Neiskorišteni potencijal hrvatske industrijske baštine

Kad se govori o industrijskoj baštini, nezaobilazna je Rijeka, koja je digitalizirala svoju kulturnu baštinu. No, premda se o njoj već nebrojeno puta raspravljalo na okruglim stolovima, konferencijama, radionicama i unutar različitih krugova od struke do poslovnjaka, realizacija uvijek ostaje u zraku, upozoravaju često riječke udruge.

Hartera je divna dok traje festival, ali u međuvremenu tvornica papira djeluje više nego sablasno, a od šećerane, tvornice duhana, brodskih turbina, telegrafskih stupova i drugih – tvornica Rikard Benčić, koja je smještena u samom centru Rijeke, preživjela je različite političke sisteme da bi bila ugašena 90-ih. Grad je prije 12 godina otkupio cijeli kompleks tvornice Rikard Benčić, ali sve nekako stoji. Stoga, velike nade se polažu u kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture u sklopu koje Rijeka promovira svoju industrijsku baštinu.

36 Rijeka1

37 Rijeka2

38 Rijeka3

39 Rijeka4

Rijeka

“Jedan od muzeja u Hrvatskoj, koji je uspio objediniti ideju industrije kao prostora instalacije i industrijskog proizvoda kao instalacije, jest Muzej automobila Ferdinand Budicki u Zagrebu. Muzej se nalazi u prostoru bivše tvornice Pluto – spomeniku industrijske arhitekture, koja je revitalizirana novom namjenom i spašena od zaborava i propadanja. Osnivanjem muzeja automobila, od kolektivnog zaborava spašeno je ime i doprinosi Ferdinanda Budickog, začetnika automobilizma u Hrvatskoj, kao i automobilistička povijest na ovim prostorima. Revitalizacija industrijske povijesti, kroz prenamjenu industrijske baštine u prostor izlaganja i industrijski proizvod kao predmet izlaganja, uistinu predstavlja industrijsku baštinu kao dio kulture društva”, ističe Ana Sopina u svojem radu “Industrija kao (prostor) instalacija, industrijska baština kao umjetnost javnog prostora – stvaranje kulturnog pejsaža i razvijanje kulture življenja”.

30 Muzej automobila Ferdinand Budicki1

31 Muzej automobila Ferdinand Budicki2

Muzej automobila Ferdinand Budicki

Industrijski sklop Pamučne industrije Duga Resa s pratećim stambenim naseljima do danas je u cijelosti očuvan u izvornom konceptu vrtno-industrijskog grada s prijelaza 19./20. stoljeće. Industrijski tehnološki proces smješten na rijeci Mrežnici stvorio je s prirodnim ambijentom skladan i prepoznatljiv industrijski krajolik. Naime, sam centar grada je kulturni spomenik industrijskog grada, a radnička naselja Kasar i Inzl, činovnička zgrada, zgrada bolnice, dječjih jaslica i vrtića, zgrada velike i male vile, primjeri su očuvanog graditeljskog nasljeđa industrijskog grada 19. stoljeća. Bogatim industrijskim nasljeđem može se pohvaliti i Ivanić te okolica, a riječ je o mlinovima i ciglanama te naftnim i plinskim industrijskim postrojenjima.

12 Duga Resa1

13 Duga Resa2

Duga Resa

“Industrijski sklop nekadašnje zabočke tekstilne industrije, ranije Milan Prpić, d.d. , a nakon rata ZIVT, novi su vlasnici preuredili za novu namjenu s komercijalnim i javnim sadržajima. S obzirom na to da se radi o arhitekturi koja datira iz sredine prošlog stoljeća, od kasnih tridesetih do šezdesetih godina, veći dio građevnog fonda bio je u statički i građevinski relativno dobrom stanju”, navodi se u konzervatorskoj studiji, a unatoč nekim greškama u koracima, arhitekturi Zaboka ponovo su vraćene i otvorene neke od vrijednih vizura industrijskog razdoblja. Naime, tvorničke hale s lučnim nosačima građene odmah nakon Drugog rata (1947.) te hale s betonskim shed krovovima ubrajaju se u najviše standarde standardima industrijske arhitekture u Hrvatskoj.

