Gradovi u oblacima
Osim Hitlerova suludog projekta, idealnog grada Germanije, povijest arhitekture pamti još neka ništa manje bezumna djela, koja, na sreću, nikada s papira nisu prešla u zbilju. A sa stvaranjem monumentalnog grada-spomenika sebi u čast među prvima se pozabavio, u davnom 3. stoljeću prije Krista, veliki vojskovođa Aleksandar Makedonski koji je poželio grad koji se uzdiže visoko poput neke planine. S industrijskom revolucijom i novim socijalističkim idejama počinju se iznova rađati ideje o savršenom, utopijskom gradu, sada mnogo ambicioznije. Neobičan je primjer dao slavni izumitelj King Camp Gillette, najpoznatiji po svom slavnom izumu žileta za brijanje. U knjizi The human drift iz 1894. on opisuje svoj savršeni grad koji je zamislio na Niagarinu slapu, a koji je trebao imati 24.000 zgrada s 25 katova i u kojima je trebalo obitavati oko 60 milijuna stanovnika.
Čežnja da se nekom građevinom dosegnu oblaci nastavila se gradnjom brojnih nebodera u 20., ali i 21. stoljeću. Mitski kilometar visine još nije dosegnut, ali je na vrlo dobrom putu ostvarenja nemogućeg toranj Burj Dubai u Arapskim Emiratima, visok 818 metara.
U nekoj ladici, čekajući bogatog mecenu koji će financirati veliki projekt, još stoji The Bionic Tower, projekt vertikalnog grada iz 2001. koji su osmislili španjolski arhitekti Eloy Celaya, Rosa Cervera i Javier Pioz. Zgradu koja bi sa svojih 1228 metara visine doslovno parala oblake naumili su smjestiti na umjetni otok. Predviđeno je da u njoj na 300 katova živi oko 100.000 stanovnika, koji bi bili podijeljeni u 12 kvartova. Samo za putovanje liftom stanovnicima bi s prvog do posljednje kata trebalo oko 35 minuta. Međutim, sve dok se ne nađe neki bogataš koji želi da se njegovo ime upiše u povijest arhitekture, san o najvećoj svjetskoj zgradi ostat će samo utopijski projekt.
Hitlerova Germania
Kako bi nadmašio slavu glamuroznog Pariza i povijesnu vrijednost vječnoga Rima, Hitler je naručio suludi projekt novoga grada budućnosti pod nazivom Germania. Idelani grad koji je trebao impresionirati führera osmislio je arhitekt od povjerenja, Albert Speer. Originalna maketa Germanije, koja je tijekom rata izgubljena, i sama je bila impresivnih dimenzija – bila je dugačka 30 metara, a kako bi se gledatelji što bolje uživjeli u taj važni projekt, izrađene su vrlo realne figurice vojnika koji marširaju predimenzioniranim avenijama. U maketi grada bila je i neka vrsta replike pariškog Slavoluka pobjede, koji je bio čak 50 puta veći od originala! Maketa mu je bila toliko velika da je čovjek prosječne visine mogao stajati ispod njega potpuno uspravljen. Da je doista bila riječ o suludu projektu, svjedoči i navodna izjava Mussolinijeva arhitekta nakon proučavanja makete: „Sad doista vidim da su svi potpuno izgubili pamet!“
Nesumnjivo, titulom namijenjenom najstrašnijem i najnerazumnijem urbanističkom projektu u povijesti možemo nagraditi Germaniju, ne samo zbog stravičnog slavoluka, nego i zbog ostalih elemenata. Tako se kupola tzv. Velikog paviljona, centralne nacističke zgrade, građena po uzoru na kupolu rimske bazilike Sv. Petra, trebala uzdizati 300 metara i bilo je predviđeno da u nju stane oko 180.000 osoba. Američki vojnici koji su nakon osvajanja Berlina vidjeli maketu tvrdili su da su se u kupoli čak mogli, uz pomoć specijalne aparature, stvoriti umjetni oblaci. Da nije na vrijeme spriječen, Hitler bi svoju suludu ideju realizirao bez razmišljanja. Prije same gradnje bilo je predviđeno rušenje tisuće berlinskih zgrada, a na projektu je trebalo raditi oko 25.000 zatvorenika i logoraša.
Neki novi Pariz
Slavni francuski arhitekt Le Corbusier osim što je među prvima počeo upotrebljavati nove materijale, te započeo osmišljavanje novog koncepta stanovanja, nešto prije 1925. došao je i na vrlo neobičnu ideju stvaranja novog naselja u staroj jezgri Pariza. Predložio je rušenje većine građevina uz sjevernu obalu rijeke Seine, gdje je zamislio gradnju modernog naselja Cité Contemporaine, u kojem je namjeravao smjestiti čak 3 milijuna stanovnika. Njegovi nacrti detaljno prikazuju 18 golemih nebodera od 60 katova, između kojih su trebali biti veliki parkovi. Njegova zamisao je odbačena s gnušanjem ne samo široke javnosti nego i struke, a sam Le Corbusier vjerojatno nikada u životu nije doživio tolike kritike.
Ruska megagradnja
Kao i ostali povijesni megalomani, Josif Staljin, doživotni diktator SSSR-a poželio je ostaviti iza sebe i megalomanski građevinski projekt. Godine 1931. raspisan je natječaj za gradnju Sovjetske palače, administrativnog i kongresnog centra u Moskvi na mjestu današnje katedrale Krista Spasitelja. Natječaj je pobudio nevjerojatno zanimanje ne samo sovjetskih nego i svjetskih arhitekata. Radove su poslala čak 272 arhitekta, među kojima su bili: Le Corbusier, Joseph Urban, Walter Gropius, Erich Mendesohn, Armando Brasini… Pobijedio je ruski arhitekt Boris Iofan, koji je inspiraciju pronašao u babilonskoj palači. Toranj zgrade trebao je biti visok 400 metara, a na vrhu bi bio okrunjen Staljinovom skulpturom koja je veličinom trebala nadmašiti Kip Slobode. Ako ne možete zamisliti njegove razmjere evo pomoći: promjer jedne jagodice na njezinu prstu trebao je biti oko 6 metara! Iako projekt nikada nije ugledao svjetlo dana, šteta je počinjena rušenjem katedrale iz 19. stoljeća. Čišćenje njezinih ostataka trajalo je čak godinu dana.
