Lavoslav Horvat – svjetioničar industrijske arhitekture

Tvornica vagona, strojeva i mostova “Ðuro Ðaković” u Slavonskom Brodu, Tvornica prediva i konca “Dalmatinka” u Sinju te Tvornica električnih žarulja “TEŽ” u Zagrebuveličanstvena su djela industrijske arhitekture te najznačajniji dio kako po značaju, tako i po opsežnosti, fascinantnog opusa Lavoslava Horvata, istinskog arhitekta velikana koji se jednakom kvalitetom potvrdio na nekoliko arhitektonskih polja – od stambene do javne i industrijske arhitekture.

 

Lavoslav-Horvat

Dragocjenu ostavštinu tog čovjeka samozatajnog za života, zapostavljenog po smrti, široj javnosti predstavila je Zrinka Paladino, istaknuta hrvatska znanstvenica i autorica fantastične monografije “Lavoslav Horvat – Kontekstualni ambijentalizam i moderna”, i to prošle srijede u okviru programa “Tumači baštine” Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske povodom Dana europske baštine.

01

02

Zrinka Paladino, predavanje

Iako je dio Horvatova opusa koji se odnosi na industrijsku arhitekturu izrazito impresivan, vrijeme čini svoje pa je i njegov golem angažman (i ne samo) na tom polju pao u zaborav i rijetko ga se spominje čak i u stručnim krugovima, a kamo li u široj javnosti, često upozorava Paladino, jedna od rijetkih koji su uz još ponekog znalca poput Nevena Šegvića ili Duška Kečkemeta, prepoznali veličinu čovjeka zaslužnog za izgradnju oko milijun i pol kvadrata prostora. Ključno je pritom da kod Horvata postoji ne samo kvantiteta, nego i kvaliteta, a dodatnu dimenziju razumijevanja značaja njegova opusa čini i spoznaja da je u smislu izvedbe zaslužan i za neke od maestralnih projekata poput remek-djela Bogdana Bogdanovića Jasenovački cvijet (premda mu je Bogdanović osporavao koautorstvo) i zagrebački Dom umjetnosti (danas HDLU) kao djelo projektantskog tima Ivana Meštrovića s Horvatom i Haroldom Bilinićem, još jednim talentiranim i povučenim arhitektom.

12IzvedbaSpomenikaJasenovac1964-66

Izvedba spomenika Jasenovac 1964.-1966.

 

“Horvat je bio samozatajan arhitekt, umjetnik izraženog senzibiliteta za prostor, koji je u suvremenom oblikovanju majstorskim umijećem i zanatskom spretnošću primjenjivao tradiciju i naslijeđe uz čiste funkcionalističke postavke moderne arhitekture”, istaknula je Paladino, podsjetivši i da je Horvat bio među prvih pet polaznika Škole za arhitekturu profesora Drage Iblera u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji i taj je segment obrazovanja bio važan u kontekstu njegova umjetničkog i životnog sazrijevanja. Istaknuto mjesto u njegovu radu ima razdoblje međuraća kada je, samostalno ili u suradnji s Bilinićem, ostvario brojna djela za dva utjecajna investitora – Ivana Meštrovića i Božu Banca, za kojeg je ostvario i dojmljivu palaču na dubrovačkim Pločama, koju Paladino smatra najreprezentativnijom stambenom arhitekturom u Dubrovniku toga razdoblja.

Također, Horvatovu crkvu Gospe od Zdravlja na Dobrom u Splitu smatra remek-djelom i primjerom u kojem je vjerojatno najvidljivija kvaliteta inovativnih rješenja njegova klasicističkog idioma. Nova moderna arhitektonska promišljanja Horvat je nastojao promicati i udruženim snagama kroz udruženje likovnih umjetnika – slikara, kipara i arhitekata – “Zemlja”, čijim je bio jedan od prvih članova početkom 1930-ih godina.

02PalačaBožeBancaDubrovnik1932-39

Palača Bože Banca, 1932.-1939.

01GospaOdZdravljaSplit1932-37
Gospa od Zdravlja 1932.-1937.

 

Gotovo je nemoguće zaobići i Horvatova brojna međuratna ostvarenja banovinskih bolnica u Splitu, Šibeniku, Biogradu na Moru ili Mostaru te krasnih obiteljskih kuća diljem zemlje pri čemu brojem prednjače one iz 1950-ih i 1960-ih u Splitu i po srednjodalmatinskim otocima poput kuće Nižetić u Sutivanu i Baće u Postirama na Braču te splitske kuće Čulić i Buljan u Seget Vranjici, ali i kuće Augustinčić te njegove majke na zagrebačkom Vijencu te Prvomajske i osnovne škole u Nalješkovićevoj.