44 Zabok1

Zabok

Govoreći o tome na što bi se trebalo usredotočiti u budućnosti u smislu zaštite, ali i prenamijene kroz održivo korištenje, Crtalić ističe “suradnju između svih tijela, odnosno udruga, institucija i pojedinaca na polju kulture i znanosti, kako u zemlji, tako i na regionalnom, odnosno međunarodnom planu. U svijetu postoje već uhodani i standardizirani primjeri zaštite, odnosno prenamjene i revitalizacije industrijske baštine koji funkcioniraju u praksi, a hrvatska industrijska baština, unatoč velikoj devastiranosti, još uvijek ima ogromnih neiskorištenih potencijala, kako u materijalnoj, tako, a možda još i više, u teorijskoj istraživačkoj građi. Praktično gledano, u Hrvatskoj postoji veliki potencijal za razvoj istraživačko-edukativnog turizma zasnovanog na principima participativnog kreativnog razvoja, čiji bi tržišni efekt trebao biti surogat, a ne cilj”.

40 sisak11

Sisak

Što se tiče uspostave jedinstvenih kriterija vrednovanja i zaštite te prepoznavanja i valorizacije industrijskog naslijeđa, koje se često navodi kao jedna od ključnih prepreka za njegovo očuvanje, Crtalić smatra da se “u zadnjih nekoliko godina, naročito nakon ulaska u EU i uvođenjem nekih EU principa vrednovanja kulture, situacija na tom planu znatno poboljšala i da su se stekli izvjesni uvjeti za ozbiljniju stručnu obradu navedene materije, odnosno da postoje preduvjeti, ne samo za razvoj takvih kriterija, već i za njihovu sustavnu realizaciju koja se, unatoč svim problemima, sve više definira na hrvatskoj kulturnoj sceni, zahvaljujući upornosti visokoobrazovane manjine pojedinaca zaposlenih u raznim institucijama kao i onih tzv. nezavisnih koji još uvijek, barem kvalitetom realiziranih programa i projekata, prednjače nad institucionalnim, odnosno državnim programsko-projektnim sadržajima. Veliki problem je u funkcioniranju državne uprave koja je uglavnom preopterećena, s institucijama kulture, namirivanjem ogromnog hladnog pogona odnosno troškova isplate plaća višku zaposlenih u tijelima koja bi se, između ostalog, trebala baviti i problemima kulturno financijske kontekstualizacije industrijske baštine”.

41 sisak12

Sisak

S obzirom na sve rečeno, može li ovo područje dijelom biti i dobar poligon “vježbanja” participacije građana, civilnog društva i vlasti te struke? Ili su financijski interesi (zemljišta) još jednom ispred interesa očuvanja i razvijanja potencijala baštine?, pitamo Crtalića, a on odgovara: “Konkretno, u Sisku je veliki problem upravo rascjepkanost, odnosno rasprodanost dijelova industrijske baštine u što spadaju kako nekadašnji proizvodni pogoni, tako i radničko naselje sa svim svojim sadržajima, prvenstveno skulpturama nastalim u željezarskim likovnim kolonijama. Ne zna se točno ne samo što je čije vlasništvo i što spada u čiju ingerenciju, već i kako uopće pristupiti bilo kakvoj revitalizaciji u području privatnog vlasništva gdje razni objekti od izuzetne kulturno-umjetničke važnosti nisu uopće na popisu kulturne baštine. Građani uglavnom ne poznaju civilne inicijative, odnosno udruge kao sredstva za samoorganizaciju u borbi za ostvarivanje vlastitih prava, već su to ostavili političkim strankama na volju i milost. Najprioritetnija im je kultura preživljavanja, sve ostale kulture su im nezanimljive i praktički suvišne”.

Prva dva dijela teksta o o prenamjenama industrijske baštine u Hrvatskoj možete pronaći ovdje i ovdje.

 

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.