Arhitekti ljudima određuju život, a ništa ne uče o njima

Prošlog smo tjedna posjetili arhitekta Bogdana Budimirova u novom domu na Perjavici – „Kući za dvoje“, za koju je studije započeo krajem šezdesetih, a sada je pred useljenjem.

U obilasku te pasivne kuće od prefabriciranih elemenata – drvene konstrukcije u betonskoj ljusci, s Budimirovim smo razgovarali o elementima sistemskog dizajna u malom mjerilu, antropološkom pristupu u razumijevanju i planiranju izgrađenog prostora, odnosno o razumijevanju čovjeka kao pretpostavci za razumijevanje arhitekture.

Bogdan Budimirov i supruga su znali da će biti na Perjavici jer tamo imaju zemljište. Kuća je zamišljena samo za dvoje, na jednoj etaži i vezana za teren. Namijenjena je osobama koje čeka starost i, možda, nepokretnost.

 

13

 

“Parcela je velika, dugo je trajalo, program smo puno puta mijenjali. Prije se po cijeloj moglo šetati, sad se može samo po kući.
Međutim, postoji jedan arhitektonski trik – zatvorite mali dio, onoliko koliko vam treba, pa pustite pogled“, kaže.

Budimirov je u početku programa još uvijek bio aktivan, što je značilo da kuća mora imati i atelje i radionicu, od čega se kasnije odustalo.

Profesionalnu je karijeru započeo u uvjetima poslijeratne obnove na projektima masovne gradnje, od studentskih domova preko socijalnog stanovanja u Zapruđu i Remetincu, kad je razvio interes za sistemski dizajn koji uklanja granice između arhitekture i dizajna, a postupak građenja i oblikovanja tretira na način industrijskog dizajna.

U situaciji kad je bilo nužno pronaći najbolja rješenja na terenu, Budimirov je jedan od pionira montažne gradnje velikih serija i industrijske proizvodnje građevina, poznatih po Jugomontovim montažnim sistemima YU60 i YU61 te onima od čelika (SPIG) i drveta, za Spačvu i Marles.

Autor je i brojnih patenata u proizvodnji namještaja, a od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih u projektnoj tvrtki Plan GmbH u Münchenu projektira i izvodi projekte poput sajma u Nürnbergu te vodi velike natječaje.

U osamdesetima zbog bolesti napušta arhitekturu i posvećuje se industrijskom dizajnu namještaja, a po povratku u Hrvatsku 1988. nastavlja s dizajnerskom praksom i aktivno djeluje u profesionalnim udrugama.

Projekti obiteljskih kuća koje je sredinom sedamdesetih projektirao u Njemačkoj otkrivaju njegovu specifičnu vještinu dijaloga i pregovaranja s budućim korisnicima.

Kako projektirati za vlastite potrebe, i to u vremenskom rasponu od nekoliko desetljeća?

 

12

6

3

 

Najteže je graditi za sebe, uvijek postoji puno rješenja. Ali snašli smo se, odlučili smo da je žena investitor, a ja projektant, tako je lakše.
Na kraju je bila 21 varijanta projekta. Ona bi davala primjedbe, ali takve vrste da se moralo mijenjati sve.

Primjerice, pitala bi koliko je kuhinja udaljena od spavaće sobe. Sedam metara. Predaleko, nećemo moći razgovarati dok sam ja u spavaćoj, a ona u kuhinji. Projekt treba promijeniti.

Nisam izmišljao novi tlocrt. Sjetio sam se linearnih vojvođanskih kuća – kuhinja je u sredini i povezana s kupaonom s jedne strane, a s druge je strane soba.
Nema smisla smišljati nove tlocrte. Tako gubite puno vremena na nešto što ne možete izmisliti. Radi se o kulturalnim obrascima koji se razvijaju s vremenom i jako sporo mijenjaju.
Na primjer, dnevni boravak izmišljen je nakon II. svj. rata. Kad je 30-ih počelo s modernom arhitekturom u Novakovoj, na tlocrtima nigdje ne piše dnevni boravak, piše blagovaona. Treba uzeti neki od postojećih modela koji vam odgovara i njega koristiti.

 

2

14

 

Kuća je pasivna, Budimirov je u ranijim fazama razmišljao o uključivanju zemljine energije za predgrijavanje zraka.
Međutim, u međuvremenu je otkrio da kod pasivnih kuća postoje jeftini uređaji koji to reguliraju pa je korištenje strujanja iz zraka zapravo nepotrebno.

