U Tkalčićevoj ima mjesta i za potok

Rad “Potok” autora Davida Kabalina, privremena umjetnička intervencija u javnom prostoru, izveden je 8. srpnja 2016. u Tkalčićevoj ulici (više ovdje) kao dio programa “VODA I JAVNI PROSTOR” projekta Ars Publicae koji se provodi u okviru Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII).

Kako projekt ove godine tematizira pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vodu kao element javnog prostora i vodu kao javno dobro, natječaj za umjetničku intervenciju je kao moguću okosnicu promišljanja teme naznačio njezine različite pojavne oblike u Zagrebu. Zahvalno su polazište mogle biti i riječi sociologinje, teoretičarke i aktivistkinje Diane Magdić u (gotovo programatskom) intervjuu  – “Voda u javnom prostoru simbolički markira naselje ili grad u kojem je život barem dobar”.

 

Temeljem javnog natječaja, žiri u sastavu Nataša Bodrožić, kulturna radnica i kustosica; Katerina Duda, sociologinja, vizualna umjetnica i jedna od prošlogodišnjh autora u sklopu projekta Ars Publicae i Saša Šimpraga, autor programa i voditelj projekta Ars Publicae, odabrao je rad arhitekta Davida Kabalina “Potok”.

On u Tkalčićevu, ulicu koja se nekad zvala Potok, smješta privremeni podsjetnik na potok Medveščak koji je svojim tokom oblikovao dolinu u kojoj je Tkalčićeva (i Medvedgradska) ulica nastala.

Od regulacije između 1896. i 1898., kad je u okviru komunalnog programa razvoja sustava gradske kanalizacije glavninom premješten u novo istočnije korito (od Gupčeve zvijezde ulicom Medveščak do Ribnjaka, ispod današnje tramvajske pruge, i dalje prema Trgu žrtava fašizma), Medveščak je u Tkalčićevoj nevidljiv.

Njegov manji dio doduše još teče ispod te ulice – može se čuti iz jednoga od šahtova na Splavnici, a taj je zvuk ovim radom privremeno afirmiran. Akustični dio rada tako se sastojao od postavljanja pojačala ispod poklopca šahta, koje je žubor potoka s dubine od oko 5 m približio površini ulice.

U vizualnom dijelu intervencije zabrtvljeno je nekoliko odvodnih šahtova u kanalu za oborinske vode između Krvavog mosta i Slavnice te puštena voda, memento potoka Medveščaka. Time se nastojalo upozoriti na mogućnost (re)afirmacije memorije potoka u gradu općenito te njihove valorizacije i uređenja na mjestima na kojima još uvijek postoje, ili pak trasiranja njihovih nekadašnjih tokova simboličnim vodenim kanalima.

Primjere za ovo posljednje autor pronalazi u Aachenu, Lyonu i Bruxellesu, a Vanja Radovanović na svom blogu opisuje “izvlačenje” potočića Johannisbacha u Aachenu.

 

Sam Medveščak bio je predmet izložbe “Potok u srcu Zagreba – Uz potok Medveščak od izvora do ušća” Muzeja Grada Zagreba u 2005./06., a u Gliptoteci HAZU je 2007. realiziran multimedijalni projekt “Tkalčićeva ulica – memorija potoka”. Također, 2012. je i novosadski arhitekt Aleksandar Bede u radu za Haustor-galeriju LiberSPACE naznačio tok Medveščaka prije njegovog kanaliziranja i definiranja ulične mreže Donjeg grada krajem 19. st.

Oko sedamnaest sljemenskih potoka (više ovdje), koji povezuju Medvednicu i Savu, do danas su zbog vodnog režima rijeke s velikim promjenama vodostaja i drugih okolnosti, kao uostalom i u mnogim drugim gradovima, svedeni na vodotehnički problem. Međutim, oni imaju i određeni urbanistički potencijal.

Ako ih se promatra kao cjelinu i svojevrsnu specifičnost Zagreba, postoji mogućnost oblikovanja mreže “zelenih transverzala” odnosno jedinstvenih prirodnih koridora sjever – jug tamo gdje su još uvijek otvoreni (o čemu smo pisali ovdje). Takva bi infrastruktura i u ekološkom (zaštita i povratak autohtone biosfere; poticanje pješačkog i biciklističkog prometa odgovarajućom infrastrukturom) i u društvenom smislu (voda kao meditativno ili pak gravitacijsko mjesto susreta i okupljanja) oplemenila grad.

Intervencija u Tkalčićevoj ulici nastojala je ukazati na mogućnost budućih urbanističkih promišljanja na tom tragu (detaljnije o jednom takvom prijedlogu možete pročitati u ovom tekstu Vanje Radovanovića).

No, vratimo se na Tkalčićevu ulicu. Kako autor u prijedlogu rada o kojem govorimo primijećuje, “u cijelom pješačkom potezu ulice postoje samo četiri segmenta na kojima nema terasa ugostiteljskih objekata”, a za intervenciju je najprikladniji dio od Krvavog mosta do Splavnice. Tkalčićeva je i prije uređenja u vidu popločenja i komunalne opreme već dugo bila mahom ugostiteljskog karaktera, no zadnjih godina, porastom turističkog interesa i broja noćenja u  Zagrebu, ona se svodi na jednu hipertrofiju štekata koja zapravo poništava eventualnu ugodu i privlačnost nekadašnje ulice.

