Divoska kuća lutaka kao spomenik jednom vremenu
Iza sedam mora i sedam gora, usred ničeg, usred Kanade, jedna je kuća naočigled svih interijera kao zamrznuta u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Naočigled svih, kažemo, jer čitava je stražnja stijenka kuće u pleksiglasu što je čini divovskoj kući za lutke nalik, a tako se i zove. Riječ je o projektu ‘The Dollhouse’ umjetnice Heather Benning.
Iako biste u prvi mah pomislili da inspiracija za ‘The Dollhouse’ seže do Ibsenove drame ‘Lutkina kuća’, tj. ‘Nora’, osobito stoga što Benningovoj to ne bi bio jedini književnim djelom inspiriran uradak te se pri adaptaciji jedne slične napuštene kuće već pozabavila likom žene zarobljene u istoj (Marysburg Project: Watching Woman), prevarili biste se.
Heather je i sama odrasla na maloj farmi gdje je dane provodila igrajući se sa sestrom u starom sjeniku, namještajući ga i razmještajući starim namještajem, prašnjavim knjigama i sitnicama, vukući pritom za ruku svoju lutkicu Dolly. No, do kasnih 90-tih, industrijalizacijom pokrenuta deruralizacija pomela je mnoge male farmere iz kanadske prerije, a među njima i obitelj Benning. Sestre je progonila nostalgija za mjestom odrastanja jer za mnoge pojam o sebi ne nastaje samo u interakciji s drugim bićima, već i s mjestima, iz čega je u njihovu odraslom životu proizašla igra vožnje napuštenim krajolicima i farmama te potrage za ruševnim kućama za igru. Tako je Heather 2005. u gradiću Redversu u Saskatchewanu pronašla još jednu zapuštenu kuću…
“U sebi držimo zbir svih mjesta koje smo nastanjivali. Mjesta oblikuju naše ideje i osjećaje, a istovremeno naše ideje i osjećaji animiraju prostor koji nastanjujemo.” – kaže Heather.
Kad je pronašla spomenutu kuću, na njoj su tek mjestimice bili vidljivi tragovi originalne boje, a nakon što su rupe u podovima i zidovima pokrpane, sve nanovo ožbukano te nestabilni dijelovi strukture poduprti, Heather ju je nanovo obojila, prostoriju po prostoriju. Uz pomoć članova lokalne zajednice, u stopu praćena lutkicom iz djetinjstva koja joj je služila kao veza s tim vremenom, Benningova je namjestila kuću originalnim namještajem iz šezdesetih te je tako stvorila neobičan spomenik jednom vremenu.
“Moj cilj je navesti promatrača da propita svoj odnos s okolinom te svoje mjesto u njoj. U svom trenutnom kiparskom radu povremeno koristim ljudski lik kao poprište istraživanja recipročne veze za koju vjerujem da postoji između ljudi i njihova okoliša. Međutim, sve se stalno mijenja, pa tako i ja i moja istraživanja.” – zaključuje Benning, dok oko kuće kakva je obilježila i njeno odrastanje raste trava i iskaču naftne crpke.
Benning i dalje radi specifičnim mjestima prilagođene intervencije, a ako osim u kuću lutaka poželite gurnuti nosić i među ostale njene radove, učinite to ovdje.
