Nezasluženo stigmatizirano naselje

Projekt Ars Publicae u 2014. godini tematizira nove, cjelovito projektirane i izvedene zagrebačke kvartove, s naglaskom na Novi Jelkovec i Vrbane III.

Seriju intervjua započinjemo razgovorom s nekima od autora stambenih i javnih objekata izgrađenih u najnovijem zagrebačkom kvartu, Novom Jelkovcu. Novi Jelkovec, na istočnom kraju grada, isprva je bio poznat kao Sopnica-Jelkovec. Naselje je izgrađeno na prostoru nekadašnje svinjogojske farme. Izgradnja je započela 2006., prvi stanovi useljeni su 2009. godine, a taj novi kvart danas ima više od 7 000 stanovnika. O svojim objektima u naselju i o naselju općenito govore arhitekti Tin Sven Franić, Andreja Ilijanić, Alan Kostrenčić, Dragana Milenković i Azra Suljić.

10

Kako ocjenjujete ukupno arhitektonsko-urbanističko rješenje naselja Novi Jelkovec?

Franić: Arhitektonsko-urbanističko rješenje treba sagledati u kontekstu procedure unutar koje je nastalo. Naime, proveden je javni natječaj sa stručnim ocjenjivačkim sudom koji je odabrao rad naših kolega s Katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Zbog nedorečenosti u programu koji je bio podloga za natječaj, zatim i studije isplativosti, naknadno je povećan kapacitet naselja koji je doveo do disbalansa u volumenima, katnostima i površinama za parking izvornog rješenja, što smatram pogreškom.

Ilijanić/Milenković: Arhitektonsko-urbanističko rješenje naselja Novi Jelkovec dobar je primjer uspješnog urbanističkog rješenja cjelovitog naselja sa svim kvalitetnim sadržajima za visok društveni standard te njegovo relativno brzo i cjelovito ostvarenje u prostoru. Projekt je realiziran nakon što je prošao proces javnog natječaja te je kao najbolje rješenje ocijenjen i odabran od struke.

Kostrenčić: U usporedbi s drugim naseljima koja nastaju u Zagrebu u to vrijeme, Novi Jelkovec može se smatrati razmjerno uspješnim. U komparaciji s naseljem koje je nastalo kao POS Špansko, ovo urbanističko rješenje pokazuje određenu invenciju i napor da se osim postizanja potrebne „gustoće“ uspostavi neka prepoznatljivost i osobnost novog naselja. Tako da pokušaj da se zapravo iznimno veliko naselje nastalo „u jednom dahu“ oblikuje različitim tipologijama i mjerilima, pokazuje određenu ambiciju i odmak od „rutinerske“ prakse kakvom je određen urbanizam spomenutog POS-a Špansko naselje. Takav „kolažni“ pristup uspostavlja i određeni identitet naselja koje nije ni striktno modernističko ni „blokovsko“ – u smislu postmodernističkog ponavljanja blokovske strukture gradnje tipične za 19. stoljeće tj. matricu Donjeg grada. Time je izbjegnuta „monotonost“ koja obično prati velika naselja napravljena u kratkom vremenu.

Suljić: Smatram da je urbanistički koncept kvalitetan, a pojedine građevine koje su rad velikog broja autora variraju po kvaliteti. Ima i prosječnih realizacija, ali i odličnih. To je dijelom ovisilo i o izvođačima i volji arhitekata da uđu u borbu protiv tzv. unifikacije pojedinih elemenata koju je glavni izvođač Tehnika d.d. provodila kako bi pojeftinila izvedbu.

4

Koje je bilo vaše temeljno polazište za zgradu koji ste projektirali u naselju? Koja su bila ograničenja, koje prednosti, a koji kompromisi?

Franić: Autorski tim (Hildegard Auf Franić, Tin Sven Franić i Vanja Rister) sudjelovao je također u javnom natječaju za arhitektonsko rješenje osnovne škole, gdje smo osvojili prvu nagradu. Usprkos oskudnoj parceli, a što zapravo začuđuje, i povećanom programu, potrudili smo se postaviti „školsku tlocrtnu dispoziciju“ i precizno artikuliran presjek koji omogućuje kvalitetnu vizualnu i socijalnu komunikaciju među učenicima u prostoru više namjena – dnevnom boravku i izložbenom prostoru škole. Blizina koridora Vukovarske i rubna pozicija u naselju diktirale su potrebu za zaštitom ambijenata škole igrališta i dvorišta.

Ilijanić/Milenković: Projektiranje objekata radilo se u suradnji s urbanistima kao dijelom tima. Stambeni objekti bili su definirani urbanističkim parametrima kao što su visina, katnost, tlocrtna matrica te preciznim zahtjevom za strukturom stanova. Pri projektiranju stanova trebalo se pridržavati pravilnika POS-a , u kojem je bila zadana vrsta prostorija u stanu i njegove okvirne dimenzije. Svi ovi preduvjeti pridonijeli su kvaliteti projektiranja stambenih objekata. Kvadrature iz pravilnika uglavnom su veće nego što je tada bio standard u stambenoj izgradnji za tržište, ali se vezuju na kvalitetne stambene standarde iz prijašnje izgradnje. Ograničenje pri projektiranju bio je izuzetno kratak rok za izradu projekata te strogo definirana cijena izgradnje po m2. Financijsko ograničenje utjecalo je i na tlocrtno rješenje objekta koji smo projektirale, na broj dilatacija i broj stanova na stubištu, kao i tlocrtnu dispoziciju stanova. Tjekom izvedbe, a zbog smanjenja cijene gradnje, došlo je po zahtjevu investitora i izvođača do još nekih promjena u odnosu na projekt, npr. zamjena aluminijskih prozora plastičnim.

