Rural Mat

Rural Mat

Arhitekti: njiric+arhitekti; Hrvoje Njiric, Helena Sterpin, David Kabalin, Vedran Skopac, Davor Busnja, Igor Ekstajn, Ljiljana Gasi, Tena Zic

Lokacija: Stefanovecka cesta 141 155, Markusevec Zagreb, Hrvatska

Godina projektiranja: 2006.

Godina realizacije: 2008.

Ukupna tlocrtna površina: 3.500 m2

Površina obuhvata: 4.950 m2

Program: Stanovanje

Nova praksa gradogradnje

Piše: Ivan Rupnik

Uvod

Urbana vila, samostojeća ili dvojna višestambena tipologija, uz rijetke iznimke bila je prevladavajući oblik na zagrebačkom tržištu stanova tijekom posljednja dva desetljeća. Hrvoje Njirić, koristeći ista urbana pravila i financijsku strukturu, možda je razvio barem jednu održivu alternativu, stambeni objekt koji je nazvao ruralnom prostirkom. I dok su arhitektonske kvalitete toga projekta vrijedne rasprave, relevantnost projekta sadržana je u razvoju novih postupaka. Upravo se njihovim razvojem može preobraziti način na koji arhitekti proizvode urbano tkivo, posebno ono koje je Koolhaas nazvao gradom lišenim tkiva kasnoga kapitalizma.

Prakse zelene gradogradnje

Svijest arhitekture o vlastitoj ulozi čimbenika gradogradnje može se povezati s trenutkom kada joj je ta uloga oduzeta nastankom nove struke, urbanizma. Društvo je urbanizmu nametnulo Sizifov posao regulacije samoga tog društva, dok je ono u potrazi za sve većim stupnjem liberalizacije.

U Zagrebu je urbanističko planiranje nastalo krajem 19. stoljeća, još bez brojnih političkih i gospodarskih okvira potrebnih za njegovu zacrtanu funkciju.

Obodni blok i T tlocrt

Jedna od prvih zadaća bila je regulacija Donjega grada kojom je nakupina poljoprivrednih parcela pretvorena u ozelenjene obodne blokove. Regulacija ulica i blokova te iz nje izvedene građevinske odredbe kojima su utvrđena pročelja, odstupanja od crte poravnanja, putevi kretanja i sanitarni čvorovi, neposredno je utjecala na razvoj prvog modernog stambenog obrasca u Zagrebu, T-tlocrta, neizbježnog na prijelazu prošlog stoljeća jednako kao što je urbana vila bila na prijelazu ovog, s mnogim zajedničkim svojstvima. Kao i urbana vila, T-tlocrt je postao objektom kritike mlađeg naraštaja arhitekata u tridesetima, koji su smatrali da ne seže dovoljno daleko da bi svojim stanovnicima omogućio ljudski životni okoliš. U nemogućnosti da uvedu posve

novi oblik urbanizma, ti su arhitekti preobražavali grad parcelu po parcelu, oblikujući nove prakse unutar postojeće regulatorne i gospodarske strukture. Naselje vila i nastanak urbane vile. Obodni blok i njegov arhitektonski pandan, T-tlocrt, pokazali su se uspješnom praksom u ravnici Donjega grada, no ranih godina 20. stoljeća uvedene su nove morfologije ulica i parcela, samostojeće ili dvojne vile, koje su oblikovale uspješan

okvir razvoja do 1930. Te je godine posljednja prazna zona u podnožju Sljemena neposredno uz Donji grad, Šalata, urbanizirana kao naselje obiteljskih vila, samostojećih i

dvojnih, što je današnja Novakova ulica. Politička nestabilnost spojena s ozbiljnim nedostatkom stambenog prostora rezultirala je gradnjom tek jedne obiteljske samostojeće vile, kuće Spicer Kauzlarića i Gomboša. Svi drugi projekti narasli su u višestambene građevine, prototipske urbane vile. Unatoč značajnom porastu izgrađenosti, urbanistička je katastrofa izbjegnuta, djelomice zahvaljujući ishodišnom planiranju ulice i parcele, a djelomice jednostavnoj pogodbi između naručitelja, arhitekata i vrlo naprednog gradskog ureda za planiranje i urbanizam.

