Kineska alternativa

Xu Tiantian, direktorica DnA_Design and architecture, jedna je od rijetkih žena u Kini na čelu arhitektonskog ureda. No ipak je na puno načina tridesetčetverogodišnja arhitektica tipična predstavnica svoje generacije kineskih arhitekata, zainteresirana manje za formalni izražaj ”kineskoga”, a više za pronalaženje inventivnih rješenja za specifične uvjete u samoj Kini.

Xu Tiantian je uspjela u svojoj karijeri vrlo rano izgraditi impresivan portfolio. Od osnutka ureda prije pet godina, realizirala je projekte od muzeja u Ordosu , veličine 3000m2, do skupine javnih zahoda koji izranjaju poput periskopa u arhitektonskom parku Jinhua.

Školovana na sveučilištu Tsinghua i Harvardu te formirana u uredu OMA Rema Koolhaasa, Xu Tiantian kaže da je za nju arhitektura proizvod programa i konteksta koji utječu na ponašanje i aktivnosti te u interakciji definiraju zgradu, kako izvana tako i iznutra. To je vrlo jasan pristup, no u njenim rukama često se manifestira kroz kompleksnost punu značenja, u kojoj načini korištenja održavaju konstantan dijalog s krajolikom.

Posljednja realizacija ureda DnA je stambeni kompleks za umjetnike Songzhuang u predgrađu Pekinga. Dovršen je prošle godine, a njegovih 20 jedinica formiraju dinamičnu, nasumičnu nakupinu betonskih kutija visine 3, odnosno 6 metara, koje sadrže stambene prostore i prostore za rad. Za Tiantian ta ponešto kaotična kompozicija također odgovara recentnoj povijesti ovog prostora, koji je bio utočište za umjetnike nakon što bi bili izbačeni iz svojih dotadašnjih enklava u Pekingu. ”Nakon što ju je policija istjerala iz prijašnjih prostora, umjetnička zajednica formirala se postupno, a red i disciplina ovdje nikada nisu bili ključne karakteristike. Nasilje i bijes izražavali su se puno češće”, kaže Xu Tiantian.

Ovaj kompleks reflektira alternativni način života i rada: umjetnici žive u svojim studijima, koji je istovremeno njihov radni okoliš, dnevni boravak i izložbeni prostor. S druge strane, i vanjski prostor služi za razne aktivnosti i umjetničke performanse. Drugim riječima, ovaj kompleks postaje alternativni muzej za stanovanje i umjetničko stvaralaštvo te izložbe.Programski zahtjev stanovanja i rada definira visinu i geometriju obje funkcionalne cjeline: 6 metara za radne i 3 metra za stambene prostore, jednostavna pravokutna kutija za studio i kompleksna geometrija za stanovanje. Volumeni su međusobno povezani u nivou ili vertikalnom komunikacijom..

Na parceli je naslagano 20 jedinica jedna na drugu tako da djeluju poput skladišnih kontejnera, što je hommage vanjskom industrijskom skladištu koje je nekoć tu bilo. To stvara ekspresivnu konfiguraciju i jedinstvenu prostornu kvalitetu sa serijom ”slučajnih” prostora, poput bijelog platna, koje umjetnici mogu napuniti svojim aktivnostima. Međuigra punog i praznog, svjetla i sjene, neka je vrsta poticaja umjetnicima i posjetiteljima da konstantno istražuju i eksperimentiraju u vanjskom, zajedničkom prostoru.