Mikro urbanizam na primjeru obiteljske kuće
Japanski arhitektonski ured Tato Architects projektirali su obiteljsku kuću za mladi par s dvoje djece. Za razliku od tipičnih japanskih kuća u preizgrađenom Tokyu koje često imamo prilike gledati i, gotovo uvijek, svjedočiti 100 %-tnom iskorištenju ionako skučene parcele, ovdje to nije slučaj. Radi se pak o pokrajini Hyogo na otoku Honshu, o parceli smještenoj u mirnom šumskom okruženju, udaljenoj od vreve velegrada, s pogledom na idilične planinske lance. Međutim, položaj parcele u naselju i manja obiteljska kuća koja je tražena, otvorila je pitanje kako odgovoriti na taj zadatak uzevši u obzir izrazito ruralan karakter prostora gdje poljoprivredna zona graniči s neizgrađenim područjem već prethodno definiranim za komercijalnu namjenu.
Osnivač ureda You Shimada kaže kako je nebo tu oblačno većinu dana pa je upravo iz toga i nastala ideja o tri dvostrešne kuće izdignute na zajedničku bazu, na visinu od 1,8 m, s ciljem dobivanja više svjetla i stabilne klime. Prizemlje je ukopano nešto manje od 1m, radi sanacije terena u nagibu i osiguravanja stabilnosti podruma, ali i korištenja geotermalne energije za grijanje. Istovremeno, upuštanje najviše kote krovova značilo je i zadržavanje pogleda na planine za cijelu okolicu, što je sigurno bitna stavka za cijelo naselje.
U sivoj bazi, obloženoj vlaknasto cementnim pločama, smješteni su dnevni boravak, kuhinja i spavaće sobe, a drvena konstrukcija je dodatno naglašena ponavljanjem istog materijala i u oblogama zidova i poda. Veliki otvori u stropu povezuju donju zonu fleksibilnog tlocrta s tri arhetipske kuće gore, a penjanje je omogućeno ljestvama koje su i više nego učinkovite kako u smislu štednje prostora jednako tako i u smislu prostornog doživljaja i unošenja elementa igre u prostor. Translucentni valoviti polikarbonatni paneli vanjska su i unutarnja obloga kućica, od kojih je u jednoj smještena kupaonica, a u drugoj sunčalište; noću osvjetljuju okolicu, a danju nude indirektno osvjetljenje služeći kao svjetlosni tuneli donjem prostoru kojeg pune svjetlom i omogućavaju ventilaciju. Kuće se tako ponašaju kao staklenici te, uz pomoć polikarbonatnog sendviča s dodatnim panelom umetnutim u sredinu, primaju sunčevu toplinu i upijaju vlagu. Treća je kuća pak projektirana kao kompaktni drveni volumen i nudi smještaj za gosta. Krov baze ostaje kao zajedničko dvorište koje dijele svi korisnici, a opremljen je industrijskim aluminijskim rukohvatima, spremištima i klupama.
Interijer je poprilično definiran odabirom drvene konstrukcije i dodatnim korištenjem drva u vidu raznih oblogama i namještaja te polikarbonata kao obloge krovova, a dodatno je razrađen kolažiranjem gotovo kao da se radi o scenografiji. Građevinski elementi, primjerice u prostoru sunčališta, miješaju se s uporabnim stvarima; umivaonik je tako pričvršćen uz stubište služeći istodobno i kao rukohvat.
Sagledavajući kontekst i razmišljajući o individualnoj stambenoj namjeni na parceli u neizgrađenoj ruralnoj zoni kao o mikro urbanizmu, arhitekti su došli do zanimljivog rješenja u kojem je jedna obiteljska kuća zamijenjena s tri kuće odignute na bazu, ne povećavajući pritom neveliku zadanu kvadraturu (120m2). Urbanističko promišljanje naizgled jednostavnog zadatka malene obiteljske kuće rezultiralo je uspješnom gradacijom prostora, stvaranjem intimnijih zona, dodatnih prostora vanjskog boravka, odnosno davanjem dodatne vrijednosti tim prostorima. Istovremeno je postignut odmak od (bliskih) susjeda i zadržan kontakt s djecom koja se mogu igrati u vrtu ili na samoj bazi.
Projektirajući kuću koja je u mjerilu ruralnog krajolika od materijala koji je tradicionalno korišten u okrugu, kuća funkcionira kao spona između postojećeg poljoprivrednog područja i buduće komercijalne namjene koja se predviđena u susjedstvu.
fotografije Ken’ichi Suzuki