Također, valja podsjetiti i da je Beograd obilježen Horvatovom Saveznom industrijskom komorom na Terazijama te najvećim poratnim jugoslavenskim luksuznim hotelom Jugoslavija u Novom Beogradu, a pažnju izaziva i ambijentalno uklopljeno radničko naselje u Mukinjama na Plitvičkim jezerima.

04KućaNižetićSutivan1936

Kuća Nižetić, Sutivan, 1936.

09HotelJugoslavijaBeograd1955-67

Hotel Jugoslavija Beograd, 1955.-1967.

 

Pedesetih godina prošloga stoljeća, kada se poratna zemlja ubrzano industrijalizirala i elektrificirala, kapitalne investicije od golemog značaja bile su hidroelektrane, a Horvat je u razdoblju od 15-ak godina potpuno ili djelomično isprojektirao čak četiri hidroelektrane u zemlji te jednu u inozemstvu – Zakučac, Orlovac, Vinodol i Jablanica u Hrvatskoj te Madras u Indiji.

Štoviše, hidroelektrana “Zakučac” pokraj Omiša, koju bi trebali posjetiti svi studenti arhitekture – reći će Paladino, okitila se godišnjom nagradom “Viktor Kovačić” kao najvrjednije arhitektonsko ostvarenje u 1962. na području Hrvatske. Nagrada “Viktor Kovačić” za životno djelo Horvatu je dodijeljena u Zagrebu 1974., a tri godine ranije dobio je i nagradu “Vladimir Nazor” za arhitekturu i urbanizam.

10HEZakučac1959-62

HE Zakučac, 1959.-1962.

11HEOrlovac1963-73
HE Orlovac, 1963.-1973.

 

“Nakon rata Horvat je uglavnom bio vezan uz Odjel industrijske arhitekture i s pratećim timom suradnika ostvario je jedan od najopsežnijih opusa industrijske arhitekture u cijeloj državi pri čemu su među projektima najbrojniji oni koji se odnose na tekstilne tvornice, koje su prema njegovim projektima postupno građene u cijeloj zemlji, ali i izvan njezinih granica”, istaknula je Paladino. Naime, Horvat je, podsjeća, stvarao u arhitektonski gledano sjajnom razdoblju 1950-ih i 1960-ih godina kada je gospodarstvo napredovalo, a baza državne politike bila je proizvodnja. Isprojektirao je 200-tinjak, a ostvario 140-ak tvornica i industrijskih sklopova oblikovavši sve pogone tekstilne industrije u bivšoj državi.

Među Horvatovim djelima industrijske arhitekture najbrojnije su tekstilne tvornice, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje. Naime, izgradnjom brojnih tekstilnih tvornica u Zagorju tijekom 1950-ih godina, poput onih u Krapini, Zaboku, Oroslavju, Klanjcu i drugdje, Horvat je postao arhitektom zagorske tekstilne grupacije, a slično je i u varaždinsko-čakovečkom području gdje gotovo nema tvornice koju nije izgradio ili dogradio. Među brojnim Horvatovim tekstilnim tvornicama posebice treba istaknuti još dvije, sagrađene do 1960. godine, koje su se isticale veličinom i kompleksnošću: Tekstilni kombinat u Bahar Daru u Etiopiji i velik Vunarski kombinat u Bijelom Polju u Crnoj Gori.

“Brojnost i valjanost njegovih industrijskih projekata i ostvarenja predstavlja presedan u našoj arhitektonskoj povijesti i njihova analiza i valorizacija neupitno pridonose prosudbi vrijednosti čitave naše poslijeratne arhitektonske misli i prakse. Njegov obiman industrijski opus obilježen je kompleksnim humanim angažmanom i umnogome je pridonio stručnoj i društvenoj percepciji industrijske arhitekture kao jednako vrijedne”, napominje Paladino.