Urbanizam CIA M a i samoupravni socijalizam

Osuvremenjeni T-tlocrt Donjega grada i modernistička urbana vila, nezaobilazne stambene tipologije tridesetih, praktično su nestali nakon 1945. s političkim promjenama poslijeratnog doba i prevlašću CIAM-ova urbanizma u međunarodnom diskursu istoka, zapada i područja između njih. Golema stambena naselja poslijeratnog doba bila su

prva koja su najprije najvećim dijelom projektirali arhitekti, zatim urbanisti, a na kraju velika građevinska poduzeća. Takozvana kriza moderniteta i vrlo realna gospodarska i

politička kriza sedamdesetih i osamdesetih usporile su razvoj stanogradnje, uz nekoliko izdvojenih primjena kasnog modernističkog i postmodernog urbanizma.

Povratak urbane vile

Povratak dvojne i samostojeće višestambene urbane vile na tržište nekretnina potaknut je tranzicijom političkog igospodarskog sustava, kao i stvaranjem povijesti Zagrebačke škole modernizma u sedamdesetima, osamdesetima i ranim devedesetima. Iako je Hrvatska doživjela potpuno razvijen historistički postmodernizam u arhitekturi, privlačnost Zagrebačke škole kao obrasca lokalnog modernizma, različitog od međunarodnih i socijalističkih inačica, pokazala se mnogim arhitektima neodoljivom. Ta se tipologija počela pojavljivati u časopisima i prostoru tijekom osamdesetih, no procvala je devedesetih, pružajući malim poduzetnicima, neopterećenima urbanizmom, idealanobrazac stambene izgradnje. Jasno je da se može načiniti razlika između urbanih vila koje su projektirali arhitektiskloni neo-modernističkom oblikovanju i donekle svjesni urbanističkih parametara i onih koje su izgradili vlasnici išpekulanti skloniji eklektičkom oblikovanju, na poljoprivdnim parcelama premalima za tu gustoću gradnje (vidi Superprivate, platforma 9.81 u vezi sa studijom slučaja na Kajzerici), no sličnosti daleko nadmašuju razlike.

Regulacija urbanih vila Početkom novoga milenija urbanizam se vratio u Zagreb,

no u mnogo slabijem obliku. Vratila se društvena stanogradnja koju je najprije financirala država, a kasnije grad, no velika većina stanogradnje još uvijek je ostala privatna, dok je nastavljena dominacija urbane vile. Uvedeni su novi propisi, s ciljem da se spriječi katastrofalno zgušnjavanje Trnja, Trešnjevke i Kajzerice, gdje su na uskim poljoprivrednim parcelama niknule četvero, petero, pa i šesterokatnice.

Novi propisi traže parcelu od minimum 600 m2 za samostojeću ili dvojnu gradnju, čime izgradnja pojedinačnih obiteljskih vila postaje praktično nemogućom.Zgusnutiji

obrasci stambene izgradnje poput nebodera također su onemogućeni novom regulativom, ostavivši urbanu vilujedinom zbiljskom mogućnošću stambene izgradnje.

Ruralna prostirka pretvaranje 4 parcele u 32 uljuđene vile

Kao i u prethodnom slučaju donjogradskog T-tlocrta i vile pretvorene u urbanu vilu, jedan je arhitekt pokušao preobraziti cjelinu počevši od dijela. Njirić se prihvatio problema urbane vile preko njezine jezgre, organizacije parcele: „Uzevši kao polaznu točku ruralno mjerilo, tipologija dvojnih objekata presložena je u niz kompaktnihruralnih prostirki – niskih, introvertnih i zgusnutih. Parcele nisu uobičajene, nego su skrojene da zadovolje minimum od 600 m2. Uvučeni dijelovi drugog kata nastali su uslijed odredbe o najvećoj površini potkrovlja koja ga ograničava na 75% standardnog kata. Ako se izbjegava standardni kat, može se uzeti aritmetička sredina dvaju donjih katova, tako da se zahvaljujući tom postupku može dobiti više kvadrata. Objedinjujuća prizemna razina služi kao osnova jedinicama koje sadrže jedan ili dva stana, osam po prostirci. Slijedom toga, uvučeni dijelovi se razlikuju od kuće do kuće i neposredno odražavaju matematiku, više nego oblikovnu nakanu. Nadstrešnice za automobile, popločani dijelovi dvorišta, terase i stambeni prostori obuhvaćeni su unutar

jasno ocrtanih granica. To je pokušaj da se svojstva pojedinačnog stanovanja zadrže u skupini – zgusnutije i uz manjiutrošak zemljišta.“

Mreža otvorenih prostora

Spretno korištenje urbanih pravila i građevnih volumena omogućava Njiriću da razvije najbolje strane projekta, bogatu lepezu javnih i poluprivatnih prostora, te mnoštvo mjerila.

