Grad koji brine o svojim građanima
Beč je najugodniji grad za život, Beč je inovativan grad, Beč je pametan grad… To su sažeci raznih istraživanja koja do nas godinama stižu kao vijesti, a posljednje među njima objavljeno je u ožujku i austrijska prijestolnica je opet prva.
Američka konzultantska tvrtka Mercer rangirala je 231 grad na svijetu po kvaliteti života i Beč je na toj, Mercerovoj listi prvi već osmu godinu uzastopce. U istraživanju se uspoređuje četrdesetak raznih parametara, kao što su prometna povezanost, ekonomska i politička stabilnost, javni prijevoz, stabilna opskrba pitkom vodom i strujom, kvaliteta telekomunikacijskih i poštanskih usluga, cjelokupna gradska infrastruktura, zdravstvena skrb, sigurnost, okoliš…
Grad Beč financijski potiče ozelenjivanje fasada: Centrala bečke službe za zbrinjavanje otpada (više ovdje)
Na drugom mjestu iza Beča je Zürich, zatim Auckland pa München i Vancouver. To istraživanje namijenjeno je prvenstveno međunarodnim tvrtkama koje razmatraju gdje bi otvorile, proširile ili preselile poslovanje i važni su im uvjeti poslovanja, ali i kvaliteta života zaposlenika.
Stoga bitnu ulogu u istraživanju ima međunarodna povezanost grada, primjerice frekventnost međunarodnih letova s lokalnog aerodroma i laka dostupnost transporta. To je za većinu domaćeg stanovništva ipak vjerojatno manje važno nego, primjerice, kvaliteta javnog obrazovanja ili skrbi za starije.
Stoga smo Bečane pitali kako vide svoj grad, može li im se na životu u Beču uistinu pozavidjeti i zbog čega, te što uopće grad čini kvalitetnim mjestom za život.
Elke Rauth, Christoph Laimer i Antje Mayer-Salvi žive u Beču i bave se gradom, iako na različite načine.
Elke Rauth i Christopha Laimera posjetili smo u njihovom prostranom, ugodnom uredu u blizini Pratera, gdje je smještena neprofitna udruga za urbana istraživanja. Tu nastaje magazin Dérive, kao i istoimena radijska emisija te godišnji festival Urbanize. Cijeli njihov rad posvećen je interdisciplinarnom, kritičkom pristupu urbanom razvoju.
Je li Beč dobar za život, pitamo ih odmah na početku. “Jest, kvaliteta života u Beču je uistinu visoka i mi volimo ovdje živjeti”, kažu oboje bez razmišljanja. No, pojašnjava Christoph, ono na što Beč može biti najviše ponosan nije isto ono što se najviše vrednuje u takvim međunarodnim istraživanjima orijentiranima na biznis, a to je, prvenstveno, socijalno, odnosno javno stanovanje.
Program javnog stanovanja ima dugu tradiciju u Beču i datira iz perioda takozvanog Crvenog Beča. Naime, na prijelazu s 19. na 20. stoljeće stanovanje u Beču je bilo među najgorim u Europi. Bez kupaonice i vodovodnih instalacija je bilo 95 % kućanstava, po desetak ljudi je živjelo u malim stanovima koji su se sastojali od jedne sobe i kuhinje. Mahom su to bili radnici doseljeni iz raznih dijelova Monarhije, koji su pobolijevali od tuberkuloze, “Bečke bolesti”, kako se tada govorilo.
Crveni Beč, Karl-Marx-Hof, arhitekt Karl Ehn, 1930.
U to vrijeme Beč je imao dva milijuna stanovnika, najviše u svojoj povijesti. S padom Monarhije, mnogi su se doselili u Beč i problem stanovanja je postao nepodnošljiv. Organizirale su se demonstracije na kojima je sudjelovalo čak 100 000 ljudi zahtijevajući bolje stambene uvjete. Nova socijaldemokratska vlast morala je nešto poduzeti i počeli su graditi stanove, ali tako da su i sami budući stanari bili obavezni sudjelovati u izgradnji kao radnici. To su bili počeci.
Tijekom dvadesetih se izgradilo na desetine tisuća stanova, a program su vodili tadašnji najbolji arhitekti. Nakon Drugog svjetskog rata se nastavilo s programom javnog stanovanja te ga se razrađivalo i unaprjeđivalo, vodeći računa ne samo o prihvatljivosti najamnine i kvaliteti izgradnje, već i o dostupnosti raznih sadržaja, raspršenosti javnih zgrada po cijelom gradu kako se ne bi stvarala geta te izgradnji kvalitetnih javnih ustanova poput škola, knjižnica, domova zdravlja, kulturnih centara.
