Glokalna moderna
Nakon tridesetak godina održavanja, 14. Venecijanski bijenale arhitekture mijenja se u svom karakteru, trajanju i kalendaru. Sljedeći će arhitektonski bijenale trajati šest mjeseci umjesto dosadašnja tri, bit će otvoren već u lipnju i tako se izjednačiti sa svojim pandanom, umjetničkim bijenalom. Uz to, za razliku od dosadašnjih izdanja, u raspisu teme 14. Venecijanskog bijenala arhitekture izbornik, slavni nizozemski arhitekt Rem Koolhaas precizno određuje okvir, problemske pretpostavke i priželjkivane smjerove istraživanja. Koolhaas inzistira da izložba “Fundamenti” bude prvenstveno izložba o arhitekturi, a ne o arhitektima. Drugim riječima, fokus stavlja na arhitektonske elemente, fenomene, procese, vrijednosti i učinke, a ne na pojedinačne opuse i individualne kreativne iskorake. Koolhaas obrazlaže da se izložba neće baviti slavljenjem suvremenosti nego se posvetiti istraživanju arhitektonske povijesti i temeljnim, zajedničkim osnovama i izvorima arhitekture. U središnjem paviljonu Koolhaas stoga namjerava postaviti izložbu koja će se baviti “poviješću svih komponenta koje je svaki arhitekt, svugdje i u svakom vremenu koristio i koji zajedno formiraju elemente arhitekture”.
1937. Drago Ibler: Vila Blažeković, Zagreb
1961. Ivan Vitić: Dom JNA, Šibenik
Koolhaas precizira da će se izložbe u nacionalnim paviljonima – kojih je dio i hrvatski postav povjerenice Karin Šerman i njenog tima (Andrej Uchytil, Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina) – posvetiti istraživanju razvoja nacionalnih arhitektura u proteklih stotinu godina. Ističe želju da sve zemlje sudionice u svojim nastupima oslove istu temu: “Apsorpcija moderniteta 1914.-2014.” Unutar tako definiranog tematskog okvira Koolhaas postavlja i temeljni problemski motiv, ono što prepoznaje kao istinski intrigantno u okviru arhitektonskog razvoja u proteklih stotinu godina i poziva sve zemlje da “svaka na svoj način oslovi problem brisanja nacionalnih obilježja u korist skoro posvemašnjeg prihvaćanja jednog univerzalnog modernog jezika sa samo jednim repertoarom tipologija”. Usvajanje moderniteta urodilo je time da su “arhitekture koje su nekad bile lokalne i specifične postale zamjenjive i globalne.”
1961. Lovro Perković: Plivački bazen,Hotel Stadion, Gruž, Dubrovnik
1963. Berislav Kalogjera: Poslovni kompleks Bastion, Split
„Zadana povijesna tema privukla je nas – istraživače s Katedre za teoriju i povijest arhitekture zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta – da se javimo na raspis za hrvatski nastup na sljedećem Bijenalu. Mi se u našem istraživačkom i pedagoškom radu već dugi niz godina bavimo upravo tom temom i tim razdobljem i stoga smo smatrali gotovo našom dužnošću odazvati se na poziv Ministarstva kulture i u sklopu ove velike svjetske izložbe pokušati predstaviti hrvatsko moderno arhitektonsko naslijeđe na maksimalno utemeljeni i sondirani način. U našem prijedlogu nastupa odlučili smo pomno pratiti definirani tematski okvir i prikazati tih izazovnih i iznimno vrijednih sto godina razvoja hrvatske moderne arhitekture. No naravno, to je ogromna i impozantna građa i postavilo se temeljno pitanje adekvatnog načina njezine organizacije i prezentacije“, rekla je povjerenica hrvatskog nastupa na Bijenalu Karin Šerman predstavljajući u Ministarstvu kulture u četvrtak, 10. listopada, program kojim su proglašeni najboljima na natječaju toga Ministarstva.
