Prostor treba prepoznati

Prijedlog arhitekata Zorana Hebara i Nade Šilović za uređenje prostora okretišta kod zagrebačkog Savskog mosta nastao je 1985. godine u sklopu sekcije „Prijedlog“ Zagrebačkog salona. O tadašnjem prijedlogu, ali i aktualnom stanju i perspektivama uređenja tog i šireg savskog prostora, odnosno mogućnosti formiranja Savskog trga na mjestu današnjeg okretišta, govori Zoran Hebar iz Urbanističkog zavoda grada Zagreba.
Intervju je dio serije koja nastaje u okviru projekta Ars Publicae koji u 2015. godini fokusira prostor zagrebačkog Tromostovlja putem umjetničkih intervencija (raspisivanje javnog natječaja očekuje se u ožujku) i urbanološke teorijske produkcije s ciljem zagovaranja formiranja Savskog trga na mjestu povijesnog izlaska Zagreba na Savu, odosno na lokaciji danas najživljeg mjesta uz rijeku u gradu.

Prijedlog uređenja prostora oko Savskog mosta, nastao u suradnji s arhitekticom Nadom Šilović, tek je dio vašeg kontinuiranog promišljanja savskog prostora u Zagrebu. Odakle taj interes, koja su bila vaša osnovna polazišta za konkretni projekt, koji mu je bio obuhvat i što je projekt ponudio?

Razlozi mog zanimanja za priobalje Save, a posebno okoliša Savskog mosta su dvojaki: prvo su bili osobne naravi, a zatim se pojavio i profesionalni interes. Oboje postoji i danas. Naime, kao dijete sam s Pantovčaka, gdje smo živjeli, odlazio s ocem tramvajem do Savskog mosta, pa preko njega u Remetinec po domaće mlijeko, sir i vrhnje.
Kasnije sam i sam odlazio na kupanje na rijeci u drvenom bazenu – „splavi“, ili „flosu“ kako smo ju zvali, vozio se otvorenim tramvajem – doduše ne i na pulferu što je tada bilo vrlo popularno, a išao sam i na košarku i kupanje na Mladost.
Kao srednjoškolac sam kao član Veslačkog kluba Zagreb pomalo i veslao na Savi, a treninge kondicijskog trčanja obavljao sam trčeći po nasipu.
Dosta dugo sam i živio u Veslačkoj ulici, neposredno uz savski nasip.
Neko vrijeme poslije vojske sam redovito trčao prije posla od željezničkog do Mosta mladosti i nazad. Kasnije sam sa sinom ili sam redovito biciklirao duž rijeke. Sina sam vodio i na stolni tenis na nekadašnje drveno kupalište.
Dakle, priobalje Save je moje cijeloživotno okruženje. Čak sam i u vojsci bio u vojarni na Savi – u Šapcu.
Profesionalni razlozi došli su kao posljedica tog osobnog interesiranja za rijeku i to kroz niz različitih projekata. S kolegama Jadrankom Janjić i Krešimirom Ivanišem, 1981. godine, izradili smo projekt prvog savskog šetališta. Projekt je izveden na dionici od željezničkog do Mosta slobode. Po našem projektu su izveli javnu rasvjetu, sadnju drvoreda, uređenje odmorišta s klupama, stazu sa sipinom, a đogeri su nam dopunili znanje time što nisu koristili samu stazu već travnjak jer im je po njemu lakše trčati. Taj dio je danas u izvornom izgledu kao prije više od četvrt stoljeća kada je nasip u Trnju zapravo po prvi put uređen kao javni prostor.
Nadalje, kolega Krešimir Ivaniš i ja smo za jedan od Zagrebačkih salona u to vrijeme izradili, za tada popularnu sekciju „Prijedlog“, rad pod nazivom „Savski park slobodnog vremena“. Osnovna ideja je bila da se priobalni prostor u cijelom gradu očuva kao niz parkovnih prostora tj. zeleno srce Zagreba.
Kasnije sam radio i detaljne urbanističke planove za priobalne prostore kao što je PUP Veslačka, Savska – Šarengradska., Kajzerica …
U vrijeme kada se tek govorilo o gradnji remetinečkog rotora, s kolegicom Nadom Šilović izradio sam prijedlog koji spominjete. To nije bio samo završetak Savske ulice na Savskom trgu već i sugestija da se umjesto rotora izvede drugačije križanje, koje bi bilo manje opasno. Naime, tad je umjesto rotora bilo semaforizirano križanje.