“Rijetko je gdje čitljiva ta velebna dimenzija industrijske arhitekture kao u halama ‘Đure Đakovića’ gdje se jasno iskazuje humanost Horvatove arhitekture dok prolazite kroz taj ogroman sklop. Riječ je o obilno prirodno rasvijetljenim golemim armiranobetonskim skeletnim halama, približne širine 45 metara i dužine 120 metara, koje zadivljuju čistoćom oblikovanja”, istaknula je Paladino upozorivši pritom da je Horvat nije autor cijelog tog projekta, nego većeg dijela novih dogradnji 20.000 metara kvadratnih u vidu velikih proizvodnih hala i glavnog skladišta iz 1946. godine te kovačnice i vodotornja iz 1948. godine. Uz njega je sudjelovao i tim arhitekata i građevinskih inženjera koji su predano radili na dogradnji stare tvornice, a upravo dugotrajna suradnja s drugim profesionalcima iz različitih područja, posebice inženjerima, snažno karakterizira Horvatov rad koji je uvijek bio stručan i savjestan. I to, između ostalih, zahvaljujući Ferdi Kelleru, neizostavnom statičaru konstrukcije većine Horvatovih poratnih industrijskih izvedbi te Horvatovoj doživotnoj suradnici arhitektici Desanki Govekar i profesoru Dragutinu Höfferu, s kojim je desetljećima surađivao u području tekstilne tehnologije.

09 Tenderska hala_tvornica vagona_DDSlBrod

Velike proizvodne hale tvornice “Ðuro Ðaković” u Slavonskom Brodu, projekt iz 1946. (tvornica vagona)

U slučaju ‘Đure Đakovića’ riječ je o promišljenoj i planskoj dogradnji koja je rezultirala velikim i funkcionalnim tvorničkim sklopom koji je, upotpunjen novom infrastrukturnom mrežom cesta i industrijskih kolosijeka, uspješno funkcionirao. Danas, nažalost, rascjepkani i rasprodani golemi industrijski pogoni, koji su u doba najviše konjunkture zapošljavali i do 22.000 radnika, pružaju ružnu sliku zapuštenih i napuštenih radnih prostora. Znakovito je ipak da se i takvi neupitno doimaju veličinom i čistoćom konstrukcija, oblikovanja i uporabljenih materijala”, ističe Paladino.

05TenderHaleĐuroĐakovićSlavonskiBrod1946-48

Tender hale Đuro Đaković

Čistoća arhitektonske koncepcije odlikuje i najveću jugoslavensku tekstilnu tvornicu “Dalmatinku” u Sinju, koja je najprije bila predionica te potom i končara, a koja također dijeli i tužnu sudbinu mnogih Horvatovih djela industrijske arhitekture kao svjedok stanja industrije kroz vrijeme. Paladino često podsjeća da se “u poratnim desetljećima gradilo puno i jasno se kristalizirala svijest o socijalno-humanim aspektima arhitekture što je uočljivo i na tadašnjoj, drukčije sagledavanoj i vrednovanoj industrijskoj arhitekturi, naime, projektni zadatak nije podrazumijevao samo osiguranje prostora za smještaj i funkcioniranje tehničkih pogona, već je bio obogaćen i brojnim pratećim socijalnim ili ekološkim parametrima te su tvorničke građevine programski bile približene stambenim i javnim”.

U pojedinim primjerima, poput vinarija u Lastovu ili Šibeniku, Horvatova arhitektura odiše obilježjima prostora u kojima je ostvarivana i upravo je po tome moguće iščitati arhitektonsku slobodu vremena, ali i senzibilitet kojim su njegove industrijske građevine projektirane, kazuje Paladino. U slučaju “Dalmatinke” pažnju je privlačio i središnji ulazni i restoranski dio s radničkom kuhinjom, koja je radila 24 sata u tri smjene i imala jednu traku samo za dijabetičare, te ulazni dio tvorničkog sklopa s upravnom zgradom, portirnicom i ambulantom te s manjom garažom, koji je sukladan podneblju u kojem je tvornica izrasla.

Obložena domaćim kamenom muljikom, pokrivena kupama kanalicama i zatvorena škurama, ta je prijemna arhitektura u oblikovnom kontrastu betonu i staklu radnih pogona, ali ipak s njima tvori skladnu cjelinu. Tri su radnika bila neprekidno zaposlena samo na održavanju bogatih hortikulturnih površina toga velikog i uspješnog tekstilnog sklopa, a sinjski je kraj od 50-ih godina prošloga stoljeća bio desetljećima obilježen najsuvremenijom tekstilnom tvornicom što je u doba najveće konjunkture zapošljavala približno 4.500 radnika“, opisuje Paladino.

