Od samostana preko zatvora do glazbene škole

Impozantna građevina smještena u srcu francuskog Louviersa ponad rijeke L’Epervier izgrađena je između 1646. i 1659. godine, a služila je kao franjevački samostan. Kombinacija potreba, želja i mogućnosti kroz njezin dugi vremenski vijek urodila je nizom radikalnih promjena funkcija i vlasništva sve dok se danas, u obliku koji evocira nekadašnji, nije skrasila kao glazbena škola ‘Maurice Durufle’.

Dva samostanska krila koja se pružaju u smjeru istoka i juga, crkvica u zapadnom dijelu kompleksa, voda, kamen i vegetacija u kolektivnoj su se memoriji ubrzo spojile u jedinstvenu impresionističku sliku; kompleks je ubrzo, među stanovnicima grada i šire, postao znan kao ‘samostan na vodi’. Još brže ta se slika rasplinula prodajom kompleksa državi 1789. godine, a samostan je tada pretvoren u zatvor. Preinake, rušenja i dogradnje koje su uslijedile ostavile su trajne posljedice na izgled i prostornu organizaciju kompleksa. 1827. godine crkva je srušena, a u istočnom dijelu formirano je veliko zatvorsko dvorište. 1905. godine duž uličnog pročelja nastaje objekt za boravak zatvorskih čuvara. 1934. godine zgrada je prestala obnašati funkciju zatvora, južno krilo u potpunosti je uništeno, a preostali dio zgrade bio je opterećen nesmotrenim preinakama i kojekakvim aneksima.

U tom stanju kompleks je dočekao 1990-te godine kada je u prostore istog uselila glazbena škola, no tek se prošle godine počelo promišljati o tome kako ovo uspavano zdanje prilagoditi suvremenoj funkciji, a da se pritom istakne njegov spomenički karakter i povijesna vrijednost.

Iako se bavio rekonstrukcijom demoliranih dijelova kompleksa i prilagodbom nosive konstrukcije suvremenim standardima, lokalni arhitektonski ured Opus 5, zadužen za projekt renovacije, nastojao je reinterpretirati prije spomenutu sliku ‘samostana na vodi’. Dašak suvremenog ogleda se, prije svega, u vertikalnoj ekstenziji južnog krila. Na postojeću strukturu gotovo simbolički, poput kakve krune, Opus 5 postavlja koncertnu dvoranu. Njena reflektirajuća staklena zavjesa odražava povijesno okruženje i gubi se u dnevnom nebu. Sjaj koji noću dopire iz unutrašnjosti dvorane doprinosi stvaranju prepoznatljivog noćnog pejzaža.

Iako se sastoji od brojnih ‘layera’ koji su međusobno jasno odjeljeni, najimpresivniji dio građevine nije materijalan, već se sastoji u kontrastu starog i novog. Novonastali dio suprostavlja se postojećem, ali ga također, u kompleksnoj igri zrcaljenja, povezuje u jedinstvenu cjelinu.