Neizvjesna budućnost trešnjevačke Bubare

Razvoj i širenje grada sve više potiskuje industriju i srodna postrojenja i zgrade (infrastrukturu, skladišta, itd.) na svoje rubove i još dalje, prema satelitskim naseljima, a “rupe”, slobodni prostori nastali njihovim iseljavanjem, se popunjavaju novim sadržajima primjerenijim gradu: od stambenih pa do prometnih, institucionalnih, kulturnih, trgovačkih. Neka od tih mjesta i nadalje čuvaju sjećanje na svoju prijašnju namjenu, bilo arhitektonski (obnavljanjem i prenamjenom stare zgrade, dogradnjom), bilo imenom ili pak na neki drugi način. No, na žalost, na nekima od njih su takvi tragovi izbrisani pa nakon prenamjene i prevelike izgrađenosti više nitko ne može niti naslutiti što je na tome mjestu nekada bilo.

Sjeveroistočni dio Trešnjevke, njezin najranije izgrađeni dio koji je otpočeo svoj gradski život dolaskom željeznice uz koju su se razvijala postrojenja vezana uz nju, od Gradskog vodovoda i “Munjare” pa do Bubare i Samoborskog kolodvora, još uvijek je uglavnom netaknut takvim prenamjenama. Za razliku od sličnih objekata sjeverno od pruge, koji su sačuvani u cijelosti (vojnička konjušnica, sada Lauba), dograđeni (Tvornica duhana, uskoro Povijesni muzej) ili su sačuvani tek dijelom u novoj funkciji (Rudolfova vojarna, kao sjedište nekih državnih i gradskih institucija, odnosno dio tvornice strojeva braće Ševčik, kao ulaz u trgovinu), južno od pruge prenamjena gotovo da i nema. Jedina koja je zaista vidljiva i koja je donijela novu vrijednost starom objektu je prenamjena starog Samoborskog kolodvora u pivnicu Medvedgrad. Ostali objekti, osim kompleksa Toplane koji je još u funkciji, su u fazi hibernacije (npr. novi samoborski kolodvor koji bez uređenja u svojim trošnim prostorima čuva ured te tri ugostiteljska objekta) ili pak u terminalnoj fazi raspadanja, za što je najbolji primjer Bubara.

10

Bubara, neposredno nakon izgradnje, oko 1892.

Bubara je jedna od prvih zgrada podignutih na sadašnjem prostoru Trešnjevke koji je nekad bio prekriven livadama, poljima i voćnjacima. Dolaskom željeznice 1862. gradi se prvi zagrebački kolodvor (današnji Zapadni kolodvor) s popratnim objektima, između ostaloga su tu skladišta i kuće za željezničarske radnike od kojih se neke još uvijek mogu vidjeti na uzvisini uz Magazinsku cestu. Godine 1877. gradi se postrojenje prvog zagrebačkog vodovoda, a nakon njega se sporim ritmom uz Magazinsku cestu grade daljnji objekti.

Godine 1887. donesen je Plan za razvoj grada kojim se uz tada rađajuću prvu gradsku industrijsku zonu predviđa izgradnja radničke četvrti sa stanovima za radnike koji će biti zaposleni u obližnjim pogonima i skladištima. Četvrt je zamišljena kao niz ortogonalno postavljenih ulica s tzv. Trgom R u sredini. Naselje je trebalo biti smješteno na području između pruge, sadašnjeg stadiona NK Zagreb i Nove ceste, a s centrom bi bilo povezano prolazom ispod željezničke pruge, pretečom današnjeg željezničkog nadvožnjaka izgrađenog 1930. prema projektu Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. No naselje nikad nije sagrađeno, iz povijesnih se izvora razabire, ponajviše radi previsoke cijene zemljišta.

1

Bubara 1938.

Pet godina kasnije, 1892., kada je već bilo očito da od izgradnje naselja neće biti ništa, na dijelu tog terena je sagrađena Bubara. Projekt i radove je izvela građevinska firma Hönigsberg i Deutsch kojoj je to bio prvi iskorak u industrijsku gradnju – poslije toga će izvršiti rekonstrukciju Paromlina nakon požara, sagraditi tvornicu “Penkala” te Tvornicu papira Zagreb. Kompleks Bubare, kako se navodi u studentskom radu “Bubara – prošlost, sadašnjost i budućnost Zagrebačke tvornice svile, autora Dinka Duančića i Pie Sopte (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2014.), činila je zgrada sa stanom nadzornika, sušara te dvokatno spremište koje je zbog svoje visine bio najistaknutiji objekt na toj lokaciji (svi su objekti i danas vidljivi, no, na žalost, u poodmakloj su fazi urušavanja).

Nakon što je industrija svile u tadašnjoj Austro-ugarskoj monarhiji doživljavala uspone i padove, Bubara je napuštena, datum prestanka rada nije poznat. Već zapušten objekt predan je 1938. na korištenje aero-klubu koji je u njemu održavao pilotske tečajeve i gradio jedrilice (do kraja Drugoga svjetskoga rata izgrađeno ih je 80-tak). Za potrebe tih aktivnosti objekt je renoviran uz tek manje izmjene.

7

Bubara danas

Nakon Drugog svjetskog rata, 1951., zgrade su predane u vlasništvo tvrtke Taxi-remont koja se bavila prijevozom, prodajom i servisom vozila. Poslovanje tvrtke je s vremenom bilo sve lošije, a tome je sigurno bar dijelom kumovao i požar koji je zahvatio objekt tokom 80-ih godina. Tvrtka postoji i dan-danas, no nije aktivna i jedino što posjeduje (i što joj zapravo daje veliku važnost) je upravo objekt Bubare. U međuvremenu su se u objektu snimali i filmovi, sredinom 90-ih je u njemu bio aktivan i prvi zagrebački skvot, a nakon što se on ugasio nakon stalnih sukoba skvotera s desnim ekstremistima, Bubara je ostala posve prazna, tek s beskućnicima kao povremenim gostima koji ju i sad ponekad koriste kao nužni smještaj.

