Kako u vremenu krize pronaći alternativne načine bavljenja arhitekturom?
Sinoć je u Vip clubu održano treće izdanje programa pogledaj.to LIVE – 3 GOSTA DOSTA na kojem su nastupili splitski arhitekti iz ureda koFAKTOR: Dujam i Silvija Ivanišević , zagrebačke arhitektice iz ureda diaprojektor: Ana Martina Bakić i Ivana Knez te splitska arhitektica Branka Juras. Iako sva tri ureda imaju različite početne točke promišljanja arhitektonske prakse, sva tri predavanja mogla su se sumirati u istom: kako u vremenu ekonomske krize i stopiranju velikih građevnih projekata pronaći alternativne načine bavljenja arhitekturom?
Dujam Ivanišević iz koFAKTORA, demonstrirao je vlastito iskustvo koristeći Koolhaasov manifest S, M, L, XLkoji se, uslijed krize, ironično obrne iz XL mjerila u XS. Što se dogodi kada se niz dobivenih kapitalnih natječaja poput izgradnje kampusa, urbanističkih natječaja, infrastrukture Dioklecijanovih podruma, projekata koji obećavaju sigurnu budućnost i otvorene projektantske ruke, stopiraju i ostanu na pustim obećanjima? Tada je potrebno radikalno promisliti svoju arhitektonsku ulogu (koja u njihovom slučaju podrazumijeva kraćenje svih eksternih troškova) i postati samoodrživ. Tada se javlja samoodrživost u vidu razvijanja strojeva, vlastite radionice i oblikovanja koje ide u smjeru produkt dizajna, koje u konačnici maksimalno zadovoljava potrebe svakog korisnika.
Ana Martina Bakić i Ivana Knez svoje su predavanje započele predstavljajući prvi kazališni projekt na kojem su radile, na predstavi “Gromače” Nicka Uppera iz 2006.godine. Iz takvog projekta su kasnije niknule nove scenografije, koje također traže jedno novo promišljanje prostora, prenošenje emocija likova, ali i izvedbu čiji je proces neusporedivo kraći nego li kod gradnji građevina. Njihove scenografije gotovo uvijek naginju transformabilnim i modularnim rješenjima, a osim neminovne suradnje i suglasja s redateljem, arhitektice su istaknule čitav niz parametara koje je potrebno zadovoljiti pri osmišljavanju takvog „prostora u prostoru“, poput, primjerice, ograničenog budžeta. Kao poseban izazov, autorice su istaknule scenografiju za predstavu „Drama o Mirjani i onima oko nje“, gdje su unutar historicističke zgrade intervenirale kioskom K-67.
Konačno, samostalna praksa Branke Juras pokazala je koliko je važno imati dobre suradnike, osobito u trenutku kada se arhitektura tiče promišljanja „rubnih prostora“, poput riječkog Mrtvog kanala, koji je arhitektici bio inspiracija za projekt koji je osmislila s umjetnikom Viktorom Popovićem. Također, opisala je svoje iskustvo rada za investitora niskoenergetske kuće na Krku, kuće koja iako nije dovršena, izaziva veoma mnogo pozitivnih reakcija. Branka je opisala kako je graditi u specifičnom kontekstu maslinika, a prezentaciju je završila kratkim uvidom u projekt na kojem trenutačno radi, a riječ je o izradi setova za jednu domaću sapunicu.