Kostrenčić: Zgrada je bila prilično striktno zadana u gabaritima unutar kojih se volumen može razviti, dakle imali smo vrlo “čvrste“ urbanističke uvjete, a s druge strane, kroz POS-ove naputke, imali smo i vrlo jasno zacrtane tipologije stanova, kao i izgrađenost koju smo morali postići. Drugim riječima, ograničenja su bila iznimno velika. Međutim, upravo ta zadanost provocirala nas je da pokušamo vidjeti što je moguće učiniti unutar tih uvjeta, a da zgrada bude prepoznatljiva i da generira identitet s kojim bi se budući stanari mogli saživjeti. S druge strane, vidjeli smo problem i u samoj masi zgrade koja je bila vrlo velika, naime duljina glavnog pročelja je gotovo 35 metara. Razlučivanjem baze i gornje dvije etaže koje variraju u visini od samog korpusa zgrade (1. – 4. kata), tretmanom u drugoj boji ali drugačijim volumenom, koji je manji od njegova centralna dijela, te „nabiranjem“ fasadnog platna samog „centralnog“ korpusa uspjeli smo postići i određenu prepoznatljivost, kao i dinamiku volumena. U unutarnjoj organizaciji tlocrta i tipologiji stanova također smo pokušali dobiti raznolikost i specifičnosti koje bi budućim stanarima dali osjećaj „doma“, a ne „kasarne“.

Suljić: Temeljno polazište je bio Detaljni plan uređenja naselja koji je definirao pojedine lokacije, parcele, kolni ulaz, podzemno parkiranje, poziciju pasaža, visinu i načelan broj stanova pa donekle i tipologiju. Prvi investitor, APN (kasnije je projekt preuzeo Grad Zagreb odnosno ZG Holding) je definirao strukturu stanova i njihove veličine te Pravilnik o projektiraju stanova POS-a koji je definirao standard stanova (broj i veličinu prostorija i sl.). Postojanje DPU-a i Pravilnika o projektiranju POS-a smatram prednostima. Kvalitetu je osiguravao i određeni broj arhitekata/revizora koji su za APN revidirali idejne, arhitektonske projekte. Ograničenje je bila ugovorena cijena stana od 650 €/m2 netto korisne površine te izuzetno kratki rok. Svi projekti su od idejnog do izvedbenog morali biti gotovi u tri mjeseca. Iz svega navedenog proizašli su i kompromisi.

18

U kojoj mjeri arhitekt pojedinačnog objekta oblikuje i neposredni mikroambijent koji objekt okružuje – parter kao primarno mjesto susreta i komunikacija te ostale dijelove komunikacijske matrice, program urbane opreme, neposredno krajobrazno uređenje oko zgrade, pasaže? Jeste li imali utjecaj na te elemente u Novom Jelkovcu i kako ocjenjujete realizirano stanje?

Franić: S obzirom da je naš objekt javne namjene, mislim da smo u većoj mjeri artikulirali urbani prostor no ostali. Nizanjem prostornih sekvenca tako smo formirali školski trg zaštićen humkom skloništa – tribinom od buduće produžene Vukovarske te zatvoreno školsko igralište. Zbog nedostatne veličine parcele nismo ostvarili željeni broj vanjskih igrališta. Gledajući širu situaciju naselja, možemo konstatirati da su primjeri koordiniranog projektantskog djelovanja u projektiranju zgrada u naselju i vanjskih površina izuzetno rijetki u Hrvatskoj. Neke prostorne sekvence u naselju su uspješno rješene, a neke manje uspješno, međutim drago mi je da postoji projektantska koncepcija na nivou naselja.

Ilijanić/Milenković: Izgled cijelog naselja, svi odnosi u prostoru, parter, zelenilo i sadržaji određeni su urbanističkim rješenjem.

Kostrenčić: Vanjsko uređenje bilo je definirano ukupnim urbanizmom, tako da su pojedinačna rješenja neposrednog okoliša kuće tek bila sitna prilagođavanja u odnosu na pojedinačna rješenja prizemlja kao i visinske mikro-lokacije. Dodatno, sam financijski okvir bio je takav da nije bilo prostora za postavljanje urbanog mobilijara ili pak neke igrališne opreme.

