Kako je stanovanje postalo roba na tržištu

Urbanističke početnice idu dalje. Jesenska serija započela je u Savezu antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u Zagrebu s predavanjem Stanovanje – od prava do financijalizacije (i nazad) Dubravke Sekulić, ovog puta u suradnji s Blokom, jednim od partnera Platformi 9.81 na ovom projektu, i njihovim programom Mikropolitike.

Predavanje problemu stanovanja ne pristupa iz pozicije prostornog oblikovanja životnog prostora već iz pitanja kako društvo tretira temu problema stanovanja te pozicije stanovanja na tržištu, pozicije koju danas uzimamo zdravo za gotovo, ali kako nam povijesni primjeri govore, to ne mora biti tako. Razmišljati o stanovanju na ovakav način potaknuto je financijskom krizom od 2008. godine, ali i aktualnim procesom legalizacije kod nas, temama koje su obje našle prostora u ovom izdanju urbanističke početnice.

4

Odvajanje života pojedinca od zemlje i proizvodnje s industrijalizacijom otvara pitanje rješavanja problema stanovanja masa stanovnika koji u to vrijeme gravitiraju gradu. Kritički je o uvjetima stanovanja radničke klase pisao već Friedrich Engels 1842-1844 u djelu Stanje radničke klase u Engleskoj. Zanimljivo je da opisi koje Dubravka donosi u svom izlaganju jednako dobro opisuju slamove i favele današnjice kao i radnička naselja u Manchesteru devetnaestog stoljeća koje je Engels zapravo opisivao. Tom usporedbom, problemi stanovanja današnjice dobili su svoje povijesne korijene te se jasno situirali u probleme inherentne kapitalističkom društvenom poretku, dakle problemi stanovanja detektirani su kao ideološki problem. Fourierovo naselje Utopia i Godinov Familister primjeri su rješavanja stambenog pitanja van polja tržišta i profita potaknuti revolucijom 1848. godine. Autorica predavanja ovdje naglašava da su primjeri zanimljivi kao modeli prostorne organizacije borbe za radnička prava, ali da oni ne dolaze od radnika već od prosvijećenih pojedinaca koji su u poziciji moći te tako nastavljaju patrijarhalne odnose koji postoje u društvu.

Tema stanovanja, tj. stana kao prava a ne robe nastavlja se nakon prvog svjetskog rata kada su novoformirane socijalističke države stanovanje postavile kao temelj izgradnje društva. Tu je najviše bilo riječi o Crvenom Beču i radničkim naseljima s gradskim vrtovima koja nastaju u okolici grada. Ovom prilikom je važno naglasiti da su naselja nastajala na zajedničkoj zemlji kolektivnim radom, koji je grad prepoznao vrijednost za sami grad te ga poticao na način da naseljenicima ponudi uz financijsku pomoć i racionalne arhitektonske modele koje su izrađivali vodeći arhitekti vremena, od kojih je svima zasigurno najpoznatiji Loos. Uz ovaj model stanovanja vezuje najviše ime Otta Neuratha koji je u to vrijeme bio tajnik Austrijskog društva za stanovanje i male vrtove.

2

Paralela s današnjicom koju Dubravka ovdje povlači je ona s brazilskim favelama. Pod pritiskom Olimpijade i Svjetskog nogometnog prvenstva Brazil pokušava riješiti problem favela privatizirajući parcele s stambenim objektima u favelama. Naglašava kako uspjeh bečkog primjera leži upravo na zajedničkom vlasništvu i infrastrukturi te kolektivnom radu, jer primjer favela pokazuje da privatizacija ne rješava problem već ga prebacuje na drugo mjesto. Događa se da investitori otkupljuju od stanovnika privatiziranu zemlju, ruše favele, a naseljenici koji su prodali svoju parcelu za te novce ne uspjevaju rješiti stambeno pitanje već stvaraju nove favele na drugom mjestu. Primjeri za organizaciju društva kroz stanovanje koji dolaze odozgo, tj. iz državnih politika, nakon drugog svjetskog rata su socijaldemokratska Švedska sa projektom Milijun stanova koji su realizirani kao modernistička satelitska naselja, te Jugoslavija s samoupravnim socijalizmom. Časopis ČIP br. 1 iz 1954. godine na naslovnici donosi slogan “Pravo na stan” koji proizlazi iz državnih politika. Zaključak Prvog općejugoslavenskog savjetovanja o stambenoj izgradnji i stanovanju iz 1954. godine jasno govori i politikama koje su se provodile sve do devedesetih godina: “Pravo na stan je osnovni pravni institut, koji radnom čovjeku obezbeđuje jedan od bitnih uslova života.”

1

Rezultate stanovanja riješenom na principu solidarnosti i uzajamnosti, političke želje za poboljšanjem kvalitete života kroz dodatnu višak vrijednosti gradske industrije i samodoprinose, sudionici radionice imali su primjer vidjeti dan kasnije u novozagrebačkim naseljima Zapruđe i Utrine. Zanimljivo je da neoliberalne politike prema stanovanju dolaze na naše područje još za vrijeme Jugoslavije. Često navođen citat Margaret Thatcher u kojemu ona naglšava da se pojedinci moraju sami zbrinuti za sebe brzo je ušao i u naš zakon o stambenim odnosima koji 1990. godine donosi sljedeće: “Radni ljudi i građani zadovoljavaju svoje lične i porodične stambene potrebe sopstvenim sredstvima: izgradnjom, kupovinom i zakupom stana.” Time su otvorena vrata privatizaciji stanovanja koju smo drastično doživjeli nakon posljednjeg rada, ali po kojoj se ne odvajamo od ostatka svijeta.

3

Neoliberalne politike privatizirane su i stanove iz projekta Milijun stanova u Švedskoj, koja je danas jedna od kreditno najzaduženijih zemalja na svijetu po stambenom pitanju. Doduše, zbog snažne države i kontrole nad bankama problem privatizacije stanovanja nije drastičan kao u Španjolskoj gdje s jedne strane danas imamo milijune stanova koji stoje prazni, a s druge novo nastala ilegalna naselja ljudi koji su zbog nemogućnosti otplaćivanja kredita ostali bez krova nad glavom te se snalaze kako znaju i umiju. Taj nesrazmjer jasno pokazuje da aktualne politike favoriziraju kapital i privatno vlasništvo nad pravima svojih građana. Kao zanimljiv preokret u tim odnosima, Dubravka navodi kalifornijski grad Richmond u kojem grad pokušava od banaka otkupiti stanove čijim vlasnicima prijeti deložacija. Kroz prebacivanje stambenog problema na tržište autorica predavanja je došla i do legalizacije te ju okarakterizirala kao normalizaciju alternativnih modela rješavanja stambenog pitanja, njenog privođenja u okvire tržišnog reguliranja. Na žalost format predavanja nije ostavio mogućnosti da se više govori o različitim aspektima legalizacije kod nas, te da se porijeklo ilegalnih naselja stavi u odnos nemogućnosti socijalističkih politika da riješe problem stanovanja svih stanovnika i da se razmotre zanimljivi modeli samoorganizacije na koju su naseljenici tih naselja bili prisiljeni da bi riješili svoje probleme, prvenstveno infrastrukturalne. Ali urbanističke početnice idu dalje te se nadamo da će biti više prostora i za te teme.

Foto: Srđan Kovačević