Odabrani tim odlučio je odgovoriti na Koolhaasov problemski izazov donekle polemički, kažu, jer „slučaj hrvatske moderne arhitekture svjedoči da arhitektonski modernizam, u našim, lokalnim okvirima, ne samo da ne rastače i ne kompromitira neku prethodno postojeću ‘nacionalnu arhitekturu’, nego dapače, uslijed niza povijesnih razloga, on sam postaje aktivni graditelj i nositelj kulturne memorije i identiteta.“
1964. Miro Marasović: Studentski dom, Kumasi, Gana
1965. Julije De Luca, Ante Rožić, Matija Salaj, Bernardo Bernardi: Hotel Maestral, Brela
„U hrvatskom slučaju arhitektonski modernizam se uspijeva potvrditi kao istinski nositelj kulturnog identiteta stoga smo se odlučili u nastupu posvetiti tom, naizgled, paradoksu. Jer modernizam je uslijed specifičnih povijesnih prilika trajno obilježio hrvatsku arhitekturu i kulturu i ugradio se u same temelje njezine identitetske platforme. Razvoj ‘nacionalne arhitekture’ je upravo koincidirao s njegovim periodom i okvirom. I ne samo da se ‘nacionalna arhitektura’ uspješno razvijala unatoč nadirućem modernizmu, nego je stasala baš upravo kroz njega i uz pomoć njega“, kaže Šerman.
Kao okosnicu svog nastupa postavili su stoga prezentiranje, argumentiranje i vizualiziranje te teze, dajući izložbi i odgovarajući naziv: “Kultura apstrakcije”, sugerirajući time lokalno povijesno zaživjelu tradiciju formalne redukcije, elementarnosti i sažimanja te urođenu sklonost konceptualnom mišljenju i pristupu. No tim nije okrenut samo prema onome što je bilo, već i budućem arhitektonskom djelovanju. Jer ako je modernizam, kao manifestacija progresivnog globalizirajućeg moderniteta, u svom usvajanju jedne univerzalne estetike nosio uznemirujuća izjednačavanja i brisanja razlika, tada današnja pojačana globalizacijska situacija prijeti dovesti do posvemašnjeg homogeniziranja arhitektonskih izraza i repertoara te time njihova nužnog blijeđenja i osiromašenja. „Zato smatramo da ono što je ovdje uistinu izazovno jesu upravo oni rafinirani i složeni načini preživljavanja nacionalnih specifičnosti i izraza koji su se dokazali kao dovoljno robusni da prežive proteklih sto godina modernizacijskih procesa. Upravo ti provjereno otporni i održivi mehanizmi mogu onda predstavljati pouzdane ‘fundamente‘, potvrđene mehanizme koji jamče opstanak raznolikosti i specifičnosti i danas kada se internacionalna suradnja, utjecaji i razmjena još i višestruko intenzivira. Ideja našeg nastupa je izložiti te specifične lokalne arhitektonske vrijednosti razvijene tijekom perioda modernizma – određene arhitektonske postupke, metode, arhitektonske fenomene i njihove učinke, a ne primarno same istaknute primjere. No, primjeri koje koristimo predstavljaju neosporne vrijednosti i aspiracije kulture koja je potaknula njihovo stvaranje i pripadaju raznim tipologijama i mjerilima – od detalja do grada, krajolika i teritorija, pripadaju svim dekadama promatranog stoljetnog razdoblja te dolaze iz različitih regionalnih kultura i konteksta. Pritom se naravno ističu dvije prominentne faze hrvatske moderne arhitekture: međuratna 1930-ih i ona poslijeratna 1950-ih i 1960-ih, kada modernizam uspostavlja tradiciju koja biva trajno upisana u lokalni arhitektonski kôd.
2003. Nikola Popić: Groblje sv.Roka, Opuzen
2008. Saša Randić, Idis Turato: Dvorana Ivana Pavla II, Trsat, Rijeka
No prikazom primjera sve do današnjih dana istražujemo na koje načine ta uspostavljena tradicija nastavlja rukovoditi daljnju arhitektonsku produkciju i informirati i suvremeni hrvatski arhitektonski izraz. Ono što nas na primjerima primarno zanima nije tek sama pojavnost i formalna kvaliteta, nego mogućnost da u njima i njihovim operacijama prepoznamo određenu trajnu, usvojenu arhitektonsku misao, postupak ili vrijednost, a koja će se iskristalizirati kao svojevrsna konstanta i informirati buduću produkciju kao prepoznatljivo obilježje hrvatske arhitektonske kulture“, kažu u timu.