Suljić: Projektiranje je u našem slučaju bilo specifično jer smo projektirali kuću unutar jednog detaljnog koncepta naselja. U tom smislu svi projektanti su imali dobru suradnju s izrađivačima DPU-a i dogovarali smo s njima i uređenje parcele kako bi se uspješno realizirali i neki širi koncepti nego što je uređenje pojedine parcele. Nije se razmišljalo na način, kako je to čest slučaj, da se čestice ograđuju i postaju prostor bez javne komunikacije. Željelo se, čini mi se, postići ona kvaliteta javnih površina kakvu imamo u Novom Zagrebu, Studentskom gradu i drugim sličnim zagrebačkim naseljima. Radove uređenja parcela je dijelom izvodio izvođač zgrade, a dijelom je to bio Zrinjevac d.o.o. Da li je sve izvedeno prema projektima, nije mi poznato. Kvaliteta oscilira.

24

Postoji li u naselju Novi Jelkovec funkcionalno opravdanje za postavljanje travne rešetke (u mjeri u kojoj je postavljeno) između dvije stambene zgrade? Što mislite o tom rješenju na primjeru ovoga naselja, gdje su čitave travnate površine prekrivene tim opločenjem? Što mislite o nizu betonskih elemenata s nejasnom funkcijom ostvarenih kao dio krajobraznog oblikovanja javnog prostora naselja?

Franić: Pretpostavljam da su travne rešetke postavljene radi zakonom propisanih protupožarnih komunikacija. Sve zgrade trebaju biti dostupne s dvije dulje strane.

Ilijanić/Milenković: Smatramo da je za naselje dobro da ima što veću zelenu površinu, s visokim zelenilom, ali je za objekte nužno da budu dostupni vatrogasnim vozilima za koje je nužno osigurati potrebnu nosivost pa se iz tih razloga često travnata ploha mora opločiti.

Kostrenčić: Travnata rešetka je postavljena na dijelovima zbog požarnih uvjeta, na mjestima gdje je to zbog pristupa vatrogasnog vozila bilo nužno. Naime, to omogućuje potrebnu nosivost tla za pristup vozila. To je rješenje vrlo nesretno jer onemogućuje slobodnu igru na zatravljenim površinama, međutim ono ne ide preko cijele livade.

Suljić: Travna rešetka je bio kompromis kako bi se realizirao obavezni pristup vatrogasnog vozila s dvije duže strane zgrade, a da bi ipak parcela imala i travnjak. Nije bilo nužno da to bude betonska rešetka. Mogla je biti i plastična koja se možda i bolje integrira i manje je vidljiva… Betonski elementi po meni ne nose nikakvu negativnu konotaciju niti predstavljaju nedostatak. Pod uvjetom da su funkcionalni i kvalitetno izvedeni.

3

Kako doživljavate najveću zgradu u kvartu, onu u zapadnom dijelu naselja? Radi li se o arhitektonski uspješnom ostvarenju i kako gledate na njezinu vrijednost u kontekstu naselja?

Franić: Uvjeren sam da je najveća zgrada trebala zadržati natječajem definiranu visinu. Cijelo naselje zapravo definira novi kontekst, kako svoj, tako i širi, onaj općine Sesvete koje je i vjerojatno naselje unutar dest najvećih u RH. Šteta što razvoj naselja koje mijenja karakter, socijalnu i društvenu sliku Sesveta nije postao okidač za urbaniziranje i urbanističko planiranje Sesveta i njegove centralne zone. Ovako, naselje ostaje koherentna struktura u kaosu partikularnih interesa i moru (legalizirane) divlje gradnje.

Ilijanić/Milenković: Najveća zgrada na zapadu naselja jasno definira granicu naselja prema prometnici. Zgrada je rezultat urbanističkog koncepta. Naselje je podijeljeno u tri cjeline različite urbanističke gustoće. Na zapadu je najveća izgrađenost naselja, a ona pada prema istoku.

Kostrenčić: Ona je zadana urbanistički. Dakle, autori pojedinih segmenata unutar nje nisu baš puno mogli napraviti svojim oblikovanjem. Ta je zgrada, pretpostavljam, zamišljena kao „mega-blok“ kakav primjera postoji izvjestan broj u svijetu. Po mom mišljenju, ona dobro izgleda kao „masa“ na urbanističkoj maketi, ali nosi sa sobom tisuću problema u konkretnoj realizaciji. Naime, uz sve „pojedinačne“ razlikovnosti „zgrada“ (dilatacija) inkorporiranih u nju, teško je izbjeći ukupni „zatvorski“ dojam. Ona je u tom hipertrofiranom volumenu i takva jer sadrži i određen broj „javnih“ sadržaja unutar sebe, mada je upitno koliko je to spretno u smislu laičkog prepoznavanja takove simbolike.

Suljić: Megastruktura – cjelina A – je u urbanističkom smislu dobro osmišljena, ali je kroz projektiranje doživjela transformaciju koja nije za rezultat imala kvalitetnu arhitekturu. I za kolege koji su radili na tim projektima, u tim rokovima, je to vjerojatno bio prevelik ‘zalogaj’. Tu se dogodila i garaža sa sjeverne strane koja tu nije izvorno planirana. Arhitektonski je to trebala biti jedna gesta.

23

Kako ocjenjujete središnji „trg“, definiran tom zgradom, s naglaskom na njegovo oblikovno, krajobrazno rješenje? Kakav je utjecaj tog i tako rješenog prostora na npr. genius loci naselja?

