Kakvo znanje o našem društvu nosi nedovršena Sveučilišna bolnica?

Kazalište Montažstroj  krajem je 2014. nizom događanja obilježilo 25 godina svog postojanja. Davne 1989. godine izveden je prvi, „nogometni“ performans u čast Kazimira Maljeviča ispred Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, kultne prethodnice današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. Kao što kaže sam Montažstroj, „Kopačka u galeriji bila je performans objave u kojem je 11 mladića u kopačkama, bez prethodnog kazališnog iskustva, ritualnom izvedbom obilježilo početak javnog djelovanja kazališne skupine Montažstroj. Članovi Montažstroja tada su imali između 16 i 22 godine.“

Danas, 25 godina kasnije i s više od 50 ostvarenih projekata u nogama, Montažstroj pokazuje začudnu žilavost, a staminu te izdržljivosti svakako predstavlja nepokolebljiva potreba zadiranja u anomalije (domaćeg) društva, kojih, nažalost, ne nedostaje. Našu pažnju je naročito privuklo jedno od događanja, održano 20. prosinca, kojim je Montažstroj tijekom pet dana posvećenih četvrtini stoljeća svog postojanja zauzeo Kulturno-informativni centar u Zagrebu kao svoje privremeno prebivalište.

Dafne Berc: urbanistkinja kao dramaturginja

Foto: Barbara Šarić/Montažstroj

Arhitektica i urbanistkinja Dafne Berc uputila je ciljani poziv nekolicini kolega i prijatelja na to događanje sljedećim riječima: „Proces razgradnje nikad dovršenog sustava zdravstvene zaštite u Hrvatskoj dirigiran je korjenitom promjenom ideje zdravstva uslijed političkih utjecaja – od shvaćanja zdravstva kao jednog od ključnih podsustava društvenog razvoja do shvaćanja zdravstva kao ekonomskog opterećenja društva. Nedovršeni projekt centralizirane ‘bolnice za potrebe grada i regije’ u Novom Zagrebu uzet je kao početak vremenskog okvira razmatranja procesa koji kroz različite faze traje do danas. Može li višeznačnost stanja ruine nikad dovršenog i nikad zaživjelog bolničkog kompleksa poslužiti ujedno kao metafora i prostorno-vizualni reprezentacijski okvir za propitivanje niza razornih efekata ovog procesa i njegovog mogućeg kataklizmičkog kraja?“

Zahvaljujući i izvanrednom video uratku Montažstroja, koji je savršeno uokvirio njezino iscrpno izlaganje, publika je mogla u kratko vrijeme doživjeti gotovo nevjerojatnu storiju o nedovršenoj Sveučilišnoj bolnici u Blatu, koja, kako nam Berc objašnjava, nikako nije na kraju grada, već na izvanrednom položaju koji je upravo za svrhu vojne bolnice strateški predviđen još 50-ih godina 20.stoljeća. Lokacija je već bila mjestom manipulativnih mogućih investicija investitora iz Kine (vidjeti ovdje), ali i umjetničkih istraživanja, o čemu više saznajte ovdje.

Za nikad izgrađen objekt, koji se danas svojim lebdećim skeletom ruine u nastajanju i dalje prostire na više od 20 hektara javne površine, provedena su tijekom 1980-ih dva referenduma o samodoprinosima. U oba slučaja građani i građanke Zagreba odlučili su demokratskom procedurom par excellence – referendumom – da će tijekom pet godina (dakle, ukupno 10 godina) izdvajati iz svojih prihoda za izgradnju objekta koji je trebao kvalitetno služiti kako njihovom zdravlju tako i zdravlju generacije njihovih potomaka.

Natječaj za gradnju proveden je 1984., gradnja je počela 1985., a zaustavljena je 1990. godine. U tih pet godina djelomično je proveden, kako ističe Berc, do tada najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, ako izuzmemo ceste i mostove, naravno. Područje o kojem govorimo grad je za sebe, inteligentno integralno projektiran na području na kojem se, između ostalog, nalazi i prirodan izvor termalne vode, sa svom pripadajućom infrastrukturom koja uključuje prilazne prometnice, atomska skloništa, vodovod, kanalizaciju itd.

Ideja Montažstroja da se urbanistkinja uvede u istraživačko-umjetnički proces kao jedna od dvoje dramaturga čini se visokopotentom mogućnošću za razvoj društveno-političkog i umjetničkog projekta koji bi u budućnosti mogao iznaći jezik kojim bi se ne samo opisao ovaj prostorno-društveno-politički kompleks (jer to je već djelomično majstorski učinjeno spomenutim video uratkom koji i samostalno funkcionira kao izvidnički sonar unutar fizičkog sistema građevine te performativnim, stručnim izlaganjem Dafne Berc), već i kojim bi se iskomuniciralo i inače napregnantnije problemsko polje našeg društva: zašto su građani odustali od onoga što im po svom pravu pripada, zašto se nikad nisu glasno i artikulirano postavljala pitanja o razlozima potpuno nerentabilnog i nikad opravdanog zaustavljanja ovog objekta u visoko uznapredovaloj fazi izvedbe?

„Ono što mi čitamo kao potencijal je da se, s jedne strane, ta ruina zapravo interpretira kao metafora, a s druge strane kao prostorno-vizualno-reprezentacijski okvir pomoću kojeg bi se u ovoj domeni umjetničkog angažmana moglo propitivati niz razornih efekata procesa razgradnje sustava zdravstvene zaštite i eventualno razmišljati i o tome što bi bilo kada bi došlo do njegovog nepoželjnog kraja, odnosno dezintegracije“, rekla nam je Dafne Berc.

Ključno pitanje ovog Montažstrojevog projekta, po našem mišljenju, bit će upravo izbor najeksplikativnije temporalne dramaturške osi. I, naravno, uvijek ostaje pitanje jezika umjetničkog angažmana ili, ako želite, – forme. I u tom smislu, inovacija Montažstroja bi mogla postati paradigmatičnim postupkom novog urbanološko-istraživačkog i umjetničkog kontinuuma. Ta inovacija urbanističkoj struci ne može vratiti pripadajući značaj, nažalost, temeljito devastiran korumpiranim prostornim politikama, ali zasigurno može pokrenuti veliki ljudski, a time i društveni potencijal urbanističke metode.

Iako drugačije provenijencije, tipologije i konteksta, kostur nedovršene bolnice u Novom Zagrebu jest, kako je to za spomenik partizanskoj bolnici na Petrovoj gori nedavno metaforizirala umjetnica Milica Tomić (više ovdje ), ruina u nastajanju, svjedok koji nam, uz pomoć niza arheoloških i forenzičkih postupaka u sinergiji s umjetničkim angažmanom, može donijeti ne samo korisno već neophodno znanje o društvu i prostoru u kojem živimo.

Sonja Leboš