Postoji li židovska arhitektura?
Prošle je nedjelje u Zagrebu službeno počeo Jewish Film Festival. U vremenu festivalizacije Jewish već petu godinu zaredom promovira židovsku kulturu i zagovara multikulturalni dijalog te filmom educira o holokaustu, toleranciji i zajedničkim vrijednostima kao temelju demokratskog društva. Ovogodišnja tema Festivala su židovske heroine, žene koje su pokazale iznimnu hrabrost tijekom Drugog svjetskog rata, bez obzira na to jesu li pripadale javnom životu ili su bile anonimne. Bez daljnjega, Jewish Film Festival pokazuje sve bogatstvo židovske kulture i nikako ga nemojte propustiti.
No, on je i prilika da se osvrnemo na suvremenu arhitekturu koja treba reflektirati židovski identitet: riječ je o novim sinagogama, muzejima holokausta, školama, vrtićima zajednica. Koliko ona doista pokazuje identitet, a koliko je ukopana u simboliku? Postmoderna teorija naglašava da funkcionalnost prostora u arhitekturi više nije isključiv preduvjet, nego se naglašava važnost poruke, ideje. Postavlja se pitanje je li uopće moguće izići iz okvira simbola kada se arhitektura nastoji nositi s traumatičnom poviješću? Izabrali smo nekoliko paradigmatskih primjera arhitekture koja se bavi povijesti i kulturom judaizma, te pokušali odrediti njihove najizraženije karakteristike.
Šezdesetak godina nakon kapitulacije nacističke Njemačke diljem te zemlje raste arhitektura koja još pokazuje tendenciju kamuflaže masivnim zidinama, kao i sklonost videonadzoru. Situacija je slična i u ostatku svijeta, gdje židovsku arhitekturu – iako eksplicitno ne postoje židovski arhitektonski elementi – karakteriziraju sumornost i zatvorene mase. Svakako, ikonički primjeri Libeskindova Muzeja holokausta i Eisenmannovi blokovi u Berlinu uvode u moderno shvaćanje židovskog arhitektonskog identiteta. Dekonstruirana Davidova zvijezda i masivni blokovi svjedoče o užasu, ali isto tako formiraju mogućnost za kontemplaciju.
Zanimljiv primjer pokazuje i osnovna škola u Berlinu Zvia Heckera sa zrakastim tlocrtom i unutarnjim dvorištem koja pokazuje težnju za asimilacijom, odnosno sugerira židovsku obzirnost u Drugom svjetskom ratu da na sebe ne privuku neželjenu pažnju.
Kulturni centar i memorijalni muzej Cymbalista u Tel Avivu Marija Botte formiran je uz pomoć dva tornja od dolomitnog kamena unutar kojih se nalazi svod koji fingira svadbeni baldahin Solomonova hrama. Ispod tornjeva su katakombe i baldahini koji prikazuju židovsko putovanje kroz opasnu povijest, ali i tunel koji dočekuje svjetlo na izlazu.
Iako ga nije naručila Židovska zajednica, memorijalni muzej i spomenik logora Kamp Vught ureda Claus en Kaan pokazuje spoj prepoznatljive nizozemske arhitekture, ali i snažne umjetničke geste kroz nenametljivo pročelje izložbenog paviljona.
No, tu je i Muzej holokausta u Houstonu koji određuje široki cigleni dimnjak kao očita referenca na plinske komore Auschwitza. Točnije, riječ je o arhitektonskim odgovorima na holokaust koji svakako moraju evocirati svojevrsnu atmosferu straha i tuge.
S druge strane, sinagoga u Dresdenu izvedena je kao uzor na povijesni Jeruzalemski hram, ali se u konačnici sastoji od dvije strukture u obliku kubusa bez prozora. Vanjsko dvorište okružuje zidana ograda u koju su ugrađeni ostaci prethodne sinagoge, bombardirane u ratu. Ipak, kritičari su se obrušili na njegov izgled koji navodno sugerira zatvorsko vježbalište.
Najkontroverzniji neizvedeni projekt ipak pripada Franku Gehryju i zamisli njegova Muzeja tolerancije za Centar Wiesenthal u Jeruzalemu. Ironično, u Jeruzalemu je tolerancija, izgleda, jedino moguća u muzeju. Činjenica da je trebao biti sagrađen na muslimanskom groblju, u palestinskom dijelu Jeruzalema, rezultirala je Gehryjevim povlačenjem iz projekta 2010. No, i sam muzej je svojom cijenom od 150 milijuna dolara izazvao razdor među građanima, ali i među konzervatorima kojima se nikako nije svidio „Bilbao efekt“ u 3000 godina starom gradu.
Pitanje je zašto se identitet većinom nastoji prezentirati snažnom geometrijom i je li materijom uopće moguće svjedočiti traumu holokausta? Koje je strategije moguće upotrijebiti a da se na uđe u sustav zadanih narativa koji mitologiziraju traumatični događaj i pretvaraju ga u političku bitku? Vrijeme je za kritičko promišljanje arhitekture koja je sve više na granici da postane ideologija.