Franić: Teško je govoriti o središnjem trgu koji se zapravo nalazi u bloku – prije bi se moglo govoriti o svojevrsnom dvorištu: Hi-deck-u. Radi se o složenom i ( još jednom) pretjeranom kapacitetu, koji zbog parking potreba zauzima cjelokupno podzemlje bloka i time onemogućuje formiranje zelenog dvorišta. Često sam boravio u Novom Jelkovcu za vrijeme gradnje i prvih dana uporabe. U kojoj mjeri su zaživjele šetnice i prostori za odmor stanovnika danas, teško mi je odgovoriti.

Kostrenčić: Iskreno, kako je zgrada na kojoj smo radili na potpuno suprotnom kraju, nisam prošetao tim dvorištem po završetku gradnje, tako da ne mogu suditi. Međutim, govoreći o „duhu mjesta“, identitet samog naselja je nažalost i prije početka ne samo gradnje, nego uopće promišljanja o tom prostoru, nosio negativnu „karmu“ bivše „svinjogojske farme“. (Gabariti naselja doslovno su oni parcele nekadašnje svinjogojske farme, op. A.K. i S.Š.). Vrlo je teško „instant“ stvoriti identitet, posebice dovoljno uvjerljiv identitet s kojim bi se mogli identificirati najrazličitiji socijalni stratumi stanovništva novog naselja. Dapače, mislim da je zapravo nemoguće stvarati „identitet“ ex nihilo (osim u Diznilendu), jer se svaki identitet stvara „kroz vrijeme“ i kroz interakciju. Dakle, jedino je moguće stvoriti uvjete koji su dovoljno otvoreni i privlačni da prihvate stvaranje identiteta kroz samo korištenje stanovnika.

Suljić: Realizaciju unutarnjeg trga ne poznajem dovoljno da bih je komentirala.

16

Koje su glavne prednosti, a koji nedostaci naselja Novi Jelkovec?

Franić: Na ovo pitanje mogu dati samo načelan odgovor jer nisam „korisnik“ u prostoru. Mislim da je važno interpoliranje arhitektonskih standarda i dimenzioniranja prostora proizašlo iz programa POS-a. Takvo što rijetko ćete naći u sličnim građevinama koje investitor- građevinska kompanja radi za tržište. Čast iznimkama kao što je projekt kolega Fiolića i Boševskog u Španskom. Gustoća stanovanja za preiferiju je previsoka, međutim ona proizlazi iz velikih troškova sanacije tla, gradnje infrastrukture i javnih građevina i tko zna čega još, što je čest slučaj kada se gradi na novom, komunalno neopremljenom prostoru.

Ilijanić/Milenković: Naselje Novi Jelkovec ima prednost pred drugim novim naseljima time što ima kompletnu urbanističku infrastrukturu za uspješno funkcioniranje jednog naselja: škole, vrtić, bazen, knjižnicu, zelene površine, a sve to veliki je doprinos kvaliteti života, dok je nedostatak udaljenost od centra grada i javni prijevoz.

Kostrenčić: Naselje je zamišljeno kao „sebi dovoljno“, u smislu da većina sadržaja potrebnih za život ljudi budu manje-više unutar naselja – od vrtića i škola do ambulante i veterinarske stanice. Rekao bih da je to u isto vrijeme i prednost, budući da je trebalo generirati komociju, da čovjek, kada je gotov s poslom, većinu stvari može obavljati i upražnjavati bez da „sjeda u auto“, ali ujedno i mana jer može generirati i svojevrstan geto. Naselje je prometno trebalo biti dobro povezano s gradom „brzim cestama“, što zasad još uvijek nije slučaj. I naravno, ostaje pitanje kvalitete i gustoće javnog prijevoza, ne samo unutar neposrednog okoliša naselja, već i prema ostatku grada, posebice centru.

Suljić: Prednost je svakako cjelovito uređeno naselje s javnim sadržajima, koje treba, naravno, još dovršiti. Osnovni nedostatak je negativna, medijski rasplamsavana priča o Pig cityju te politički sukobi u predizbornoj kampanji 2003., a tu je i neostvarena poveznica s centrom Sesveta kojem naselje pripada. Naselje je i neprimjereno stigmatizirano zbog činjenice da su stanovi megastrukture iznajmljeni socijalnim slučajevima.

8

Novi Jelkovec, uz Lanište, POS Špansko, Vrbane III, Sv. Klaru itd. primjer je trenda nove urbanizacije na obodu grada, odnosno rezultat prostorne politike koja oblikuje uglavnom nove prostore stanovanja. Smatrate li da ta tendencija ponavlja urbanistički pristup npr. definiran Atenskom poveljom, koji postupkom zoniranja odvaja grad na homogene sektore stanovanja, rada, razonode i kretanja (prometa), i je li on opravdan u kontekstu dugoročnih ciljeva razvoja grada?

