Intervju: David Zahle

Razgovarala: Renata Margaretić Urlić,  Split Talks 2010.

Nacionalni pomorski muzej i Psihijatrijska bolnica u Helsingøru, te Wings stambeni kompleks u Kopenhagenu tri su aktualna projekta koja u BIG-u, tj. Bjarke Ingels Grupi predvodi DAVID ZAHLE, partner i odgovorni projektant mnogih nagrađenih radova tog svjetski poznatog studija.

Utjecao je, među ostalim, i na koncepciju „nevidljivosti“ Danskog pomorskog muzeja u Helsingøru („Hamletovu dvorcu“), čiji su izložbeni prostori organizirani oko rubnih zidova ispražnjenog doka unutar kojeg su postavili samo lebdeće, povezne mostiće. Uz bogato iskustvo sa stambenim projektima, David Zahle nam je u Splitu, potpuno oduševljen gradom palačom, predstavio nekoliko recentnijih pothvata studija koje je pod inicijalima svog lika i djela utemeljio Bjarke Ingels. Sa Zahleom smo razgovarali o sasvim različitim pristupima i projektima kakve primjenjuju i rade u svome uredu, od stambenog kompleksa „Planina“ do nevjerojatnog „Zira otoka“ u Azerbajdžanu, no ponajprije smo iskoristili priliku da dobijemo malo komplimenata za jedinstvenu Dioklecijanovu građevinu.

P: Jeste li oduševljeni gradom palačom zbog uobičajenih razloga koji uglavnom sve fasciniraju poput suživota različitih povijesnih slojeva, tragova prošlosti i kontinuiranog korištenja palače od rimskog razdoblja do danas?

O: Da, to su sasvim dovoljni razlozi za oduševljenje, ali mene ponajprije fascinira način korištenja povijesne baštine koji je potpuno različit od našeg u Danskoj. Ovdje u Splitu sve je vibrantno i svijetlo i potpuno se uklapa u tu povijest koju ste naslijedili. U Danskoj je suprotno, osjetna tendencija prema kojoj je sve što je staro fantastično, a svega se novoga treba bojati. U Splitu je povijest svuda oko vas, cijelo vrijeme, tako da joj se morate prilagoditi i surađivati s njom ako želite proizvesti nešto suvremeno. Naravno, ima tu i prednosti i mana, ali meni se to čini jako nadahnjujućim.

P: Upravo zbog tog drugačijeg pristupa povijesnim spomenicima u Danskoj zanimljiv je vaš projekt Nacionalnog pomorskog muzeja. Kako ste uspjeli riješiti, odnosno pozitivno odgovoriti na dva oprečna zahtjeva za gradnju s obzirom na lokaciju pokraj „Hamletova dvorca“ Kronborg na području pod zaštitom UNESCO-a i želju investitora da izgradi vlastitu arhitektonsku ikonu?

O: Pomorski muzej je smješten na području pod zaštitom UNESCO-a koje posjećuje više od 700.000 turista godišnje. To je najveća turistička atrakcija u Danskoj zahvaljujući dvorcu Kronborg. Kada se Pomorski muzej morao iseliti iz dvorca i pronaći neko drugo mjesto za izgradnju vlastite građevine, njegova se uprava prestrašila da će postati nevidljiv posjetiteljima, odnosno da ga nitko neće htjeti posjetiti, a željeli su ne samo zadržati nego i povećati broj posjetitelja. Zato su zamišljali izgradnju nečega spektakularnog! Međutim, nisu se namjeravali udaljavati od luke i stare adrese, što je zapravo zakompliciralo cijelu priču. U radijusu od 500 metara od dvorca Kronborg ne smije se ništa novo graditi, pa čak ni jedan centimetar iznad tla, kako se ne bi zaklonio pogled na taj spomenik kulture. Dakle, trebalo je pomiriti dva uvjeta: želju za zanimljivom građevinom koja ujedno neće „stršati“ iznad zemlje bilo je moguće jedino unutar starog lučkog doka koji se nalazi ispod razine zemlje. Umjesto da stari dok potpuno „ispunimo“ muzejskim sadržajima i tako ga sakrijemo ili potopimo novim programom, mi smo predložili da ga ostavimo netaknutog i smjestimo muzej oko njegovih rubova. Na taj način dok može postati novi urbani plato ili osvijetljeno dvorište u sredini koje dovlači svjetlo u središte muzeja. Ali isto tako postaje vidljiv najvažniji dio i izložak muzeja, jer su ga uokvirili muzejski sadržaji.

