bili pri završetku prvog petogodišnjeg razdoblja implementacije.
Koliko je dizajn uopće relevantan faktor u gospodarskom razvoju zemlje?
U Hrvatskoj je trenutno dizajn marginaliziran. No mogao bi biti izuzetno važan faktor. Naš proizvod nikad cjenovno neće biti konkurentan onoj najnižoj razini masovnog proizvoda koji je danas preplavi o tržište (uglavnom Made in China). Naše jedine prednosti mogu biti -vrhunska kvaliteta materijala, proizvodnog procesa i dizajna. Dovoljno je pogledati neke od zemalja koje su svoju industriju izgradile na dizajnu – Italiju, Finsku, Dansku, Švedsku…
Voditeljica ste zbirke grafičkog i produkt dizajana u MUO. Što one sve uključuju i postoje li određene prepreke koje pred vas predstavlja kuriranje takve vrste ostavštine?
Zbirka grafičkog dizajna prilično je opsežna, a prema sakupljačkoj politici najkompletnija u Hrvatskoj. Najveći dio Zbirke čine plakati (njih oko 5500) no pokušavamo sakupiti što potpuniju zbirku domaćih primjera vizualnih identiteta, knjiga, časopisa, ambalaže te drugih vidova vizualnih komunikacija.
Zbirka produkt dizajna daleko je skromnija, dijelom i stoga što je dio predmeta administrativno smješten u druge zbirke (Zbirku namještaja, Zbirku stakla). U posljednje vrijeme fokusiram se na napopunjavanje velikih praznina u ovoj Zbirci. Nabavili smo, recimo, izuzetno važan materijal iz nekadašnje Jugokeramike, a izložba Končara je također donijela neke nove proizvode u zbirku. Nadam se da će i posjetitelji ove izložbe pronaći pokoji predmet domaćih tvornica u svojim stanovima i na tavanima te ga donijeti u HDD ili Muzej „na pregled“.