Zagrebački bazeni koji to više nisu

Prostorno uređenje odraz je i ideje jedinstva cjeline sastavljene od niza detalja i njihovih međusobnih odnosa. Ukoliko iz projektirane ukupnosti (autorskog) djela odstranimo jedan dio, ne možemo više govoriti o izvornom obliku, a svaka takva promjena ruši ideju, odnosno mijenja ne samo djelo, već i našu percepciju i iskustvo prostora.

U čitavom nizu javnih parkova u Zagrebu, element vode sastavni je dio projektiranih krajobraznih cjelina, a manifestira se u različitim formama: od umjetnih jezera, fontana, zdenaca, česmi i – bazena koji su (bili) prisutni u nekima od ključnih zagrebačkih modernističkih parkova.

 

Nekadašnji bazen na Krešimirovom trgu, foto: Saša Šimpraga, 2016.

 

(Ukrasni i dječji) bazeni bili su izvedeni na Trgu Petra Krešimira IV., parku u Zorkovačkoj ulici na Trešnjevci, Trgu Mažuranića i u današnjem Parku 148. Brigade na uglu Ulice grada Vukovara i Avenije Marina Držića.

Od svih tih bazena podignutih tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, ali i nakon Drugog svjetskog rata, i to kao dio trenda, do danas gotovo nijedan više ne radi, iako neki, vidljivi ili nevidljivi, još uvijek postoje ali odavno nisu u funkciji.

Iznimka je tek nedavno obnovljena fontana Kozmički ciklus vode (više ovdje) na Krešimirovom trgu, a koja sadrži i bazen.

U vremenu kada su nastali, bazeni su bili i svojevrsna senzacija, naime, do tada ih kao elemenata javnih parkova u Zagrebu nije bilo. Izuzetak su tek možda dvije zrinjevačke fontane, no tipološki se zapravo radi o nečem drugom.

Zamišljeni i izvedeni bili su istovremeno i kao komunalni dekorativni elementi i za kupanje isključivo djece. No, potonja je praksa od početka nesanitarna, a upravo je to bio i jedan, ne i jedini, razlog zašto su s vremenom izbrisani. Ključni razlog ipak je neodržavanje jer projektirana voda u javnom prostoru traži konstantnu brigu – ali sve to svojim kvalitetama itekako vraća.

Primjer kvalitete, u većem mjerilu i s drugačijom poviješću, pariška su fontana Medicci, bazen u stockholmskom Kraljevom parku ili Takisov bazen izgrađen 1988. godine u pariškoj četvrti La Defence. Po svojim kvalitetama, u zagrebačkom slučaju to su dva bazena, onaj na Krešimirovom trgu i Zorkovačkoj ulici.

Kungsträdgården, Stockholm, foto: Wikipedia

 

Otprilike kad i bazeni u parkovima, početkom 1930-ih izgrađen je i prvi zagrebački školski bazen, po mnogo čemu sličan onima u parkovima i namijenjen kupanju. Imala ga je Zemljakova osnovna škola na Selskoj. Plitki dječji bazen u dvorištu je tada imala i tada najveća stambena zgrada u gradu, tzv. Vatikan.

Bazeni za kupanje bili su, s jedne strane – novina, a s druge, zapravo su postepeno zamjenjivali gradska kupališta jer su predstavljali sigurniji i tada moderniji način zabave.

Bazen osnovne škole u Selskoj

 

Na zagrebačke (ukrasne) bazene primjenjivo je i ono što će Fedor Kritovac okarakterizirati “kvalitetom gradskog detalja” budući da su, kao središnji naglasci projektiranih cjelina, značajno definirali prostornu ukupnost i iskustvenost pripadajućih parkova.

A osim što je dijelom cjeline, piše Kritovac, detalj je i karakteritičan. Naime, svaki od tih bazena bio je drugačiji, baš kao što su to bili i parkovi za koje su projektirani. Ono što im je zajedničko je da se radilo o većim, pravokutnim i plitkim vodenim površinama koje su istovremeno unosile monumentalnost, dok su s druge strane bitno doprinosile ugođaju i ugodi mjesta, pa i nudile mogućnost za zabavu djeci kroz konzumaciju.

Ambijentalnost koju stvara voda, boravišne kvalitete koje se povećavaju kroz iskustvo zvuka, boje, refleksije, kvalitete i vlažnosti zraka pa i same taktilnosti i treptaja vode, općenito uvelike utječe na iskustvo parkova samih, odnosno grada per se.