6

Pogledajmo malo detaljnije širi prostor sjeveroistočnog zaobljenog ugla Trešnjevke. To je mjesto na kojem se Trešnjevka najviše bliži centru grada, do Jelačić placa je odavde svega 20-tak minuta hoda. Isto tako, u neposrednoj blizini nema drugih prolaza ispod barijere željezničke pruge: na jugu je najbliži prolaz na Tratinskoj ulici (tramvaj, automobili samo u smjeru zapada), dok u smjeru zapada nema magistralnog prijelaza sve do dalekog podvožnjaka na Selskoj cesti (prijelazi kod Zapadnog kolodvora i na Vodovodnoj ulici nemaju veliko praktično značenje zbog zatvaranja rampama za prolazaka vlakova).

4

Dakle, gledano na karti, proboj Adžijine ulice u smjeru grada je zapravo jedna od najvažnijih prometnih poveznica Trešnjevke s centrom grada. U stvarnosti je malo drugačije – iako se na toj točki nalazi tramvajska veza, njome nema direktne poveznice s centrom grada, već samo s Glavnim kolodvorom i Črnomercem. Tu je i autobusna veza, linija 118 Mažuranićev trg – Voltino, no i ona nema tako veliko značenje za taj kvart zbog pomaknutosti stanica od samog čvorišta te se njom uglavnom služe samo tranzitni putnici sa zapadne Trešnjevke.

5

Što se automobilskog prometa tiče, on je prisutniji, pogotovo u smjeru istoka gdje postoji direktna veza na “Zeleni val”, dok je u suprotnom smjeru potrebno zaobilaženje kroz Hochmanovu ulicu. Sve u svemu, čini se da bi takva ključna pozicija na dodiru Trešnjevke i centra grada mogla biti i bolje prometno iskorištena. Ne zaboravimo, nekad je uz današnju Adžijinu ulicu bila posljednja stanica “Samoborčeka” (zbog njega je ulica nekad nosila i ime Samoborska) te je tu bila i Mitnica, a postojali su planovi da upravo po Adžijinoj ulici bude i trešnjevački priključak na tramvajsku mrežu umjesto Tratinskom ulicom.

8

U blizini tog čvorišta i Bubare nalazi se i niz obrazovnih institucija: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, X. gimnazija, strukovna škola Nikola Tesla. S druge strane ulice se nalaze dva zaštićena objekta, stari i novi Samoborski kolodvor, čija vrijednost nije samo arhitektonsko-povijesna, već i u tome što se očekuje da će koridor trase “Samoborčeka” jednog dana postati i pješačko-biciklističko-rekreacijska staza koja bi na taj lokalitet mogla privući veći broj posjetilaca kao i biciklistički promet na potezu između centra i zapadnog dijela grada. Isto tako, uz samu Bubaru se nalaze objekti radionice HNK koji su djelomice povijesnoga značenja, no tokom vremena više puta dograđivani i pregrađivani.

3

Zanimljivo je primijetiti kako se na tom prostoru s obje strane pruge nalaze dvije benzinske pumpe, obje među najstarijima u gradu. Onu sjevernu je nedavno “progutala” izgradnja novog Povijesnog muzeja (usprkos zanimljivom izgledu i čuvenom ovalnom krovu, koji je možda mogao biti iskorišten u sklopu novoga objekta) i njena će lokacija dalje živjeti zajedno s muzejom, dok ona južna, u Adžijinoj ulici, i nadalje funkcionira i predstavlja neku vrstu “portirnice” Bubari.

2

Napokon, nakon detaljnog povijesnog i lokacijskog pregleda, vrijeme je i za ključna pitanja vezana uz budućnost Bubare – što i kako?

Objekt se, začudo (vjerojatno radi znatnih oštećenja), ne nalazi ni pod kakvim oblikom spomeničke zaštite. Neki budući investitor i projektant dakle neće imati nikakve obaveze što se tiče oblikovanja. No mogućnost čuvanja identiteta postoji, postoji mogućnost očuvanja tradicije tog mjesta i njegovog uklapanja u povijesni okvir. Pokazalo se, na primjeru zaštićenog objekta tvornice braće Ševčik, da fizička zaštita ne znači nužno i očuvanje identiteta. Objekt je fizički prisutan, renoviran i obojen, no posve je nevidljiv unutar kruga novih stambenih zgrada i doima se kao da je stavljen u duboku ladicu, pogotovo što ga sadašnja funkcija ulaza u prodavaonicu izjednačuje s bilo kojim novoizgrađenim pratećim objektom unutar zgrade. Objekt fizički postoji, no u stvarnosti je to tek njegova prazna ljuštura zatrpana unutar novogradnje.

9

Što će biti s Bubarom? O oblicima i izgledu nema smisla ni raspravljati, iako bi autor ovih redaka na tom mjestu rado vidio objekt koji bi i svojim izgledom podsjećao na nekadašnju zgradu. A funkcija? S obzirom na to da tako važna lokacija ima veći potencijal nego što je njeno današnje značenje, bilo bi lijepo kada bi novi objekt bio reprezentativan i služio javnim potrebama, bilo kao objekt kulture, sjedište neke institucije ili pak služio za zabavu ili trgovinu. Nadamo se da će do te pretvorbe doći čim prije kao i da će sljedeća inkarnacija čuvati sjećanje na svojeg pretka.

 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.