Libeskind izgubljen u prijevodu?

Prošlo je gotovo 12 godina otkako su posjetitelji prvi puta iskusili emotivno nabijeni dizajn Židovskog muzeja u Berlinu koji svjedoči uistinu bogatoj i kompleksnoj židovskoj kulturi i tradiciji.
U međuvremenu, muzej je postao svjetski poznata ikona čija se publika i edukacijski program višestruko uvećavao. Pararelno s tim rasla je i arhiva pa je odlučeno da muzej treba opremiti dodatnim prostorima, ali i obogatiti novim sadržajima.
Daniel Libeskind, arhitekt poljsko-židovskog podrijetla i autor ekspresivnog zdanja iz 2001. godine, i ovaj put je angažiran. Novi objekt, smješten na mjestu nekadašnje tržnice cvijeća, jednokatni je prostor koji udomljuje knjižnicu, arhivu, auditorij, edukacijski centar, urede te pomoćne prostore.

Libeskindov dizajn „link“ je na ostale strukture unutar kompleksa, kako tematski tako i strukturalno. Jedna od prvih stvari koje posjetitelj vidi kada prilazi objektu, riječi su velikog židovskog učenjaka i filozofa Mosesa Maimonidesa. Njegova poznata izreka „Počuj istinu, ma tko ju rekao“ raspršena je preko lijevog dijela fasade, a podsjetnik je da, ukoliko želimo razumijeti povijest, moramo biti spremni prihvatiti je, bez obzira na izvor. Pet jezika na kojima je izreka napisana naglašavaju poruku te upućuju na univerzalnu prirodu istine.

S desne strane, ogroman ulazni kubus perforira zaglađenu fasadu, a njegova neobična kontura tek je jeka razlomljenog oblika Libeskindove ekstenzije iz 2001. godine, koji je, u biti, geometrijska apstrakcija Davidove zvijezde. Usjek kroz kubus poziva posjetitelja da uđe u prostor i istraži ga, a varijacije na tu temu možemo pronaći i u obližnjem Garden of Exile te Glass Courtyard, također proizašlih iz Libeskindove radionice.

„In-Between Spaces“, kako sam Libeskind naziva svoj dizajn, naglasak stavlja na prijelazne prostore između tri osnovna kubusa (knjižnica, auditorij i ulazni prostor), a taj naziv aludira i na različite perspektive koje prostor, kao jedinstvena točka gledišta, nudi. Pritom Libeskind ne misli samo na pogled u prostor i izvan njega, već i na pogled unutar samoga sebe, promišljanje o svrsi muzeja i o vlastitom doživljaju istog.

No, gledajući projekt u cjelini, ne možemo a da se ne zapitamo da li su ti „in-between spaces“ uistinu takvima i zamišljeni ili su to tek „ostaci“ nastali prilikom lošeg raspolaganja prostorom?
Radi li se ovdje samo o proširenoj kolekciji, seriji već viđenog, proizašlog iz radionice već prepoznatljivih formi, koje, moramo priznati, slabo odražavaju kompleksnost židovskog naslijeđa, a puno više odraz su branda, jer ova struktura bi se isto tako mogla nalaziti bilo gdje drugdje i imati bilo koju drugu funkciju.
Da li je interijer, sukladno Libeskindovom pojašnjenju, uistinu uspješna reminiscencija Noine arke? Drvom obloženi kubusi s oštrim nagibima prema tlu, koji djeluju kao da su slučajno bačeni u prostor, niti nas doslovno, a još manje figurativno, podsjećaju na udobnu i sigurnu utrobu broda u kojem su sačuvana sva živa bića.
Citat koji nas dočekuje na ulazu je sjajan, izuzev toga što je geometrijska igra slova i prijevoda na pet različitih jezika možda ipak malo pretjerana, da ne kažemo previše „doslovna“ (nadsvjetla u obliku hebrejskih slova A i B iznad ulaznog prostora da ne spominjemo), no, ne bi li istina i iskrenost trebali proizlaziti upravo iz samog zdanja, a atmosferu prostora trebao bi moći „upiti“ svaki posjetitelj ponaosob, bez autorovih sugestija.
Da li se je Libeskind ovaj puta izgubio u prijevodu, procijenite sami, prilikom idućeg posjeta Berlinu.