Slika i doživljaj gradskih parkova koji su nekad imali takve plitke bazene višestruko nadmašuje sadašnje stanje u kojima ti bazeni ili više ne postoje ili nemaju vode. Nijedan od tih parkova nije cjelovit bez svoga bazena i utoliko bi ih trebalo obnoviti i staviti u funkciju izvorno zamišljenih urbanih elemenata.

Njihova sporadična, pa svojevremeno i vrlo popularna upotreba kao kupališnih bazena, nije opcija zbog spomenutih sanitarnih razloga, ali se ne može isključiti kroz spontanu upotrebu, baš kao što je to slučaj s mnogim drugim gradskim fontanama i vodom u gradu općenito.

Uz navedeno, jedan od svakako najsnažnijih argumenata potrebe njihove obnove je i obaveza s obzirom na statuse spomenika kulture koji imaju neki od parkova u kojima su bazeni postojali.

Gotovo izbrisan ili barem nevidljiv, nekadašnji je bazen s vodoskokom na Trgu Mažuranića koji je pretvoren u ružičnjak. Kao i kod većine drugih spomenutih parkova, upravo je bazen bio središnji naglasak parka i ono što je, u datim okvirima, davalo na kvaliteti.
Činjenica da je imao tuševe dodatno dokazuje da je uloga bazena bila dvojaka: i dekorativna i utilitarna tj. namijenjeni su bili i kupanju i to isključivo djece. Park je svojevremeno imao i čuvara koji je bio zadužen i za red na bazenu.

Nekadašnji bazen s vodoskokom na Trgu Mažuranića

 

Ružičnjak koji je zasađen u bazenu ne može nadoknaditi kvalitetu koja je nestala njegovim zatrpavanjem.
Taj trg koji je danas u potpunosti lišen elementa vode istovremeno ima osobito zanimljivu povijest koja je zagovarala upravo prisutnost vode, kako na samome trgu, tako i u njegovoj neposrednoj blizini: od svojvremenog Lenucijeva prijedloga umjetnog jezera i klizališta na današnjem Marulićevom trgu, preko prijedloga spomenika Augustu Cesarcu autora Branka Silađina iz 1973. koji figuralnu kompoziciju – tri lika pjesnika iz tri različita razdoblja njegova života – koje autor smješta na polurondo Trga Mažuranića i obogaćuje elementom vode i kaskadama koje teku sve do zgrade nekadašnje knjižnice, današnjeg arhiva ( izvor: “Zagrebačka zelena potkova”, Snješka Knežević).

Najsnažnija ideja i najprisutnija voda ipak ostaje Albinijev prijedlog modernističkog staklenog kubusa zgrade Muzičke akademije pred kojim se, na sjevernom dijelu trga tj. tamo gdje je zgrada Kola, proteže monumentalni pravokutni vodeni parter.

Albinijev prijedlog zgrade Muzičke akademije s monumentalnim vodenim parterom

 

Sva ta promišljanja koja su uključivala i vodu ostala su neostvarena, a u praksi svedena na mali bazen kao dio rješenja parka, odnosno nešto od čega do danas nije ostalo ništa. Tako više nema ni lijepe česme s besplatnom pitkom vodom kao sadražajem koji bi itekako trebalo restituirati upravo na tome mjestu.

Nekadašnja česma na Trgu Mažuranića

 

Park kod Zorkovačke, izgrađen na samom kraju 1930-ih i po projektu Cirila Jegliča i kasnije Smiljana Klaića, mali bezimeni park koji se uvriježilo nazivati Parkom Prve hrvatske štedionice, po obližnjem naselju koje je banka gradila, temeljito je obnovljen 2012. godine, no sam bazen kao njegov središnji dio nije vraćen u funkciju.

Park nakon otvorenja 1940. godine. Foto: Smiljan Klaić, autor parka

 

Recentna obnova potaknula je i postavljanje nove skulpture, rada Majka i dijete autora Luje Lozice, na mjestu nestalog i zapravo nikad izlivenog (neobično, postavljen je bio sadreni model) Kršinićevog Frulaša. Postavljena nova skulptura nije dosegnula, a posebno ne nadmašila kvalitetu prvotno planiranog i vjerojatno pokusno postavljenog rada.