Franić: Atenska povelja i ono što podrazumjevamo kada se na nju referiramo bavi se cijelim društvenim sustavom i strategijom te nizom mjera koji su mjenjali i u određenoj mjeri poboljšavali kvalitetu stanovanja u odnosu na tada važeće stambene prilike. Hrvatsko socijalno stanovanje u današnjim okolnostima je u značajnoj mjeri pitanje dostupnosti jeftinog zemljišta, a ne naročito pomnog planiranja. Dovoditi u relaciju Atensku povelju i recentnu izgradnju POS naselja i zgrada ne čini mi se relevantnim.

Ilijanić/Milenković: Zoniranje urbanističkih sadržaja ponekad je nužno za kvalitetno stanovanje, ali ne kao isključiv princip. Stambeno naselje u određenoj mjeri može podnijeti neke mirne nestambene sadržaje kao i podcentre (tržnica, trgovine, ugostiteljstvo, mirne poslovne djelatnosti). Da li su ovi sadržaji planirani u blizini naselja ovisi o većim urbanističkim planovima kao i interesima grada. Urbanistički planovi posljedica su političkih, ekonomskih, socioloških i drugih analiza koje predhode planiranju. Također je u izgrađenom tkivu grada teško izgraditi veće stambene cjeline. Novi Zagreb također je nastao na obodu grada, iako sada čini koheziju s gradskim tkivom. Naselje Novi Jelkovec se nalazi na ovom mjestu vjerojatno kao posljedica velike površine s riješenim pravno imovinskim odnosima na kojoj se u kratkom vremenskom roku moglo realizirati naselje ove veličine.

Kostrenčić: Atenska povelja i CIAM-ovski urbanizam stvar su davne prošlosti i apsolutno nemaju nikakve (osim slučajne) veze s odlukama oko formiranja i projektiranja ovih novih naselja. Nažalost, dobar dio današnjeg urbanizma nije rezultat urbanističke strategije, pogotovo ne neke visoko konceptualne strategije, već je ono izraz prije svega „vlasničkih“ i „komasacijskih“ problema. Drugim riječima, dostupnosti zemljišta i cijenom, kao i činjenicom da je vlasnički nemoguće formirati dovoljno veliko zemljište bez riješenih odnosa s vlasnicima malih pojedinačnih parcela, a koji vrijednost svojih kuća podižu „do neba“ u trenutku kad ih grad treba otkupiti. Sve to glavni je faktor u određivanju i lokacije, veličine i „forme“ parcele budućeg naselja. U principu, ta naselja i pokušavaju izbjeći „zoning“ i „mono-funkcionalizam“ naselja nastalih u poslijeratnom peroidu, a koji su bili projektirani u doktrini Atenske povelje. Međutim, danas tržišna pravila diktiraju lociranje i odabir sadržaja. Javni sadržaji, koji nužno trebaju u takovim naseljima uglavnom nemaju odakle biti financirani, niti postoji neka ozbiljnija strategija javno-privatnog partnerstva u tom smislu. Drugim riječima, najveći domet javnih sadržaja u tim novim naseljima jesu građevine tzv. socijalnog standarda, dakle škole i vrtići i eventualno neki oblik zdravstvene zaštite.

Suljić: Sopnica – Jelkovec ili sada Novi Jelkovec nije monofunkcionalno naselje/spavaonica. Tu su brojni poslovni prostori, javni sadržaji, nerealizirana tržnica i crkva. Lokacija naselja nije idealna, ali je imala mogućnost biti bolje integrirana. Grad nikad nije imao snage dovršiti produženu Vukovarsku, ali i urediti bolji javni gradski prijevoz prema Sesvetama, park-šumu sjeverno od naselja i sl. U razvojnom smislu, spomenuta naselja su planirana prije recesije tj. 2003. godine kada nitko nije mogao zamisliti današnju krizu.

12

Kako suvremeni kontekst, u kojem stambena arhitektura kao oblik gradnje nije samo prostorna i stambena, već i ekonomska, politička i druga kategorija, utječe na arhitektonsku tipologiju i urbanu morfologiju naselja poput Novog Jelkovca?

Franić: Odlučujuće. Međutim, nemojmo se zavaravati. Socijalno stanovanje je oduvijek bilo uglavnom ekonomska i politička kategorija, barem u našem prostoru. Arhitektonske kvalitete pojedinih primjera su po mojem mišljenju tek plod sretnih okolnosti i sposobnosti pojedinaca da izvuku dodatnu kvalitetu iz, u pravilu inertnih i depersonaliziranih, stambenih politika.

Ilijanić/Milenković: Novi Jelkovec je naselje u kojem je naglašena kvaliteta prostora, praznog prostora. Udaljenosti među objektima su humanije nego što je često u današnoj izgradnji. Odnosi između objekata i plohe zelenila između objekata su npr. u Novom Zagrebu, starom Vrbiku i naseljima između dva rata daleko veći nego što je to danas uobičajeno. Izgrađenost u centru grada, u kojem bi se prostor trebao čuvati, konstantno se mjenja urbanističkim parametrima kao posljedica financijskih špekulacija.