Stambeni blok Pestalozzihof, 1925–1926
S padom Željezne zavjese i ratom u bivšoj Jugoslaviji u Beč je ponovno došlo jako puno imigranata te se devedesetih izgradilo na tisuće stanova. Zadnjih godina Beč prilično ubrzano raste i dosegao je 1.8 milijuna stanovnika. Danas Grad Beč upravlja s više od 220 000 stanova, koji se iznajmljuju, te je glavni regulator cijena najma, što tržište nekretnina za najam čini stabilnim i cjenovno pristupačnim. Osim toga, postoje razni modeli kojima se potiče stanogradnja, poput neprofitnih stambenih udruženja koja, uz gradske poticaje, također grade za najam te se obavezuju na regulirane najamnine i ulaganje profita u daljnju gradnju. Rezultat: oko 70 posto stanovnika Beča živi u unajmljenim stanovima.
Javni stanovi nisu samo za socijalno ugrožene građane, već u njima živi i srednja klasa. Elke i Christoph rade u unajmljenom prostoru, u kojem je nekoć bila stolarska radionica. Vlasnik, koji je kupio čitavu zgradu, dobio je poticaj od Grada za renoviranje pod uvjetom da 10 godina iznajmljuje po zaštićenoj najamnini.
“Povoljno stanovanje i radni prostor, i to ne samo na rubovima grada, već u cijelom gradu, vrlo je važan aspekt kvalitete života u gradu. Također, kvaliteta pitke vode, koja dolazi akvaduktom s Alpa, odlična je, ima puno javnih zelenih površina i rekreacijskih zona koje su dostupne svima, u gradu se možete kupati u Dunavu, dovoljno je igrališta za djecu, grade se nove staze za bicikliste, neke od njih i brze, poput biciklističkih autoputova.
K tome, Beč je vrlo siguran grad, jedna od rijetkih metropola u kojoj možete vidjeti gospođe s dijamantima oko vrata kako tramvajem idu u Operu”, nabraja Elke dok Christoph dodaje: “Javni prijevoz je dobro organiziran i cjenovno vrlo pristupačan ako se kupi godišnja karta, što je gradska administracija uvela zadnjih godina da bi se poticalo korištenje javnog prijevoza te smanjio broj automobila. Sada se eksperimentira i s gradnjom zgrada koje nemaju parkirna mjesta.”
Predstavljanje električnog autobusa, foto: David Bohmann
Oboje su načelno zadovoljni s upravljanjem gradom koje se naslanja na dobru tradiciju, iako Elke kaže da bi gradska uprava trebala više surađivati s građanima u odlučivanju, jer su “prošla vremena kada je nekoliko ljudi moglo odlučivati za sve”, kao i da mora razviti proaktivnu integracijsku politiku za veliki broj imigranata koji su od 2015. došli u Austriju.
“Bilo je i grešaka, recimo kada se tramvajska mreža prodala američkoj tvrtki da bi je onda Grad unajmljivao od njih, na čemu su gubili puno novaca, i na koncu su je otkupili”, prisjeća se Christoph. No oboje ne mogu zamisliti da se neki od važnih gradskih resursa privatiziraju, poput javnog vodovoda ili opskrbe električnom energijom, a ono što bi izazvalo najviše otpora građana, smatraju, jest napuštanje programa javnog stanovanja.
“To ne bi prošlo, i gradska vlast to zna. Kada bi se tako nešto dogodilo, Beč više ne bi bio to što je – ugodno mjesto za život”, kažu.
Bio je sunčan dan na samom početku proljeća kada smo se u radno vrijeme našli s Antje Mayer-Salvi na terasi kavane u centru Beča. Grad je bio pun, ali ne i stresno užurban, vukući turiste u kočijama konji su topotali ulicama dok su radnici s istoka Europe renovirali obližnju neoklasicističku fasadu.
Antje Mayer-Salvi
Antje ima 45 godina i u Beč je stigla prije 25 godina iz Njemačke, gdje je rođena. Kaže da je tada grad bio nezanimljiv, nedostajalo je sadržaja, muškarci su bili na svim važnijim pozicijama i u zapošljavanju su bitnu ulogu imali obiteljski kontakti. “Bio je to konzervativan i hijerarhijski grad. Dosta se izmijenio zadnjih godina, postao je življi, internacionalniji i otvoreniji”, kaže.