Kada bih bio zlopamtilo tada bih mogao zaključiti da je takav naš prijedlog bio bolji od realiziranog projekta rotora jer zadnje statistike govore da se u 2013. i 2014. godini upravo na Remetinečkom rotoru desio najveći broj sudara u Zagrebu (290 od ukupno 942 na 10 najopasnijih zagrebačkih križanja, prema podacima iz HAK revije 235/236 za siječanj i veljaču 2015.)
Još smo zamislili da Remetinečka cesta bude pješačka od Savskog mosta do današnje lokacije rasadnika Zrinjevca gdje smo predlagali uređenje velikog gradskog parka. Na lokaciji današnje Bille smo predlagali terminal ZET-a, umjesto na današnjoj lokaciji na lijevoj obali rijeke.
Već tada sam predlagao gradnju u prostoru između Savskog mosta i gradilišta bolnice, s tramvajem do nje.
Za potrebe GUP-a sam, također s Nadom Šilović, 1983. godine izradio prostornu studiju Save u kojoj je poseban značaj bio dan prostoru uz Savski most na čijem mjestu je bio i jedan od prvih prijelaza preko Save i početak današnje Savske ceste kao ulaza u grad.
Potom sam 2002. godine u nagrađenom natječajnom radu na anketnom natječaju za uređenje priobalja Save od Podsuseda do Rugvice predlagao niz intervencija u prostoru uz Savski most, kao što su uređenje zagrebačkog tromostovlja, produžetak tramvajske pruge od današnjeg okretišta duž nasipa na istok do Mosta mladosti, obnovu Savskog kupališta, gradnju na desnoj obali na Kajzerici i u Remetincu pa sve do lokacije gradilišta „nove bolnice“ koja bi bila i povezana tramvajskom prugom itd.

Kakve su bile reakcije na taj vaš zajednički prijedlog uređenja okretišta i kako komentirate činjenicu da se po pitanju uređenja do danas tamo uglavnom ništa nije dogodilo? Kako danas vidite katakter tog prostora?

Reakcija, koliko se sjećam, zapravo nije ni bilo. Više pažnje nego sami prijedlozi izazvala je činjenica da je naš pano bio iscrtan prostoručno, a čuvam ga i danas.
Mislim da se do danas u priobalju rijeke nije već desetljećima ništa uređivalo ili gradilo zato jer postoji strah od pogrešnih odluka pa se radije ne gradi ništa. Iznimka su nastavci šetališta po nasipima. Provedeni su brojni urbanistički natječaji, donašani planovi za područja uz obje obale Save, rađene studije i prijedlozi, ali odluka o realizaciji nije bilo.
Posljedica toga je da je prostor Savskog mosta sve zapušteniji. Osim okretišta tramvaja i dijela autobusnog terminala te lokala u starim kućama, tamo se ne nalazi ništa.
Nakon što je automobilski promet Savskim mostom, zbog oštećenja konstrukcije, obustavljen, ništa nije učinjeno da ga se uredi kao prvi pravi pješački most.
Njegovu ulogu preuzeo je obližnji Jadranski most je projektiran kao da okoliš Savskog mosta ne postoji. Njegova konstrukcija presjekla je komunikaciju po nasipu s kompleksom sportskog parka Mladost. Prostor za pješake je na tom mostu karikaturno uzak, a pristup otežan.
No, po mom mišljenju, prostorni potencijal područja Savskog mosta i to na obje obale rijeke je još uvijek vrlo velik, samo ga treba prepoznati.