07TvornicaDalmatinkaSinj1947-76

Tvornica Dalmatinka Sinj, 1947.- 1976.

04 Dalmatinka_tlocrt projekta1953

Tvornica “Dalmatinka”- tlocrt projekta iz 1953. s naznačenim pozicijama orijentacijskih presjeka iz 1955.

03 Dalmatinka_presjeci

A – poprečni presjek kroz končaru i predionicu, B – uzdužni presjek kroz izlazno skladište i konćaru, C – uzdužni presjek kroz ulazno skladište i predionicu

Dodaje i da se Sinj već 1952. godine mogao pohvaliti Horvatovim otvorenim olimpijskim bazenom sa zatvorenim pratećim sportskim i društvenim sadržajima i malim dječjim bazenom, koji su preuređeni, a Horvat je ostvario i nekoliko pratećih obiteljskih kuća te višestambenih građevina zaposlenika sinjske tvornice. Također, “Dalmatinka” je od samih početaka izgradnje brojnim rekonstrukcijama i dogradnjama uzastopno usavršavana puna tri desetljeća i rad na njoj Horvata je doslovce ispratio i u mirovinu.

Naglašenu socijalnu “zemljašku” komponentu, iskazivanu u najranijim radovima, kontinuirano je održavao i u kasnijim desetljećima radne aktivnosti, a umirovljen je 1973. godine, međutim, i nakon više od 50 godina projektantske prakse, Horvat je i tijekom 1970-ih godina ostvario razne tvorničke sklopove, poput zagrebačkih tekstilnih tvornica “DTR” ili “Kamensko”. Ipak, valja se još vratiti u kasne 1940-te i rane 1950-te kada je među prvim industrijskim građevinama Prvoga petogodišnjeg plana prvobitnim gabaritima projektirana i građena Tvornica električnih žarulja “TEŽ” – koja je prepoznata kao izvanredno umjetničko ostvarenje, i taj je industrijski sklop, a posebice toranj tvornice, recentno korišten i kao umjetnički motiv pojedinim hrvatskim suvremenim umjetnicima.

 

10 Dogradnja_TEZ

Dogradnja tvornice “TEŽ” : istočno pročelje s upravnom zgradom i južno pročelje sa staklanom, projekt iz 1963.

08 Probni toranj TEZ

 Probni toranj tvornice “TEŽ” u Zagrebu – presjek spojnog mosta projekta iz 1963.

Dijelovi tog industrijskog sklopa – zgrada negdašnje glavne proizvodne hale, dvokatni segment uredsko-skladišne zgrade i probni toranj s ostakljenim spojnim komunikacijskim mostom, preventivno su od 23. travnja 2010. zaštićeni rješenjem Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, i to upravo zahvaljujući Paladino, zamjenici pročelnika toga Zavoda. Horvatov probni toranj TEŽ-a i danas predstavlja jedinstveno arhitektonsko rješenje koje je ostalo desetljećima prepoznatljivim urbanim obilježjem te općeprihvaćenim “svijetlećim” simbolom grada Zagreba, kojeg se često naziva i svojevrsnim svjetionikom grada i zagrebačkim totemom.

06TvornicaElektričnihŽaruljaTEŽZagreb1947-65

Tvornica električnih žarulja TEŽ

“Armiranobetonska građevina poprečnih nosivih zidova uzdiže se 13 katova i u svojoj izvanrednoj čistoći oblikovanja arhitektonski je najznačajniji dio tvornice. Građevina je i danas u funkciji probnoga prostora tvorničke proizvodnje žarulja, premda privatizirana tvornica više ne funkcionira u punoj proizvodno namjeni. Široka pet, duga 15,40, a visoka više od 40 metara, potpuno je zatvorenih uskih pobočja, a sa sjevera i juga sasvim je ostakljena.

Građevina se neprijeporno razlikuje od uobičajenih tvorničkih zdanja. Čelik, željezo, staklo i beton ostvaruju začudnu arhitekturu čijih izvanredno malih tlocrtnih gabarita postanemo svjesni tek iz neposredne blizine“, ukazuje Paladino pozivajući na upoznavanje i s ostalim impresivnim radovima Lavoslava Horvata – jednog od malobrojnih istinskih velikana industrijske arhitekture, koji je pokazao njezinu snažnu humanost u punom sjaju.

 Foto: arhiva

 Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.