U Beču su i semafori tolerantni (više ovdje)
Antje je glavna urednica internetskog medija C/O Vienna Magazine, posvećenog upravo Beču i kreativnim ljudima koji u njemu stvaraju. Njezin suprug je arhitekt iz Švicarske. Mogli su birati u kojem će njemačkom govornom području živjeti i odabrali su Beč.
“Ovdje je ugodno. Beč je potpuno urbaniziran, naravno, ali je istovremeno kao malo mjesto. Brzo upoznate ljude, distance unutar grada su male, javni prijevoz je dobar, na sat vremena su planine gdje možete skijati, ima dosta zelenila i dobro je mjesto za obitelji s djecom jer su vrtići u prvoj godini potpuno besplatni za sve, a javne škole su kvalitetne, iako im je potrebna modernizacija i već godinama se vodi diskusija o reformi obrazovnog sustava.
Obrazovni kampus u novoizgrađenom dijelu grada
No istovremeno takva, pomalo provincijalna sredina, ima svoje nedostatke, jer ljudi razmišljaju u granicama prosjeka i ne vole da se netko ističe. Žele zadržati harmoničnost male zajednice, a to podrazumijeva da su svi otprilike isti i da se promjene ne uvode lako.
No upravo sada je dobro vrijeme za promjene, a rekla bih i da se Grad trudi u tom smjeru, recimo nizom potpora kreativnim industrijama”, kaže i pokazuje na obližnji dućan austrijske modne dizajnerice koja ga je otvorila upravo zahvaljujući takvoj potpori.
Potporu je dobio i magazin koji Antje uređuje. Bečka poslovna agencija subvencionirala ih je bespovratno sa 100 tisuća eura, pod uvjetom da i sami ulože toliko. “Bez toga ne bismo mogli pokrenuti posao. Različiti su programi i financijski iznosi potpora, a naročito se puno ulaže u start-up kompanije, i zbog toga ih je jako puno u Beču”, pojašnjava.
Obrazovni kampus u novoizgrađenom dijelu grada Seestad Aspern
Antje, njezin suprug i dvoje djece žive u unajmljenom stanu. Zadovoljni su, no ipak razmišljaju o svojoj nekretnini, možda o potkrovlju koje bi uredili. Ako se na to odluče, također bi mogli dobiti potporu Grada za revitalizaciju prostora.
Ono po čemu je Beč poznat – Bečka filharmonija, Mozart, Sacher torta, kavane, lipicanaci – nema nikakve veze s tim što ga čini dobrim mjestom za život. Ispod te glazirane površine, to je grad koji brine o svojim građanima.
OKVIR 1
Beč provodi različite eksperimentalne projekte pokušavajući poboljšati život u gradu. Tako su još početkom devedesetih ispitali kako se građani kreću gradom i shvatili su da žene koriste puno više razne oblike prijevoza i općenito se više kreću različitim gradskim rutama, što im najviše uvjetuje briga za djecu – praćenje u vrtić, školu, odlasci k liječniku itd.
Zbog toga su uveli niz poboljšanja – dodatna osvjetljenja da bi noću grad bio sigurniji, proširenje pločnika, instaliranje rampi za kolica tamo gdje su stepenice itd. Bio je to početak uzimanja u obzir spola u urbanom planiranju.
U okviru toga je sagrađen i kompleks zgrada za stanovanje u kojima bi ženama bilo praktičnije živjeti. Primjerice, zgrade uokviruju dvorišta na koja gledaju prozori stanova tako da se djeca mogu igrati, a da ih majke, odnosno roditelji imaju na oku.
Kompleks ima i vrtić, ljekarnu i liječničku ordinaciju te je u blizini javnog prijevoza. Tako su gradili i kuće za starije, uveli novine u dječje parkove jer su primijetili da ih curice od devete godine naviše manje koriste od dječaka ili uveli najam bicikala kojima se može prevoziti teret kako bi smanjili upotrebu automobila.
OKVIR 2
Top lista najboljih gradova na svijetu po kvaliteti življenja, prema istraživanju američke tvrtke Mercer:
1. Beč
2. Zürich
3. Auckland
4. Munich
5. Vancouver
6. Dusseldorf
7. Frankfurt
8. Geneva
9. Copenhagen
10. Basel i Sydney
38. Pariz
40. London
44. New York
76. Ljubljana
98. Zagreb
231. Bagdad (zadnji)
Foto via EurocommPR, arhiva, Wikimedia Commons
O Crvenom Beču i kako je stanovanje postalo roba na tržištu čitajte ovdje.