– U hodniku se nalazi niz gospodarskih ormara koji istovremeno reguliraju grijanje i provjetravanje, a kroz cijevi u stropovima svježi se zrak upuhuje u sve prostorije. Taj mehanizam iz kupaone, zahoda i kuhinje isisava topli zrak koji služi za grijanje, a regulira ga toplinska pumpa.

Kolektor je na zrak, nije na zemlju jer bi za to morali porušiti sve drveće, a nemamo vremena čekati da ponovno izraste.
Sve skupa radi automatski, postoji software koji time upravlja. Ja to ne bih znao, a bome niti moja žena.
Gore je kutija koja je vezana na zemni kolektor, a ispod kuće je stotinjak metara cijevi, koje zagrijavaju odnosno pothlađuju zrak.
Sve je na struju, a kad je ne bude, za grijanje imamo kamin s čeličnim uloškom.

 

10b10a

11

Razlikuje li se projektiranje pasivne kuće od onog konvencionalnog?

– Samo projektiranje ne mijenja puno na stvari, iako pasivna kuća daje neka ograničenja u formatu. Kugla bi bila idealna, onda krug, a onda kvadrat. Izdužena nije baš idealna.

Kod pasivne je kuće bitna izolacija. Na jugu su najveći dobici energije, zato sam tu inzistirao na staklenim stijenama, treba maksimalno ostakliti. Na sjeveru je apsolutni gubitak, a na zapadu i istoku jednako – koliko se dobije toliko se i izgubi. Tamo gdje nema stakla stavio sam debelu izolaciju, ispod poda je pedesetak centimatara, u stropu sedamdeset.

Pasivnu kuću su zapravo izmislili fizičari, a razvijala se vrlo sporo. S novom betonskom gradnjom počeli su se stvarati toplinski mostovi, a u zatvorenom se prostoru javljaju gljivice.

Nijemci su, dok sam tamo radio, bilo opsjednuti izolacijom tih toplinskih mostova. Prvo su napravili prozore koji ne dihtaju, što nije riješilo problem gljivica jer vlaga koja se stvara ne može van, što nas osuđuje na život u lošem zraku.
Onda su počeli proizvoditi prozore koji se otvaraju. Međutim, tu se gubi 30% energije. Postalo je jasno da je ventilaciju nužno kontrolirati.
Treba ubaciti svježi zrak koji je hladan pa su osmislili izmjenične aparate koji otpadnim zrakom podgrijavaju taj svježi koji 24 sata dnevno kroz filtere ulazi u prostor. Ti aparati štede do 93% energije, gubi se samo 7%.

U Njemačkoj je 1974. osnovano udruženje za upotrebu sunčeve energije, čiji sam bio član, do povratka ovamo. Razvijali su različite oblike spremišta topline, krovne kolektore itd., ali onda se postavilo pitanje zašto cijela kuća ne bi bila kolektor – kroz staklo puštate sunčevu svjetlost, tj. ultravioletne zrake koje zagrijavaju predmete unutra, a oni pak reflektiraju infracrvene zrake koje kroz staklo ne mogu proći natrag van.

U kući se dakle uspostavlja svojevrstan efekt staklenika. To se onda još pojačava solarnim kolektorima, reflekcionim premazima stakla i sl.

K tome, i mi proizvodimo energiju. Primjerice, nas troje sada proizvodimo oko 0,3 kWh. U Njemačkoj postoji vic: stariji par sjedi u svom dnevnom boravku i gleda kako vani pada snijeg. Gospođa komentira da slijedi zahlađenje, a suprug na to predlaže da pozovu Mayerove u goste.

Sve je energija. Kad kuhate to je energija, kao i što je emaniraju i televizor, kompjutor, žarulje. Kad to kanalizirate, sve koristite.

Ovdje nitko to ne radi, svi poznaju, svi su čitali, ali sustave koji bi time upravljali nitko ne uvodi.
Recimo, strojarski inženjeri koji se bave centralnim grijanjem razmišljaju samo o energiji koju njihovi sustavi proizvode, ne i o mogućnostima korištenja one koja je svakodnevno prisutna. Svako pametno razmišljanje je i jednostavno, i to je najbitnije.

 

8

7

 

Kako se projekt ovisno o različitim zahtjevima kroz vrijeme mijenjao, Budimirov je osmišljavao različite tlocrte – s unutrašnjim dvorištem, kvadratni, polukružni.
“Predzadnji”, linearni tlocrt, onaj realiziran, uključuje sjeverni betonski zid koji je granica, zaštita od atmosferskih utjecaja, a ispred je samo drvena kuća. Teren je lapor, lakše nosivosti, pa je ispod morala biti ploča koja u spoju sa zidom i krovnom pločom stvara omotač.
Drvena se kuća u njega smješta kao kutija. Kuća je otvorena na jug, istok i zapad.