Kostrenčić: Prošlim je odgovorom djelomično odgovoreno na ovo pitanje, bar u ekonomskom pogledu. Što se političkog segmenta tiče, izgradnja velikih građevinskih poteza, a pogotovo stambenih naselja je oduvijek bilo političko pitanje, vjerojatno još od prvih gradova. Pitanje je samo koliko određena politička garnitura u datom trenutku razmišlja o samom problemu, a ne o vlastitim izbornim uspjesima. Mudar političar donosi odluke koje su dugoročnije u smislu provedbe, ali promišljenije u odnosu na konačni, ukupni rezultat. Većina današnjih političara donosi odluke u kojima su rezultati vidljivi pred izbore, neovisno o njihovom „dugoročnom učinku“.

7

Možete li usporediti uvjete današnje gradogradnje, napose kolektivnog stanovanja tzv. zagrebačkog modela stanogradnje s ranijim modelima socijalnog stanovanja u Zagrebu?

Franić: Istaknuo bih poslijeratnu stambenu (socijalnu) arhitekturu Zagreba kao po mom mišljenju vrhunac arhitektonske prakse u nas – pogotovo primjere Vitića, Galića, Iblera, Rašice, Fabrisa, Ostrogovića, Antolića i ostalih, nastale ranih 60-tih uz Vukovarsku, Cvjetno naselje i kroz projekte „Kooperativ“-a u Donjem gradu. Ti projekti zorno dokazuju društveni potencijal, pa i ukus zajednice, koji je bio progresivan u svim umjetničkim disciplinama, pa tako i u arhitekturi. Vrijednosti POS ovih ostvarenja također odlučujuće ovise o akterima i trenutku realizacije. Realiziranih urbanističkih cjelina je relativno malo da bi ih komparirali. Ako gledamo realizacije pojedinačno, ne zaboravimo da je više arhitektonskih projekata POS-a nagrađeno i publicirano s uspjehom u inozemstvu i u domaćem tisku. Te realizacije afirmirale su čitav niz stvaralaca mlađe generacije.

Ilijanić/Milenković: Prostorne kvalitete grada daleko više ovise o urbanističkim nego o arhitektonskim parametrima, npr. Lenuzijeva potkova je vrhunsko urbanističko arhitektonsko rješenje u kojem pročelja kuća čine fasadu za izuzetno veliku „praznu površinu“ između njih. Prazan prostor s osmišljenim sadržajima je često vrhunska vrijednost jednog grada.

Kostrenčić: Prije svega konzumerizam i površnost, u najvećem dijelu prakse. Brzinom medija zapravo je svaka vrijednost koja je utemeljena na „vremenu“, odnosno za čije je razumijevanje i „konzumaciju“ potreban određeni protok vremena, relativizirana i postala irelevantna. Nepostojanje „univerzalne“ ili bar „opće“ vrijednosti, ne mora nužno biti loše, međutim takav „pluralizam“ zahtjeva mijenjanje „kriterija“ i uspostavljanje jedne puno dinamičnije i estetike i etike. Nažalost, taj je pluralizam shvaćen kao anything goes, što je pogrešno gledanje. Taj problem produbljuje i situaciju u kojoj je i sam identitet postao irelevantan. Taj nedostatak identiteta zamijenjen je nečim što se danas zove „brendiranje“, postupak koji je u najvećoj mjeri artificijelan i samo produljuje opću komodifikaciju tj. svođenje na „robu“ čitave stvarnosti oko nas.

6

Kako ocjenjujete ulogu arhitekta u proizvodnji prostora, odnosno usmjeravanja socijalizacijskog potencijala prostora, pogotovo s obzirom na novi Zakon o gradnji koji ukida idejni projekt kao institut kvalitetnog gospodarenja prostorom?

Franić: Novi Zakon o gradnji smatram neprofesionalno odrađenim poslom. O nekim važnim elementima glavnog projekta, npr. geodetskom projektu, još danas, četiri mjeseca nakon donošenja, nitko nema relevantnu informaciju – što taj projekt sadrži. U Zakonu se idejni projekt zamjenjuje nekakvim esejem o namjeravanom zahvatu u prostoru. Zakoni umjesto da budu kratki i jasniji, postaju nakupine svega i svačega, ovisno o raznim lobističim skupinama.

Ilijanić/Milenković: Idejno projektiranje nužan je proces za kvalitetno oblikovanje prostora. Planiranje grada kompleksan je proces koji zahtjeva jak utjecaj društvenog interesa, a grad će se širiti ako i nema planiranja. Kroz urbanističko planiranje prezentira se i politički stav i ekonomska moć grada ili države, a za socijalan koncept stanovanja država mora težiti tim ciljevima. Prevlast individualnih interesa donosi takve rezultate u prostoru i mijenja izgled čak i velikog grada kao što je Zagreb, npr. cijeli sjeverni dio grada, Šestine, Gračani itd., urbaniziran je samo arhitekturom bez urbanističkog koncepta, tako da se povećala dimenzija objekata na postojećoj uličnoj i prostornoj matrici. Kuće su mahom izgubile zelene predvrtove, a ulice se nisu proširile i nisu ozelenile drvoredima, pa je upitno da li više zelenila ima u Novom Zagrebu ili podsljemenskoj zoni.

