Granice intimnog
Kako se definiraju granice intimnog prostora danas kad, najčešće nesvjesno ali sve češće i svjesno, pristajemo na potpuno ukidanje svih slojeva privatnosti bilo u realnom prostoru grada ili hiperrealnom prostoru ˝Oblaka˝? Mogu li se uopće definirati granice intimnog ili se radi o stanju u procesu nestajanja? Što se događa kad vlastitu sobu kao zadnju utvrdu intimnog pretvorimo u prostor za umjetničku intervenciju? Nomadska instalacija ˝Una nube en mi habitación˝, koja se sastoji od 16 kvadratnih metara polietilenske folije, jednog sušila za kosu i šezdesetak minuta vremena, mladih arhitekata Tonie Papanikolaou i Rodriga Rieria postavlja upravo ta pitanja.
Posebnost instalacije sastoji se u tome da dolazi u promatračev prostor privatnog i najintimnijeg – u njegovu vlastitu sobu, gdje umjetnici kroz primjenu dvije koncepcije, koje nazivaju ˝ispražnjavanje˝ i ˝ispunjavanje˝, napuhujući polietilensku foliju propituju odnose između individualnog i kolektivnog, svakodnevnog i čudnog.
Sušilo za kosu upuhuje topli zrak u ˝oblak˝ od polietilenske folije, koji se polako puni, počinje ispunjavati prostor sobe i lagano se podizati u zrak. Strujanje zraka kroz otvorene prozore dodatno pojačava kretanje ˝oblaka˝ i nosi ga u neočekivanim smjerovima. Plastika koju umjetnici koriste je gotovo bestežinska tako da ˝oblak˝ lebdi i kreće se u smjeru vjetra, amorfna masa kao da postaje živa i u potpunosti ispunjava prostor sobe. Promatrač se nalazi u začudnoj konstruiranoj situaciji u kojoj ne može kontrolirati ni proces ni ishod.
Poznati životni prostor se progresivno smanjuje rastom nepoznatog tijela. Horor klaustrofobičnog nestajanja prostora podsjeća na živo ukapanje i jedino što promatraču preostaje je prihvatiti igru s ˝oblakom˝. Intimni, poznati, kodificirani prostor sobe postaje mjesto otuđenja i čudnoga. Nakon otprilike pola sata puhanja, ˝oblak˝ je pun, još neko vrijeme lebdi u sobi, na vjetru, i onda se počinje prazniti. Uskoro na podu ostaje samo ispražnjena plastična folija spojena na ugašeni fen. Umjetnici će ponoviti proceduru još puno puta u drugim sobama drugih vlasnika. Sama instalacija je na taj način, poput intimnog prostora sobe, u procesu konstantnog nastajanja i nestajanja.
Kako umjetnici ističu: ˝Očito nasilje procedure koju primjenjujemo dodatno je naglašeno jer je provodimo u običnom i banalnom okolišu. Konstruirati kontra-okoliš – kao da je postavljen naopako ili kao da je u negativu- restrukturira originalni model i prebacuje pažnju s običnog na posebno. Radi se o tome da ovom instalacijom vlasnike soba želimo podsjetiti na puno šire aspekte života ili puno dublje ili puno jednostavnije od onih koji su dio dnevne rutine; to su pitanja koja se često uzimaju zdravo za gotovo, u ovom slučaju ideal sobe ne kao građevine, nego kao prostora individualne i kolektivne aproprijacije.˝
Više o ˝oblaku˝ u akciji i razvoju projekta pogledajte na blogu ˝Una nube en mi habitación˝.
