Lauba – najmlađa stogodišnjakinja u gradu

Ne događa se svaki dan u Zagrebu otvorenje novog izložbenog prostora, osobito ne onog naklonjenog suvremenoj umjetnosti.

Nakon što se deset godina čekalo otvorenje MSU, godinu i pol poslije otvara se Lauba, nova galerija suvremene umjetnosti koju možemo promatrati kao kontrapunkt konceptu državne institucije zadužene za stanje hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. MSU je utjelovljen zgradom Igora Franića i posve uklopljen u modernističku estetiku Novog Zagreba, dok se samo 10-ak autobusnih stanica prema zapadu, na Črnomercu, nalazi ni po čemu arhitektonski nova, (s profilacijama i vijencima s početka 20. st. i bazilikalnog presjeka) stara austougarska jahaonica, davno izgubljene konjice, ali sada novog sadržaja – kao programa suvremene umjetnosti umjetnika srednje i mlađe generacije.

Lauba je privatni projekt tvrtke i zbirke Filip Trade, koja od početka devedesetih prikuplja radove hrvatskih umjetnika – od Glihe, Knifera, Gattina do Vehabovića, Fijolića, Franke. Iako je na pozivnom natječaju iz 2007. pobijedio projekt ureda AGP Dizajn, na čelu s Alenkom Gačić-Pojatina, kojim se ostvaruje dominantni, ali elegantni kubus za uredske prostore, projekt je u konačnici preuzela Morana Vlahović oblažući ga crnim staklima, napominje kustosica zbirke Vanja Žanko.

U njemu se nalaze uredski prostori, formirajući ujedno šetnicu s koje se pruža pogled na izložbeni prostor. Prizemni dio je ostavljen prohodan kako bi se maksimalno ekonomizirao izložbeni prostor, ali isto tako kao nastojanje da se ne superponira kubus cjelovitoj pojavnosti prostora. Ipak, u oči će vam zasigurno upasti neuobičajena boja fasade – crna ne/boja kao jasna gesta u prostoru.

Razloge za crnu fasadu arhitektica  Morana Vlahović je objasnila ovako: „Kličko me jedan dan nazvao i rekao: „Kuća će izvana biti crna;  što misliš kakva crna bi to trebala biti?“ Nije uobičajeno da investitor postavlja pitanje s te razine, odnosno da želi razgovarati o vrstama crne boje. To mi je pitanje bilo još jedan od dokaza da su razlozi za ovu kuću puno dublji i drugačiji od tržišno uobičajenih. Tragajući za bojom koja bi bila crnja od crne ili crna s dodanom vrijednošću – poželjeli smo kuću zaliti u bitumen. To se, naravno, nije moglo doslovno napraviti – ali je pronađena crna boja koja se sjaji poput bitumena i to je bilo to. Crni sjaj je onkraj svih tonova crne boje. Neupitno suvremen, istovremeno respektira i dematerijalizira profilirano pročelje s pilastrima, što je začudna situacija.“

No, iako ima sto godina i ujedno je zaštićena kulturna baština, ona uspješno propituje suživot prošlosti i sadašnjosti – Kuća Lauba bit će ključna jedinica unutar projekta kojim se nastoji revitalizirati četvrt Črnomerec – kompleksom Črnomerec centar, čije se dovršenje očekuje do kraja 2015. To je dokaz da je nužno ponuditi kulturni sadržaj kao ključnu stavku revitalizacije.

Lauba je jedan od rijetkih primjera potpune arhitektonske rekonstrukcije napuštenog industrijskog prostora (od 1924. u zgradi je smješten pogon za preradu pamučnih roba, a proizvodnja se postupno ukidala i prostor pretvarao u skladište) u prostor javne namjene. Takva povijest predstavlja izazov, ali ponekad i niz konzervatorskih prepreka u realizaciji željenog prostora. Morana Vlahović je naglasila: „Moj cilj je bio ne samo očuvati ili konzervirati to postojeće bogatstvo slojeva kuće nego ga i izložiti. Koncept je, dakle, bio da se paralelno uz izlaganje zbirke izlaže i kuća. Aluminij (materijal s konotacijama suvremenosti) apliciran je u kuću kao novi sloj koji prati uvođenje nove namjene. Kako je postojala želja (a i funkcionalna potreba) da se omogući određeno stupnjevanje (postupnost) prilikom prikazivanja slojevitosti kuće, aluminij se aplicirao u obliku montažno/demontažnih panela. Ovi novi metalni dijelovi kuće imaju ulogu kao metalni dijelovi nekog stroja. Skidanjem aluminijskih panela sa zidova izlaže se povijesno ziđe od opeke. Svaki panel koji je skinut automatski postaje dio (nebrojeno mogućih) prostornih konstelacija na drvenom parteru hale, gdje se potom izlaže zbirka. Na taj se način kuća i zbirka neprestano igraju, čime je ostvarena neuhvatljivost identiteta interijera – on se konstantno mijenja i u prostornom smislu i u smislu atmosfere.“

Osim što naglašava sve mijene vremena unutar prostora, vidljiva je i referenca prema staroj jahaonici postignuta upotrebom nekih danas gotovo anakronih, starinskih materijala poput drvenog poda koji (umjesto uobičajenih samoliva) bojom i mirisom podsjeća na pijesak i slamu, dodaje Vlahović.

No, ključno pitanje koje će pred Laubu staviti vrijeme jesu njezine reprezentacijske mogućnosti – ne samo fukcionalne nego i društvene uloge – koje karakteristike danas, u vremenu masovnih medija, projekt izložbenog prostora uopće mora imati, prepoznajući u suvremenoj umjetnosti odmetnika nad institucijom muzeja, galerija?

„Naziv „Lauba – Kuća za ljude i umjetnost“ nije puki marketinški trik – ovdje se radi o još jednoj „reinkarnaciji“ kuće, uz ostvarivanje potpuno nove tipologije, gdje su u doslovnom (fizičkom) suživotu uredi tvrtke i prostor za izlaganje umjetnosti. Ova je zbirka navikla na kontekst koji nije odcijepljen od životne svakodnevice – dapače, zbirka već niz godina živi i raste u suglasju s uredima tvrtke. U ovoj kući nema bijelih, beskarakternih zidova. Podloga napravljena od stare cigle i aluminija, k tome i pleomorfna (izraz za biološke organizme koji su u stanju mijenjati svoj oblik), velik je i nemilosrdan izazov za izloške. Međutim, ne samo da je zbirka dovoljno jaka da može prkositi podlozi nego se hvata ukoštac u tu igru i zabavu“, odgovara Vlahović.

*Tlocrti + poprečni presjek (klik za download)

**Fasade (klik za download)

Fotografije: Damir Žižić, Vanja Žanko

Više o Laubi pogledajte ovdje