Kostrenčić: Još prije više od petnaestak godina Rem Koolhaas je govorio kako se društvena relevantnost arhitekta sve više gubi, arhitekt postaje sve više „uslužna djelatnost “poput krojača, u najboljem slučaju modnog krojača. Zakonska regulativa samo dodatno „utvrđuje“ takvu situaciju. Pod izlikom pojednostavljenja procesa dobivanja potrebnih dozvola za građenje, a zapravo su upravo državne službe koje izdaju te dozvole najveći „kočničari“, važni elementi za kvalitetno sagledavanje buduće gradnje bivaju izbačeni.

Suljić: Ne bi se moglo reći da je Zakon o gradnji ukinuo idejni projekt. Idejni projekt je nakon osnovnog koncepta prvi korak svakog arhitekta. Zakoni ne mogu promijeniti način i faznost kroz koji prolazi projekt/građevina i arhitekt zajedno s investitorom i izvođačem. Poteškoće koje zakoni donose su nove procedure koje mogu biti poboljšanje i pogoršanje. Arhitekt ima veliku odgovornost za prostor, bez obzira na regulativu. Na žalost, te odgovorosti nisu svjesni i investitori..

11

Ima li danas mjesta za alternativni pristup urbanističkoj i arhitektonskoj problematici kakav je svojevremeno bio primjerice urbarhitektonski koncept prostorno-vremenskog kontinuuma Radovana Dellalea, odnosno usmjerena gradogradnja (sinteza planskog i organskog) koja grad shvaća kao jedinstvenu, organsku i kompleksnu cjelinu specifičnog povijesnog, urbanog i kulturnog naslijeđa, a podrazumijeva aktivno udruživanje i neposredno sudjelovanje stanovnika u izgradnji, uz sustavnu arhitektonsku medijaciju? Vidite li mogućnost primjene nekakvog novog modela takvog pristupa danas, kad se prvi put nakon Novog Zagreba u gradu projektiraju i izvode cjeloviti gradski kvartovi?

Franić: Mislim da ne. Procesi programiranja, gospodarenja slobodnim gradskim prostorom i odlučivanja su jako složeni, često nažalost i međusobno kontradiktorni da bi ih se moglo apstrahirati linearnom i usmjerenom strategijom. Takve strategije rezultiraju polurealiziranim konceptima i nesporazumima. Okolnosti se brzo mijenjaju te treba osmišljavati paralelne scenarije s otvorenim krajem, koji počivaju na postulatima struke. Urbanističko projektiranje je, naposlijetku pitanje zdravog razuma i kućnog odgoja, da parafraziram profesora Marinović Uzelca. Često sam zatečen niskom razinom kvalitete prostorno planske dokumentacije, te nasilja u prostoru proizašlim primjenom planskih direktiva. O neplanskom građenju ne treba ni govoriti. Također, ne funkcionira ni sanacija stanja u prostoru, ni penalizacija prekršitelja. Naknadna legalizacija samo petrificira.

Kostrenčić: Čovjek se uvijek mora nadati, ali istovremeno stvarati uvjete u kojima će ta nada postati jednog dana i realna mogućnost. U smislu teorijskih promišljanja, kao i arhitektonske ambicije, sigurno da možemo, i moramo računati na alternativna rješenja ovom „karikaturalnom tržišnom pristupu“. Međutim, paralelno s tim nužno je i raditi na „mijenjanju mišljenja“ onih koji političkim odlukama stoje iza sredstava ili mehanizama koje čine te alternativne ideje provedivim. Mislim da živimo u vrijeme u kojem se zadaća i uloga arhitekta radikalno mijenja u odnosu na onu tradicionalnu, pa čak i u odnosu na onu za koju smo školovani. Arhitekt bi svakako morao ponovo postati društveno angažirani intelektualac.

Suljić: Teško je očekivati da će se uskoro dogoditi neki veći zamah u planiranju novih naselja kakav se dogodio 2000-2009.

1

Postoji li mogućnost za interaktivni odnos korisnika i projektanta, odnosno fleksibilnost i prilagodljivost unutrašnjeg i vanjskog izgrađenog prostora u projektima poput Novog Jelkovca? Ako je korisnik nepoznat i ne sudjeluje u definiranju potreba i sadržaja tijekom samog procesa razrade projekta i gradnje, je li arhitekt u poziciji naknadno izmijeniti projekt u slučaju opravdanog nezadovoljstva uporabnom vrijednošću određenih rješenja javnoga programa stanogradnje? S obzirom na funkcionalne aspekte objekata u Novom Jelkovcu, to mogu biti brisoleji na pojedninim zgradama, sustav grijanja u polivalentnoj dvorani knjižnice odnosno nepostojanje kolnog prilaza toj javnoj zgradi i sl. Tko je odgovoran za korekciju – arhitekt, investitor ili izvođač?

Franić: Naravno, greške i nesporazume treba otklanjati, svatko unutar svojih odgovornosti, koje su definirane zakonima, pravilnicima, programima kvalitete i prostorno planskom dokumentacijom.