Arbitrarnim tumačenjem komunalnih pravila i propisa koji definiraju oblik i sadržaj ugostiteljskih terasa one sada uključuju platforme, ograde, predimenzionirane suncobrane, prozirne stijene, grijalice, itsl.

Jednako tako, ukida se pristup većini javnih klupa kao i dvjema postojećim česmama (u ravnini Stuba biskupa Duha, prema Opatovini, i Skalinske ulice), a pješački koridori svode na uske prolaze uz, ili čak kroz, terase. Njihova minimalna propisana širina je trenutno 1.6 m, a Katerina Duda u radu “Prisvajanje grada: turizam” (2015.) u Tkalčićevoj primjerice mjeri baš to – koliko je prostora ulice još ostalo javno, a koliko je zauzeto terasama kafića. Uz to, uspoređuje i broj svima dostupnih sjedećih mjesta i sjedećih mjesta na otvorenim terasama kafića, koja zahtijevaju konzumaciju / novčanu kompenzaciju. Omjer je 28 : 2160.

Takvo prisvajanje i fragmentacija javnog prostora ostvaruje se u sivoj zoni formalnog i neformalnog – kao rezultat “labavih” pravila i propisa, bilo da se radi o korištenju javne površine ili pak o tipologiji privremenih objekata.

David Kabalin primjerice u intervjuu za blog Ars Publicae naslovljenom “Memorija potoka” navodi da u Francuskoj postoji pravilo da površina terase ne smije biti veća od površine zatvorenog dijela ugostiteljskog objekta, dok ovdje takvog ograničenja nema. Istovremeno znamo da je cijena najma terase po metru kvadratnom u centru Zagreba tek 38 kn mjesečno tijekom godine a 52 kn tijekom sezone, što naočigled ne donosi neka značajnija sredstva u gradsku blagajnu.

Nadalje, Gradska skupština u lipnju 2015. donosi odredbu koja omogućava da vlasnici ugostiteljskih objekata unajmljuju javne površine na razdoblje od pet godina, umjesto dotadašnjih godinu dana, a istovremeno se nadležnost za izdavanje dozvola od Povjerenstva za davanje u zakup i na korištenje javnih površina i dijelova neizgrađenog građevinskog zemljišta predaje direktno gradonačelniku.

Sve ovo u nekoj mjeri ukazuje na svojevrsnu subverziju gradske uprave koja oslabljuje administrativnu kontrolu odnosno podešava je tako da pravni okvir ne štiti javno dobro i potiče odgovorno i uključivo korištenje prostora koje stvara neku novu vrijednost za sve građane, već upravo suprotno – sve obuhvatnije i arogantnije prisvajačke prakse koje prostor jedino eksploatiraju i time nužno dovode do konflikata.

Normalizacija tih mehanizama oduzimanja javnog prostora međutim ne znači samo progresivno smanjivanje slobodno dostupnih javnih površina nego doprinosi i nestajanju razumijevanja pojma javnog dobra općenito.

David Kabalin tako “fragmentarnu intervenciju” privremenog uvođenja mementa potoka Medveščaka nužno vidi i kao komentar rastućeg problema prekomjerne komercijalizacije javnih prostora. Kao neočekivani, začudni i – još jedan – element koji se probija kroz zagušenje Tkalčićeve ulice “potok” je to stanje na neki način akcentirao i, nadamo se, djelovao sugestivno na one koji su ga uočili ukazavši na nelagodu koju taj nedostatak slobodnog prostora izaziva.

Umjesto postojećeg oportunističkog pristupa, Tkalčićevu bi se moglo ambijentalno unaprijediti autentičnom i dosljednom (re)afirmacijom memorije potoka Medveščaka koji ju je oblikovao kao urbanu strukturu, zonu proizvodnje.

Na njemu i susjednom Melinskom potoku u Kožarskoj ulici (zajedničkom mlinskom kanalu koji je od Mlinova do Krvavog mosta dovodio vodu do svih zagrebačkih mlinova) od srednjeg su vijeka bili mlinovi i manufakture, a od njih su se u 18. stoljeću razvili rano-industrijski pogoni.

Tako primjerice, uz Mlinske stube i Kožarsku koje na te djelatnosti već ukazuju, arhitekt Vladimir Trnovski koji je pripremio knjigu o mlinovima uz potok Medveščak (više ovdje), u Tkalčićevoj predlaže i označavanje nekadašnjih proizvodnih objekata, primjerice Polakovog mlina (prenamijenjen u stambenu zgradu), prvog javnog kupališta iz 13. st. (ispod crkve sv. Marije), manufakture za proizvodnju sukna Franje Kuševića iz sredine 18. stoljeća, manufakture papira iz sredine druge polovice 18. stoljeća, manufakture likera s početka 19. stoljeća, parnih kupelji odnosno javnih kuća iz 19. st., i dr.

 

To bi ukazalo na urbani razvoj, nekadašnju svakodnevicu i društvene temelje ulice specifične za zagrebački identitet. U takvom bi, cjelovitom kontekstu, tada bilo smisleno plitkim i uskim kanalom trajno trasirati i nekadašnji tok Medveščaka – uz paralelno oslobađanje potrebnog prostora pažljiv(ij)om regulacijom javnih površina raspoloživih za ugostiteljske sadržaje.

 

Fotografije: Katarina Zlatec

 

 

Sve ostale intervjue, tekstove i aktivnosti nastale u okviru projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) na temu vode i javnog prostora pronađite ovdje.