Natpis uz bazen koji navodi da je djeci “s priljepčivim bolestima” ulaz zabranjen, foto: Smiljan Klaić, autor parka

 

Kao i u još nekim slučajevima, i ovaj park imao je zasebno oblikovanu malu fontanu, posvećenu znakovima zodijaka, pa je prisustvo vode uvelike davalo na identitetu mjesta. Ta fontana, nakon recentne obnove, ponovo radi, a bazen čeka neko bolje vrijeme, s više sluha za kvalitetu javnog prostora čemu veća prisutnost vode značajno, a u slučaju ovoga parka i ključno doprinosi.

 

Park 148. Brigade: od svih zagrebačkih parkovnih bazena, onaj na uglu Ulice grada Vukovara i Avenije Marina Držića je mjestimično nadublji, što ukazuje da se kupališna uloga samo osnaživala. Bazen je skladno uklopljen u park koji uglavnom izmiče fokusu izvan kvarta. Ovaj bi bazen bilo lako aktivirati kao dekrativni, a pažnju i obnovu traži zapravo čitav taj park kojemu je upravo voda potencijalni identitetski naglasak.

 

Zatrpani bazen na trgu Petra Krešimira IV. nalazio se unutar dječjeg igrališta (inače prvog dječjeg igrališta u Zagrebu), u okviru jedne od tri zasebne cjeline koje čine veliki javni park dualnog karaktera, presječenog prometnicom i sa svake strane ulice drugačijeg oblikovanja.

Autor je Ciril Jeglič koji je pobijedio na prvom krajobraznom natječaju u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a park izveden 1938. godine.

 

Nekadašnji bazen na Krešimirovom trgu valjalo bi obnoviti kao dio ukupnog rješenja parka sa spomeničkim statusom

 

Tamošnji bazen je očuvan, samo zatrpan šljunkom pa su još uvijek vidljivi njegovi obrisi.

Činjenica da je smješten unutar igrališta i imao stube za ulazak, također ukazuje da je kupanje djece bio planirani dio ponude parka, ali i više od toga.

Sadašnja situacija bez vode na igralištu suprotna je ideji koja je uveo projektant: s jedne strane ponudio je hektičnost dječjeg igrališta, a s druge smiraj vode i mjesto odakle roditelji u miru mogu promatrati djecu koja se igraju.

Bilo je to rješenje koje je na malom prostoru nudilo mogućnost izbora i dva tipa ambijenata unutar istog prostora, podjelu koja se, međutim, skladno nadopunjavala. Brisanjem bazena, ta je kvaliteta u jednom segmentu dokinuta čime je park u cjelini višestruko zakinut.

Bazen je imao i stube za ulazak

 

Kao i u slučaju Trga Mažuranića, i u ovom je parku potrebno obnoviti i postojeću česmu s besplatnom pitkom vodom, koja kao i mnoge u gradu, postoji, ali ne radi.

Česma za besplatnu pitku vodu u sklopu dječjeg igrališta na Trgu Petra Krešimira IV., u pozadini bazen. Incijativa za popravak česme pokrenuta je ove godine.

 

 

Usklađivanjem i najvažnije – obnovom – svih postojećih elemenata, od kojih su neki uneseni naknadno, a koje je vrijeme potvrdilo kao dobre, približili bi se iskustvu prostora kako su ih zamišljali njihovi projektanti.
Pritom je briga za ukupnost rješenja odraz poznavanja grada ali i prepoznavanja vrijednosti.

 

Bazen je nekad postojao i u središnjem dijelu parka Ribnjak, gdje je također zatrpan. Bazeni su postojali i na još nekim lokacijama po gradu gdje njihovih tragova više nema.

Foto: Mario Anić

 

U slučaju Trga Petra Krešimira IV., važnost toga parka nadilazi gradske okvire i on predstavlja jedan od najvažnijih modernističkih parkova u Hrvatskoj.

Osvješćivanje izvornih i reaktiviranje kvalitetnih rješenja toga i drugih parkova, a koji su uključivali element vode, odnosno (sada samo ukrasne) bazene, bio bi i svojevrsni uvod u praksu kontinuirane brige za parkove kao autorski oblikovanih prostora tj. onakvih kakvi su projektirani i izvedenih i kakvi bi zapravo trebali biti.

 

 

Sve ostale intervjue, tekstove i aktivnosti nastale u okviru projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) na temu vode i javnog prostora pronađite ovdje.