Ilijanić/Milenković: Postoji mogućnost za interaktivni odnos korisnika i projektanta, ali poboljšanje života u nekoj četvrti nakon što je ona izgrađena realizira se preko institucija lokalne samouprave i gradske inicijative. Sve izmjene u prostoru na gradskoj površini zahtjevaju komunikaciju s gradom.

Kostrenčić: Interakcija između arhitekta i korisnika je svakako poželjna, ali iznimno komplicirana stvar. Participiranje korisnika je najefikasnije u segmentu definiranja programa, dakle želja koje ima budući korisnik. Iskustveno, taj proces nikad ne ide u očekivanom smjeru, prije svega iz razloga što najčešće budući korisnik ne može jasno izraziti svoje potrebe. Participacija korisnika je svojevremeno, 60-tih godina XX stoljeća, bila vrlo „veliki hit“ u arhitektonskoj teoriji, ali je nažalost imala relativno mali broj primjera u praksi, a još i manje uspješnih primjera. Mislim da je to područje koje je iznimno osjetljivo. Iz osobnog iskustva, to gotovo da završava psihoanalitičkim seansama kroz koje dopirete do toga što korisnik doista želi, a što je u biti „prikriveno projekcijom“ tipa ono što će susjeda učiniti da puca od zavisti. Šalu na stranu, osobno mislim da participacijski postupak, u onom najbanalnijem smislu, ima isti problem kao neposredna demokracija – umjesto idealnog rješenja kojim bi svi bili zadovoljni, dobiva se „teror“ većine nad manjinom. Očigledno da se operativni modeli participacije korisnika tek trebaju pronaći. Zasad se premalo ljudi ozbiljno bavi tim problemom.

Suljić: Ako je projekt potrebno prilagoditi korisniku i ako je zahtjev za prilagodbu opravdan bilo bi poželjno da izmjenu projektira isti arhitekt koji je i autor projekta.

27

Kako gledate na moguću inicijativu za određeni ciklus radnih sastanaka/savjetovanja arhitekata i stanara te odgovarajući mehanizam kojim bi se potrebne i moguće izmjene projekta implementirale u postojeće objekte?

Franić: Ključno je pitanje polazišta. Koliko su god pogreške arhitekata česte, još su češća nerealna očekivanja korisnika.

Ilijanić/Milenković: Imamo pozitivan stav prema mogućem ciklusu radnih sastanaka u svrhu poboljšanja kvalitete stanovanja.

Kostrenčić: Prošlim je odgovorom dotaknuto i ovo pitanje. Moram priznati da sam dosta skeptičan u postojanje metode kojima bi to ovog trena bilo moguće, a da bude uspješno. Međutim, treba raditi na tome. Prije svega na uspostavljanju metodologije te problematike.

Suljić: Sudjelovala sam u nekim pokušajima prilagođavanja stanova ili dijelova zgrade stanarima zgrade koju sam projektirala. Neke konzultacije i izmjene su učinjene u vrijeme izgradnje, na obostrano zadovoljstvo. Međutim, ne poznaju svi ljudi kulturu dijaloga ni kulturu stanovanja u višestambenoj zgradi izvedenoj limitiranim budžetom.

22

Biste li stanovali u Novom Jelkovcu?

Franić: Rado, ukoliko mogu birati objekt.

Ilijanić/Milenković: Stanovale bismo u naselju Novi Jelkovec.

Kostrenčić: To je vrlo nezgodno pitanje, ali prije svega zato što bi odgovor – a to ne bih želio – implicirao promašenost arhitekture. Međutim, u naselju Novi Jelkovec upravo je arhitektura njegov relativno uspješniji dio, dok je cijeli niz drugih odluka i detalja pogrešno. Pritom mislim na činjenicu, koju često zaboravljamo i mi arhitekti, ali i ostali stanovnici, da naselje ne čine zgrade, ni njihova „ljepota“, već prije svega ljudi u interakciji sa svojim okolišem. U naselju je nizom pogrešnih političkih odluka, i to u kontinuitetu različitih političkih garnitura, napravljena najveća šteta – počevši od pogrešne promidžbene strategije u kojoj se nije mogao odvojiti identitet budućeg naselja od negativne predodžbe bivše svinjogojske farme, preko mijenjanja „strukture budućeg stanovništva“, koja je od mladih perspektivnih, uglavnom visoko obrazovanih ljudi, padala „sve niže“, do socijalnih slučajeva i romskih obitelji nenaviklih na život u stanu i visoko urbanom miljeu. Može zvučati „elitistički“ ova izjava koja diskreditira ideju o „suživotu“ različitih socijalnih miljea, ali u hrvatskom realitetu, nažalost ta ideja, iz ovih ili onih razloga, ne funkcionira. Ukoliko čovjek nema susjedstvo u kojem se osjeća ugodno, a pritom mislim na obje strane socijalne ljestvice, teško da ga ikakva arhitektura može učiniti sretnijim.

Suljić: Da, da sam imala potrebu za stanom i pravo na kupnju stana po cijeni od cca 1200€/m2.

Intervju je u dogovoru s autorima prenesen s bloga projekta Ars Publicae .

Fotografije: Katarina Zlatec

Antonija Komazlić