Industrijska baština dobro gori
Jučer popodne je u jednom od najvažnijih ostvarenja moderne industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća, u bivšoj Gradskoj klaonici u Heinzelovoj ulici buknuo požar. Nitko nije ozlijeđen, a šteta još nije procijenjena. Klaonica je napuštena, tamo se tek povremeno održavaju koncerti i neka druga kulturna događanja, a požar je izbio, prema informacijama vatrogasaca, na drugom katu zbog neispravnih izolacija na cijevima. Uzrok požara je neobično brzo detektiran. Bio on točan ili ne, ostaje činjenica da klaonica poznatog njemačkog arhitekta Waltera Fresea godinama propada, mada (ili upravo zbog toga) se radi o zaštićenom kulturnom dobru velike i arhitektonske i tržišne vrijednosti. Svakom potencijalnom investitoru status kulturnoga dobra samo financijski otežava situaciju i ograničava ga u njegovim nakanama. Tako bi se slučaj klaonice puno lakše riješio kada bi propala do kraja, recimo u plamenu, pa bi bio otvoren put prema novoj izgradnji na vrijednom zemljištu u poslovnoj zoni u blizini centra grada.
Stručno mišljenje komisije o prijedlogu proglašenja klaonice kulturnim dobrom glasilo je: »Budući da je industrijski kompleks bivše gradske klaonice, Heinzelova 66, nastao na konceptu i razini vrhunskih europskih dosega, današnji pristup rješavanju problema mora biti na istoj razini«. No, današnjeg pristupa nema, ni na kojoj razini, osim ako ovaj recentni događaj nije dio rješenja. Imamo već malu povijest plamteće arhitektonske baštine. Godine 1997. je do temelja izgorio Njemački paviljon u Studentskom centru pod sumnjivim okolnostima. Paromlin je gorio još 1988. godine kada je u noći 8. ožujka na četvrtom katu paromlinske zgrade izbio požar te je do jutra svih pet katova zajedno s krovom nestalo u plamenu. To su isto jutro na zgarištu Paromlina stručnjaci iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture rekli da se Paromlin mora sačuvati i restaurirati. I ništa se nije pomaklo od onda.
Svijest o povijesnoj i kulturnoj važnosti industrijske arhitekture kod nas se počela razvijati tek devedesetih godina prošlog stoljeća. To potvrđuje i činjenica da je prije 1990. jedina takva zaštićena građevina bila upravo zagrebački Paromlin, dok su devedesetih godina preventivnu zaštitu dobili, primjerice, mlinovi u Vukovaru, željeznički kolodvor u Sisku, Strojarnica Državne ugarske željeznice u Zagrebu i upravna zgrada Rikarda Benčića u Rijeci. Hrvatska je imala znatan industrijski razvoj u 19. i 20. stoljeću te arhitektonsko industrijsko naslijeđe primarno određuje mnoge središnje gradske zone, ali se stručnjaci slažu u tome da nije jedinstveno valorizirano niti osposobljeno za daljnju upotrebu promjenom namjene ili muzealizacijom. No u međuvremenu se razvila svijest o tržišnoj vrijednosti tih objekata ili, točnije, njihove lokacije. Još se samo nekako treba riješiti tih prastarih, propadajućih zgrada. Nekim slučajem, recimo. Onako kako je ”slučajno” Željko Kerum srušio dio tvornice “Nada Dimić”, također spomenika kulture.
* Fotografije: Damjan Geber
