Razgovarali: Renata Margaretić Urlić i Ivan Rupnik, Split Talks 2010.
Predsjednik izvršnog odbora Tehničkog sveučilišta u Delftu, KEES KAAN, poznatiji je kao jedan od partnera glasovitog nizozemskog ureda Claus en Kaan arhitekti, utemeljenog 1988. godine. Na dvije adrese, u Rotterdamu i Amsterdamu, taj ured danas okuplja šezdesetak arhitekata, a u protekla dva desetljeća, uz oblikovanje nizozemskog okoliša, realizirali su mnogo prepoznatljivih internacionalnih projekata. Od rekonstrukcija lučkih dokova Amsterdama u stambene četvrti i mnogih drugih stambenih kompleksa koje su gradili još u 90–ima, preko nizozemskog veleposlanstva u Mozambiku, zgrade koja je obišla sve svjetske stručne časopise početkom ovoga stoljeća, zatim hotela uz željezničku stanicu u Amsterdamu ili Kulturnog doma u Nijverdalu do posljednjeg zadatka proširenja Muzeja Mauritshuisa u Haagu, svi su njihovi projekti primjeri prepoznatljivih nizozemskih karakteristika s biljegom Klaus en Kaan identiteta.
S Keesom Kaanom razgovarali smo na splitskoj rivi, ispred ulaza u Dioklecijanove podrume, nakon njegova predavanja koje je prilagodio temi Splittalks-a. Umjesto uobičajenog nizanja „najsvjetlijih vrhunaca“ svoga ureda, Kaan je predstavio pristupe svoga tima u istraživanjima suvremenog urbanizma, njihova razmišljanja o oblikovanju urbanoga krajolika, odnosno metropolitanskog područja Nizozemske u kojemu su pobrisane granice pojedinih gradova. Živimo li mi zapravo u predgrađu Amsterdama, Pariza ili Londona, pitanje je koje može postaviti ne samo Kaan nego i ostali njegovi zemljaci s kartom TGV-a u ruci.
No, kako razvoj gradova, dakako, ne ovisi o brzini željeznice, na početku razgovora upitali smo ga koji su uvjeti radikalnih promjena što su se dogodile u stambenoj politici, izgradnji i tržištu u posljednjih tridesetak godina.
O: Mnogi aspekti komercijalizacije koji su danas vidljivi u medijima i politici počeli su već osamdesetih godina i u urbanističkoj industriji. Zbog promjene monopola nad stambenim koorporacijama, počeli su se javljati sve snažniji zahtjevi da se donese zakon o vlasništvu stana pojedinačnog stanovnika. To je značilo da se umjesto izgradnje socijalnog stanovanja na bazi iznajmljivanja stanova počela razvijati gradnja stanova za prodaju na slobodnom tržištu. U početku je taj tip bio više–manje identičan onome koji se gradio za socijalno stanovanje, no ubrzo se počeo mijenjati jer je tržište podrazumijevalo i kritičnu masu, odnosno različite interese. To se sve dogodilo istodobno s promjenama u ekonomskim i društvenim odnosima, a jedna od posljedica bilo je uračunavanje dohotka žene u zajedničkoj hipoteci. To je na neko vrijeme povečalo mogućnosti obitelji da kupuju kuće, no u isto vrijeme su i cijene prosječne kuće porasle, slijedeći iznose koje su ljudi mogli izdvojiti za njih. Zato je i kvaliteta počela rasti, ne samo u tehnološkom smislu, nego i u prostornom. Arhitektima je to otvorilo mogućnosti istraživanja i eksperimentiranja s raznovrsnošću tipologije itd. Manji projekti poput Borneo Sporenburga u Amsterdamu i mnogi drugi bili su mogući upravo zbog te pretvorbe. Deset godina prije to ne bi bilo moguće, kao što ni danas to isto nije više moguće jer je tržište konzervativno, a to su bili vrlo inovativni projekti. To je bilo moguće zahvaljujući ponajprije financijskim uvjetima, no ne zaboravimo da ostali uvjeti zapravo nisu bili idealni.