P: Možemo li taj muzej označiti terminom „nevidljive arhitekture“ s obzirom na ostale, više ikoničke projekte kakvi nastaju u vašem uredu?

O: Taj je projekt imao svoj specifičan fokus i ideju vodilju, premda doista radimo i vrlo „vidljive“, odnosno spektakularne projekte. Znači, može se reći da je „nevidljivost“ bila glavni koncept tog projekta, odnosno kreiranje „nevidljive“ ikone. Ali možete isto tako reći da jedna od najvažnijih arhitektonskih rasprava o gradnji novih muzeja ovisi zapravo o onome što se želi izgraditi: ono što nazivamo bijelim kutijama, simboličnim zgradama koje služe kao okviri umjetnosti ili želite napraviti nešto spektakularno kao što je Guggenheimov muzej u Bilbaou. Ovaj bi naš muzej trebao nekako premostiti jaz između ta dva potpuno različita pristupa: stvoriti relativno izražajnu vanjštinu, ali isto tako i simboličnu, no i ekspresivnu unutrašnjost.

P: Možete li nam na primjeru vaše stambene zgrade „Planina“ objasniti kako BIG tretira odnos privatnog i javnog unutar općeg razvoja suvremenog stanovanja u Danskoj?

O: Većina stambenih projekata koje smo ostvarili u Danskoj usredotočena je upravo na odnos privatnog i javnog. Od prvih projekata gdje smo fasade potpuno ostaklili, pa ljudi žive kao da su u izlogu. To je zapravo vrlo zanimljiv primjer koji ukazuje na ambivalentnost te teme. Ljudi koji tamo žive uopće nemaju dojam da oni s ulice gledaju u njih, naprotiv, osjećaju kao da imaju pregled nad cijelim svijetom. Zapravo, kao ljudsko biće uvijek imate tu sposobnost doživljavati svijet iz vlastite perspektive, a ne misliti kako ljudi gledaju na vas!

Čini mi se da je i projekt „Planina“ poseban za razvoj stanovanja u Danskoj, pogotovo u kontekstu odnosa privatnog i javnog. Kuća je zapravo „u sendviču“ između javnih prostora s obje strane. Na jednoj je strani, naime, parking kao javni prostor za svakoga tko želi parkirati auto, a s druge su urbane kućice s dvorištima čiji stanovnici, ako žele izaći van na svoju terasu, mogu postići vizualni kontakt sa svojim susjedima. No, premda nam je jako važno otvoriti što više prostora za iskustvo javnog, ono što uvijek želimo ostvariti je ograditi privatni prostor što je više moguće. Na to posebno pazimo u svim našim projektima, radeći na novim linijama prikrivanja, posebice spavaćih soba kao najprivatnijih prostora.

P: I na kraju nešto posve drugačije s obzirom na to da nas je projekt Zira otoka u Azerbajdžanu posebno iznenadio na vašoj prezentaciji, pogotovo iz perspektive naših rasprava o turističkoj izgradnji. Zanima me koji je geografsko-povijesni, pa i gospodarski kontekst tog pothvata?

O: To je iznimno zanimljiv projekt na području turizma, a nama je važan jer smo ga koncipirali od samog temelja reprogramiranja cijelog otoka. Zira se nalazi blizu Bakua, glavnoga grada Azerbajdžana, i još uvijek je prava pustinja jer se koristio za obrambene svrhe kao vojna utvrda. Naš pristup promjenama otoka u novi urbani krajolik temelji se, dakako, na ideji investitora koji su bili oduševljeni našim kućama planinama, koje mi želimo raditi u našoj ravničarskoj Danskoj. Bojali su se, naime, da će se urbanizacija otoka svesti na uobičajeni raspored blokova i nebodera, što će uništiti pogled iz glavnoga grada na lijepi zaljev. Zato su nam naručili da kreiramo urbani razvoj u obliku planina, što smo mi doslovno shvatili i učinili, interpretirajući sedam najpoznatijih planina u Azerbajdžanu.

Svaka od njih se sastoji od visoke i niske gradnje ili zajedno proizlaze iz viših građevina. Možete, dakako, reći da Azerbajdžan ni povijesno ni geografski nije nimalo povezan s turizmom, kao niti jedna druga „naftaška“ zemlja. No, posljednjih dvadesetak godina naftne su velesile pokušale premostiti taj jaz nedostatka drugih gospodarskih grana. Osim naftne industrije, počele su razvijati i neke druge grane poput turizma.

Renata Margaretić Urlić