>

PROMJENA!

Indijski portal Daiji World prenio je početkom ove godine informaciju da je policija na parkiralištu aerodroma u Dubaiju u četiri mjeseca pronašla preko 3000 napuštenih automobila od kojih je većina ostavljena sa ključevima u bravi. Aerodromska uprava automobile ne može jednostavno ukloniti jer su uredno parkirani i nisu počinili nikakav prekršaj. Ovaj neočekivani problem rezultat je naravno ekonomske krize koja je pogodila naročito građevinski sektor i tržište nekretnina, i posebno radnike iz Indije i južne Azije koji su u brzini napustili svoj dom ostavljajući obiteljske aute na parkiralištu.

Za arhitektonski svijet napušteni automobili simbolički označavaju kraj jednog razdoblja čiji je simbol Dubai, za kojeg je Koolhaas rekao da će biti grad 21 stoljeća.

Razvoj Dubaia direktno je povezan sa arhitekturom. Čudo nove ekonomije nije svoj koncept razvoja zasnivalo na lokalnim potrebama i raspoloživih resursa, nego je koristeći recept Las Vegasa, grada 20. stoljeća, postao nova svjetska atrakcija usred jedne sasvim druge pustinje. Za nagli razvoj Dubaija nisu zaslužne prirodne ljepote ni ugodna klima, niti kocka i poroci kao kod uzora. Ovdje je ključnu ulogu odigrala arhitektura: zgrade u oblika vala, jedra, otoci u obliku svijeta i palmi, postali su glavni atraktori novog grada. Dio novih atrakcija slijedio je model Vegasa devedesetih spektakularnim piramidama, sfingama, piratima i minijaturama europskih gradova. No više od animalnih i arheoloških oblika novi grad identificirao sa sa suvremenom ikoničkom arhitekturom. Virtualna arhitektura u virtualnoj ekonomiji, arhitektura simbola koji ne simboliziraju ništa, no arhitektura koja je uspješna utoliko što je uspjela privući pažnju na sredinu u kojoj se nalazi.

Ideja kojom se arhitektura reducira na razinu digitalne ilustracije i vizualne atrakcije postala je uspješna jer je krajnje jednostavna i komunikativna. I da bi bila još komunikativnija, vizualna simbolika postaje još banalnija. U svijetu neograničenih resursa i neograničenih izvora novca, ne postoje granice: važno je da je projekt spektakularan.

Razmjere krize arhitekture možda je najbolje ocrtao Phillipe Starck svojim javnim pokajanjem u razgovoru za Die Zeitu ožujku prošle godine. „Stvarao sam materijalnost i zbog toga se stidim. Sve što sam dizajnirao bilo je nepotrebno”. No istovremeno se ne može tražiti od arhitekata, pa i dizajnera u kontekstu Starckove izjave, da u svome radu sadrže razinu kritičkog razmišljanja i ideološkog stava kada je ono strano suvremenom društvu.

Ekonomska kriza u tom pogledu djeluje pozitivno jer mijenja društvene prioritete. U prošlosti je svaka velika ekonomska kriza izazvala promjene u arhitekturi, u posljednjoj prošlog stoljeća nastala je papirnata arhitektura koja je danas postala stvarna zahvaljujući zemljama „rastuće ekonomije“.

Kako je rekao André Glucksmann, “Postmodernizam koji sebe smještava izvan dobra i zla, istine i laži, nastanjuje balon u svemiru. Bilo bi dobro kada bi nam strah od opće krize dopustio da probušimo mentalni balon postmodernizma – kada bi otplavio euforiju naših pobožnih želja i ponovno nas naveo da gledamo pravocrtno.” Društvo koje drugačije postavlja svoje potrebe jednostavno više ne treba praznu arhitekturu, jer niti ne treba proizvodnju nepotrebnih stvari kojih se stidi Starck. Kriza povijesnih proporcija jednostavno je eliminirala svrhu ikoničke arhitekture neusporedivo efikasnije od svih teorijskih rasprava. Ekonomska realnost prirodno usmjerava koncentraciju na urgentne točke suvremenog društva.

Jedna od tih je koncept suvremenih gradova, kojima su se u posljednje vrijeme više bavili geografi, sociolozi i ekonomisti od arhitekata. I to pitanje energetske i ekološke održivosti, koje je arhitektonskoj publici manje privlačno od zaštite na radu ili požarnih elaborata.

Unatoč uvriježenom mišljenju, pitanje održivog grada ne ovisi o konceptima energetski učinkovitih zgrada. Suština problema je u strukturi grada. Izgrađeni prostor stvara više od polovice stakleničkih plinova, od čega je najnepovoljniji prostor niske gustoće stanovanja, a upravo taj je u porastu. Europski gradovi su nastavili zauzimati novi teritorij iako je porast stanovništva u opadanju. Najizrazitiji je primjer Madrida, koji je od 1990. povećao površinu za 50%, dok je stanovništvo naraslo za svega 5%. Privlačnost američkog modela predgrađa dovela je širenja periferije i progresivnog povećanja cestovne infrastrukture. I u Hrvatskoj su se dogodili isti procesi: projekti infrastrukture prvo su obuhvatili izgradnju cesta ispred mreže javnog transporta. Visoke zgrade stigmatizirane su kao relikt socijalizma i mahom izbacivane iz urbanističkih planova.

No paradoksalno, sive panorame istočnoeuropskih gradova iz doba socijalizma bile su ekološki efikasnije od njihovih suvremenih suburbaniziranih verzija. Potreba ekološkog uravnoteženja gradova zapravo na velika vrata vraća model kolektivnog stanovanja. Fantastično je kako prilike za stvaranje novih tipologija nastaju iz potpuno neočekivanih okolnosti.

I konačno, kriza najneposrednije utječe na položaj arhitekata. Masovna otpuštanja u vodećim svjetskim uredima naišla su na savjete poput „vrijeme je da se posvetite svojoj edukaciji i vratite fakultetima“, što je po prilici podjednako efikasno rješenje kao i evakuacija Titanica. Kao i u svakoj nevolji, najbolje prođu najspretniji i najsretniji. No promjene na tržištu mogu naravno utjecati i na poziciju arhitekata unutar društva. Tijekom proteklih godina arhitekti u Hrvatskoj su se putem profesionalnih organizacija postavili kao aktivni protagonisti izgradnje prostora, od javnog dijaloga do promocije arhitektonskog natječaja. Ali ovaj položaj je vrlo fragilan: koliko primjerice može opstati cjenik komore ukoliko drastično opadne volumen posla, hoće li otvaranjem tržišta arhitektima EU od ove godine doći do radikalnijih potresa na tržištu, i tako redom. Predviđanje budućnosti je vrlo teško, ali u konačnici nije niti bitno, potrebno je reagirati na aktualne procese. I tu, barem što se tiče hrvatskih arhitekata, postoji golemo iskustvo djelovanja u kontinuiranoj krizi. Premda krizu, opet u skladu s povijesnim iskustvom, nije niti pristojno spomenuti.

Saša Randić