*Sporenburg Amsterdam
P: Predavanje ste počeli objašnjenjem zašto nizozemska arhitektura više nije tako dobra kao što je bila 90–ih. Meni se čini da bi zanimljivije bilo pitati zašto je uopće bila tako sjajna? Jedno od interesantnijih objašnjenja je da je odlično iskorišten upravo trenutak tranzicije, premda se tada nije tako mislilo. To je tržište otvorilo mnoštvu eksperimenata, tako da su stambene koorporacije zadržale sav taj individualni rad na okupu, a onda su tendencije tranzicije nestale…
O: … a također je snaga predlagača projekata, gradskih vlasti i developera u stambenim koorporacijama sve više slabila. To sam želio objasniti ranije govoreći o tome kako su mediji i reklame potaknuli dnevne promjene mode i tako otežali upravljanje inovativnim idejama, jer tko želi preuzeti rizik tako golemih omjera? Nitko više ne želi preuzeti takvu odluku, to je nemoguće. Ovo što se danas događa očito je onemogučavanje dugoročnih predviđanja i dugoročnih planiranja, za što su zaslužne konzervativne snage i sile koje je stvorilo društvo ovisno o tržištu i medijima, tako da su u biti i pojedinci vrlo konzervativni…
P: … bili su i prije, ali danas im sustav dopušta da budu konzervativni…
O: … da, točno i neki su eksperimenti bili vrlo uspješni, ali ne svi. Te su okolnosti rezultirale nekim uspješnim projektima, no isti je sustav neke stvari odveo u propast.
P: Na predavanju ste govorili o „idealnom standardu“, što zvuči kao odličan slogan za privlačenje klijenata. Koliko je u međuvremenu, od razdoblja o kojem smo govorili do danas, kontekst tržišta promijenio ulogu arhitekata?
O: Ideja brendiranja arhitekture postala je supervažna! Jednako tako, činjenica da smo postali Europljani obvezuje nas da radimo prema europskim pravilima. Dogodila se u međuvremenu i smjena klijenata, a i promjena načina odabira arhitekata i projekata, koji se sve više odvijaju prema europskom sustavu ponude i potražnje, što uključuje natječaje, ali i tržišne mehanizme. To znači da arhitekti trebaju ponuditi atraktivne slike i zavoditi. „Sada moramo zavesti ljude da žive u tome“, tako nam doslovce kažu naši klijenti kada projektiramo prema njihovoj narudžbi. Moramo, dakako, izmijeniti projekt kako bismo nastavili suradnju, a to znači da je sve važnije postalo brendiranje, atraktivne slike. Problem je, naravno, u tome što mi arhitekti moramo s tim živjeti. Meni to izgleda poput mosta kojim moramo premostiti jaz između slike koju prodajemo i ideje s realnim projektom. Realizacija zato i traje dugo, jer smo kao arhitekti koji se koriste doslovno kako bi prodali ideje uključeni od samog početka, da bismo developerima i gradskim političarima ponudili „zavodničke slike“. Dakle, čak i prije nego što oni počnu razmišljati o uvjetima programa, pa i prije nego što uopće zamisle da bi nešto mogli prodati, trebamo im dati „sliku“. Tek onda, kada imaju sliku, mogu početi nabavljati novac, izrađivati planove, angažirati arhitekte, a prije svega tražiti pristanak javnosti, odnosno zajednice.
P: Kako se s tim problemom suočavaju Claus en Kaan arhitekti? Koja je vaša strategija izbjegavanja zavodničkih slika?
O: Mi smo pokušavali zadržati relativnu fleksibilnost u projektima, tako da ih i dalje možemo mijenjati i pomicati, odnosno da nisu sasvim fiksirani slikom. No, istodobno smo u tome htjeli biti potpuno precizni. Zato smo to nazvali idealnim standardom. To znači da smo propustili mnogo prilika za realizaciju projekata. Vrlo često, naime, izgubimo na natječajima jer slika koju proizvedemo nije dovoljno atraktivna nego, kako nas znaju kritizirati, tvrda i hladna. No, mi ne želimo obećati nešto što ne možemo realizirati. Radije završimo ono što počnemo, s tim da ono što je izgrađeno mora biti bolje od slike koja je prethodila. Ne smije biti razočaranja. U odrednicama koncepta, kada definiramo projekt, potrudimo se anticipirati proces izgradnje, tako da ga ne „ispustimo iz ruku“. Možete slobodno reći da smo konzervativni i da igramo na sigurno, ali ono što obećamo mi postižemo, i to najbolje što možemo. Postoje i oni arhitekti koji će reći: to je u redu, mi ćemo to napraviti do najvišeg mogućeg stupnja, jer to je fantastična ideja! Ali onda nakon izgradnje otkrijete da se izgubilo mnogo od te originalne ideje, što često dovede i do razočaranja. Meni se ipak više sviđa sigurnost da ćemo doista to nešto izgraditi i da će ta građevina, kada je predamo njezinim korisnicima, poprimiti svoj vlastiti karakter. Taj karakter trebao bi biti toliko snažan da ga nikakve promjene ne mogu oštetiti, toliko jednostavan i jak da ga društvo može prihvatiti, a da ljudi s njim mogu ugodno živjeti i raditi. Građevine trebaju biti velikodušne prema svojim korisnicima, a ne opsjednute osobnim programom arhitekata. Meni su draži projekti s takvim kvalitetama, koje se očituju kada ih posjetite i osjetite snagu, a da se stalno ne suočavate sa svim stvarima koje je arhitekt želio, ali nisu uspjele i na kraju nisu postale arhitektura s velikim A.