Ovaj pristup nalikuje Stambenom naselju za istarske izbjeglice i invalide Ivana Zemljaka (1929. – 1931.). U oba slučaja arhitekti nadilaze binarnu opoziciju javno – privatno, stvarajući umjesto nje različite stupnjeve manje ili više javnih ili privatnih prostora, stupnjevanih od najprivatnijih unutarnjih prostora stanova do popločanih i zatvorenih dvorišta, zajedničkih ulaza i, na kraju, šetališta, s dodatnom ulogom eventualnog parkirališta, s južne strane završenoga dječjim igralištem, a sa sjeverne usmjerenoga prema lokalnoj crkvi. I dok Zemljakova mreža otvorenog prostora razigrava samo jednu parcelu, Njirićev pristup istodobno razigrava i ujedinjuje četiri različite parcele u neprekinuto urbano tkivo. Tom strategijom se gustoća ruralne prostirke približava još sitnijem rasteru Cvjetnog naselja Vladimira Antolića (1939. – 1941.), jednog od rijetkih modernističkih naselja obiteljskih kuća.

Materijalnost ergonomija

Pojedinosti ruralne prostirke ne nastoje podržati neku autonomnu logiku volumena, a ni ne pokušavaju ga smanjiti u mjerilu. Umjesto toga, detalji naseljavaju arhitekturu poput budućih stanara, pretpostavljajući, ali ne i usmjeravajući njihove aktivnosti. Njirićevi detalji pokazuju senzibilitet industrijskog dizajna. Zadržava opću prostornu logiku koju je postavio za projekt, ali uzima u obzir i ergonomijske potrebe korisnika. Oplata se, primjerice, mijenja od aluminija na obodu bloka do drveta u zajednčkim prostorima. Jedan od najvažnijih elemenata projekta, roštilji postavljeni po narudžbi,

nažalost su uklonjeni iz projekta u svrhu smanjenja troškova za naručitelje. U zemlji u kojoj zanati ostaju gotovo nepostojeći, što je činjenica koja još uvijek ne opravdava to da mnogi lokalni arhitekti zanemaruju pojedinosti, Njirić uspijeva postići taktilno bogatstvo.

Ruralizam

Pojam ruralnog kod ruralne prostirke jest odgovor urbanome kod urbane vile, no ruralna prostirka u zbilji je mnogo urbanija od urbane vile, optimistična u pokušaju da stvori zajedničke prostore, gradivne elemente svakog urbanog tkiva. Zapravo najvažnija značajka tradicionalnog europskoga grada možda nisu veličanstveni javni prostori crkve i države, nego široka paleta polujavnih prostora koje definiraju privatne građevine odgovorne spram javnosti. Koncept ruralnog možda također sugerira suvremeniji senzibilitet prema prirodi nego onaj iskazan devetnaestostoljetnim

parkovima glavnih gradova (Maksimir, Central Park) ili dvadesetostoljetnim

zelenim gradovima (Novi Zagreb). Dok ti raniji primjeri predstavljaju rekonstrukciju netaknute prirode koju održava anonimna država, ruralno naznačava pojedinačno

odgovornije građanstvo, svjesno osobnog utjecaja na prirodne sustave. I konačno, ruralno nas podsjeća na ideju Petera Sloterdijka da smo možda prvi naraštaj gdje potpuno oblikovanje okoliša, proizvodnja prirode, možda neće biti utopija nego neizbježna odgovornost.

Budućnost i praksa

Stambeno naselje u zagrebačkom Markuševcu bjelodano je plod dugog procesa istraživanja i pokusa, čiji korijeni su vidljivo sadržani u europskim projektima ureda Njirić&Njirić iz ranih devedesetih, koje je kritika pohvalila. Njih je Hrvoje Njirić razvijao kroz prethodne projekte i realizacije, posebno raniji stambeni projekt na istoj cesti u Gračanima. Stvarni uspjeh ovoga i bilo kojeg drugog projekta s gradograđevnim ambicijama mogao bi postati očitim tek za nekoliko desetljeća, no možemo se nadati da će se ova praksa Njirića i drugih arhitekata nastaviti u duhu naslova jednoga od njegovih vlastitih tekstova, „Suživot ili smrt“. Zagrebačka urbana povijest puna je takvih primjera. Različite urbanističke agencije dobro bi učinile da preispitaju primjere poput ovoga ne bi li shvatile učinkovitost svojih odredbi kada bi one nadišle razinu pukog sprečavanja najgorih scenarija. Projekti poput ruralne prostirke mogu promijeniti očište šire društvene rasprave, u posljednje vrijeme opsjednute međunarodnim natjecanjima u ljepoti i lokalnim narudžbama ljepote, što ni jedno ni drugo nije zbiljski relevantno za budućnost gradogradnje.