Izležavanje na klasiku modernizma
Kada je 1927. godine mlada francuska dizajnerica Charlotte Perriand došla na razgovor za posao kod tada poprilično velikog Le Corbusiera, on ju je glatko odbio, uz seksistički komentar da se njegov ured „ne bavi vezenjem jastuka“. Ipak, zahvaljujući ironiji sudbine (i karmi), Le Corbusier je nekoliko mjeseci kasnije poprilično požalio izrečeno, pozvavši je kao suradnicu nakon što je vidio njen namještaj od čelika na Salon d’Automne.
Unatoč skepsi svojih muških kolega, Perriand je kasnije napravila zavidnu karijeru. Osim što je razvijala Le Corbusierov namještaj, na poziv japanske vlade otputovala je na dvije godine u tu daleku zemlju radeći kao savjetnica za industrijski dizajn.
U Japanu je Charlotte razvila jedan od svojih najprepoznatljivijih dizajna, Lounge Tokyo Chaise, reinterpretaciju Le Corbusierove poznate ležaljke LC4 Chaise, na kojoj je čelične cijevi odlučila zamijeniti s 12 bambusovih štapova, čime je ležaljka dobila organičku elastičnost i teksturu.
Nažalost, njena ležaljka nikada nije bila masovno proizvedena, već je postojala samo kao dio zbirki dizajna, na fotografijama ili u domovima kolekcionara. Sve do prošlog mjeseca, kada je talijanski proizvođač namještaja Cassina prepoznao njen dizajn kao potencijalno komercijalno isplativ, te je Tokyo Chaise sada dostupna kao ekskluzivna linija vanjskog namještaja. Iako novi komad namještaja gotovo maksimalno slijedi original, neki su detalji morali biti promijenjeni: drvena osovina je dostupna od bambusa, tikovine i bukve, a kožna presvlaka je zamijenjena onom od poliuretana.
Ipak, vjerojatno cijena i oblikovanje ležaljke neće biti dostupna za svačiji vrt, baš kao što je sama dizajnerica za nju davno izjavila: „Iako su sve stolice projektirane po ergonomskim zahtjevima, one slijede i zahtjeve vrhunske arhitekture, okruženja i prestiža.“