P: Osim toga, zanimljiva je ideja kolektiva ili zajedništva o kojoj ste također dosta govorili na svom predavanju, a nama je posebno zanimljiva zbog iskustva kolektivnosti u prošlosti, odnosno socijalističkoj strukturi vlasništva. Koliko je ona moguća u suvremenom nizozemskom društvu s obzirom na političku situaciju?
O: Ono što se dogodilo u Nizozemskoj, kao uostalom i bilo gdje drugdje, bila je tendencija prema individualizmu, pogotovo u razdoblju osamdesetih godina, kada je tržište bilo vrlo snažno. Borneo i Sporenburg, nekadašnji lučki dijelovi, odnosno dokovi Amsterdama koji su pretvoreni u rezidencijalne četvrti, ekstremni su primjeri toga. Tamo je javni prostor reduciran nauštrb individualnih područja, osobnih teritorija. Međutim, to nije rezultiralo idealnim životnim uvjetima. Izostale su neke mogućnosti koje podrazumijeva kolektivnost. U tom smo projektu, naime, bili ograničeni u mogućnostima rješavanja zajedničkih prostora poput parkinga i ostalog. Zatim smo u sklopu istog tržišta u Rotterdamu, a onda i u Amsterdamu, počeli razvijati visokogradnje poput Montevidea i ostalih projekata u kojima su stanovnici imali bazen, saune itd., što je također bila posebna kvaliteta. Dakle, s jedne strane imate kvalitetu individualnog prostora, a s druge određene servise, odnosno kvalitete koje ne možete imati u pojedinačnim kućama. To je također otvorilo raspravu u medijima s jasnim zahtjevom: ako te kvalitete možete unijeti u tornjeve, programirajte ih onda i u nižim gradnjama! Zašto ne bismo i u horizontalnim blokovima imali bazene, fitness i ostale servise udobnosti suvremenog života? Naravno da su postojali ljudi koji su željeli živjeti u takvim kompleksima, premda je to bilo suprotno našim idejama i konvencijama grada. U gradu, naime, moramo prihvatiti kolektivnost u velikim vertikalnim stambenim blokovima, no čim je riječ o vodoravnim, više ne želimo zajedništvo. Mislim da čak i možemo povećati gustoću na način kako smo učinili u našim kompleksima u Borneu i Sporenburgu u Amsterdamu, ali kad smo dosegli određene granice, kada smo trebali nastaviti dalje, trebali smo uvesti neke razine zajedništva koje također možemo pronaći u visokogradnjama. One su otvarale nove mogućnosti i vrijedilo je istražiti koje su idealne vrste, koje su idealne mjere elemenata ili idealne vještine s kojima još uvijek možete sačuvati javni prostor dobre kvalitete, pozitivan osjećaj urbanoga, no istodobno dobiti i beneficije zajedničkog suživota s drugim ljudima. Za to je, dakako, bio potreban određeni mentalitet, jer ne želi svatko živjeti tako. Ipak, ne vjerujem u širenje individualističkih tendencija, jer bi one konačno dovele do vrlo ciničnog društva. Ne možemo zabiti glavu u pijesak i biti zadovoljni samo onim što imamo za sebe, jer će nam se problemi početi pojavljivati unutar obitelji. Ionako smo stalno prisiljeni pregovarati s ljudima oko nas, a to je bit kolektiva.
P: I na kraju ne smijemo zaboraviti pitanje na koje naši gosti uvijek reagiraju oduševljenjem, pitanje Dioklecijanove palače, specifična vrsta kolektiviteta koja se razvijala ne stoljećima nego tisućljećima. Kako vi doživljavate tu vrstu mediteranske urbanosti?
O: Ušao sam danas kroz ova vrata i u prvoj se sekundi oduševio. Naravno, dok sam prilazio rivom, vidio sam kuće uza zid i počeo razmišljati kako je grad počeo kao građevina, palača, ali se pretvorio u organizam grada i sustavno se mijenjao, dijelio se na komadiće, vlasničke i ostale, znači ponašao se kao grad. Dakle, u ovoj strukturi je fascinantno bogatstvo nijansi, međuodnosa i složenih prepleta urbanosti koje su upravo alegorija onoga što sam govorio na predavanju i sada ovdje s vama. Ovaj grad-palača podsjeća nas na ono što moramo pozorno istraživati u svim tim intermedijalnim mogućnostima koje su nam predane kada oblikujemo grad. Upozorava nas da moramo početi od samih temelja, da ih moramo dobro upoznati kako bismo poduzeli sljedeći korak i zakomplicirali stvari!
Renata Margaretić Urlić i Ivan Rupnik