– Program se korigirao kako smo se mi s godinama mijenjali. Kuća nije mišljena samo kao zatvoreni program već spoj kuće sa svime onime što se događa na tom zemljištu.

Terasa služi da biste, kad izađete, imali zrak oko sebe i u sebi. Morali smo srušiti svega par drveta, geometri su izmjerili svako pa sam projektirao između postojećih, a na tom sam mjestu stavio terasu.

Zadatak je bio da se cijela parcela iskoristi vizualno, unutrašnji je prostor dostatan za funciju koju ima, ali optički puno veći od postojeće kvadrature od 134 m2, bez terasa.
Funkcija mora biti apsolutno zadovoljena, to uostalom i je princip industrijskog dizajna. Konstruktivno mora biti zadovoljeno, ali morate voditi računa i o oblikovnom.
Puno je varijanata, odabirete jednu za koju mislite da će sve zadovoljiti. Šetnica je ipak od početka bila prisutna, u dužini od oko 30 m opasuje istočnu, južnu i zapadnu plohu kuće, s tim da se na rubovima proširuje u terase. Kad ostarimo, možemo šetati po tome ili se voziti u kolicima.

Rolete koje zatvaraju tu šetnicu, kao i betonski zid na sjeveru, čine opnu kuće, a njihovim podizanjem i spuštanjem moguće je reagirati na različite vremenske uvjete, kišu ili reguliranje količine sunčeve svjetlosti koju trenutno želite.

U projektiranju ne možete sve optimalno postići, možete samo doći do optimalnog kompromisa. Neke su stvari već u propisima takve da ne možete sve ispuniti, morate se odlučiti, a to je onda uloga arhitekta.

Ovdje sam, recimo, izvukao kuću tako da mogu uključiti cijelu parcelu, da se cijela vidi iz kuće. Međutim, urbanisti su prigovarali jer sam izašao izvan reda. Drugi put su uvjeti građenja odbijeni jer je ova parcela sastavljena od dvije, od kojih je svaka barem šest ili sedam puta veća od uobičajene. Njihov je prijedlog bio da se zemljište podijeli na manje parcele. Zašto, da bismo ih mogli prodati iako taj novac ne bi imali na što potrošiti?
Valjda je pozitivno da se gradi što manje, a ostane zelenilo. Ljudima je najteže logično razmišljati.

 

9

16

 

Kako gledate na interakciju vas i okoline u kojoj živite?

– Vrt ne želimo kultivirati, ostat će livada i voćnjak. Sve su to samonikle biljke, trave je zasijao vjetar, a voćke su iznikle iz odbačenih koštica.
Niti jedno naše drvo nismo posadili, ni hrastove, ni jasenove, trešnje i drugo voće. Ništa ne obrezujemo, zato je toliko zeleno.

Iako smo na brdu, Plešivica, Okić i Velesajam na jugu vide se tak kad padne lišće. Tako čuvamo i staništa životinja, a ovdje viđamo lisice, srne, fazane, jastrebe, sove, vrane, kosove, zečeve, zmije…

Ono nepovoljno što smo na terenu zatekli je radioaktivni plin radon, a ovdje ga ima puno. Teži je od zraka pa se ne može ventilirati nego mora oteći, što je zahtijevalo da u podu mora biti dovoljno proreza kroz koje se može spustiti ispod i oteći izvan gabarita kuće.

S druge strane, kišnicu s ravnog krova skupljamo u cisterni koja se nalazi u tehničkom podrumu, koji nismo planirali jer nam ne treba, ali morali smo ga izgraditi zbog osiguranja terena, jer postoji opasnost od klizišta. Nju ćemo koristiti za oba zahoda i pranje terase.

 

15

 

Koliko se razlikuje projektiranje za poznatu osobu od projektiranja za nepoznatu? Može li se projektirati imajući u vidu buduće potrebe ili okolnosti nepoznatog korisnika?

– Kod projektiranja za poznatu osobu koncentrirate se na naručitelja i njegove potrebe, na način života. To onda uključuje sve, radi se o integracijskom dizajnu. S druge strane, kod projektiranja za nepoznatog korisnika fokus je na statistici, rasporedu prozora, vrata.

Vi mu određujete život, a ako on kasnije nešto želi promijeniti, to je uvijek lošije. Neodgovorno je od arhitekata to što ništa ne uče o ljudima, određuju im život, a ništa ne uče, nešto malo sociologiju, ali inače samo fizičke mjere.

Fotografije: Ana Abramović

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektoničkih medija