Vaš je prijedlog uključivao i uređenje dijela s južne strane Savskog mosta i tamošnju trasu povijesne Remetinečke ceste koja je u tome dijelu trebala dobiti drvored i postati pješačka ulica. S obzirom na izgradnju koja se tamo dogodila, ali i općenito, koliko danas vidite takvu mogućnost za tu ulicu na tom potezu najbliže Savskom, pješačkom, mostu?

Moguće ju je urediti kao prvenstveno pješačku i u budućnosti. Ima dovoljno prostora i za drvorede, ljude, pa i automobile. Bila bi to dobra kratica do terminala uz Dubrovačku aveniju i željezničku prugu. Sve to se vidi i iz mog prijedloga u natječaju za Tromostovlje.

Danas, s odmakom od trideset godina, biste li i što mijenjali u prijedlogu, odnosno što vidite kao ključno na programskoj razini tog prostora s potencijalom budućeg Savskog trga?

Naravno da nakon toliko godina imam i nove ideje za prostor Savskog trga.
Ne bih mijenjao koncept da to mora biti prostor namjenjen samo pješacima i tramvaju. Produžio bih tramvajsku prugu duž sjevernog nasipa prema Mostu slobode. Radikalnije bih planirao gradnju na završetku Savske ceste kako bi se oblikovao reprezentativni početak te za mene jedne od najurbanijih gradskih ulica što povezuje Savu s povijesnom jezgrom.
Podsjećam da je davnih sedamdesetih godina kolega Ivan Crnković u jednom od natječaja za prostor Trnja upravo Savsku prepoznao kao razvojnu os, a ne kao svi ostali isključivo takozvanu centralnu os od Glavnog kolodvora na jug.
Povijesni tok se ne može tek tako zanemariti, jer i ako pogriješe urbanisti, život ipak pokazuje da je prostor kontakta Save i izgrađenih struktura najintenzivniji upravo na prostoru kod Savskog mosta tj. prostoru potencijalnog Savskog trga.

Kakva je danas uloga Savske ceste u razvojnim planovima grada? Je li ona adekvatno prepoznata, posebno s obzirom na recentnije izgradnje i planove? Spomenuli ste gradnju na završetku Savske ceste. Što predviđa aktualni GUP i kakvu tipologiju za taj prostor vidite kao poželjnu?

Neovisno o GUP-u, smatram da je na tom prostoru važno urediti pješačko – tramvajski trg, povezan sa Savskom cestom i šetalištem duž nasipa uzvodno i nizvodno. Najznačajniji su pri tom Savski most i početak Savske ceste, i to ne samo radi komuniciranja na istoj razini, već i radi sjećanja na početak razvoja Zagreba uz Savu, odnosno i kao prvi prostor komuniciranja s jedne obale na drugu.
Što se gradnje tiče, mislim da trgu treba sagraditi obodna pročelja. Namjena tih zgrada mogla bi biti raznolika, no s obaveznim lokalima u prizemljima. Zasadio bih drvorede, sačuvao stare veslačke klubove i predvidio nekoliko silazaka u inundaciju i približavanje koritu rijeke.
Nažalost, aktualni GUP ništa od toga ne uvažava. Na obali rijeke planirane su zone sporta i rekreacije, a za planirani Savski terminal osiguran je ogroman prostor južno od nekadašnje restauracije Grozd i između Savske i nasipa pruge. I naravno da o tramvaju duž nasipa nema ni spomena.

Koji su glavni argumenti vašeg prijedloga produžetka tramvajske mreže neposredno na ili uz sjeverni nasip na potezu od Zelenog do Mosta slobode i dalje?

Tramvaj je element urbaniteta svakog dijela grada, a trnjanska obala je najpodobnija za gradnju uz vanjski rub nasipa. Lokali u prizemljima, na koti krune nasipa, imali bi izlaz na novu priobalnu aveniju. Tramvaj bi u tome imao značajnu ulogu radi osiguranja dostupnosti.
Podsjećam da je tramvaj planiran nešto sjevernije, tj. duž ulice Prisavlje, a da bi se tu prugu sagradilo trebalo bi posjeći vrijedan gusti drvored što smatram neprimjerenim.
Na savskoj obali, na razini današnjeg nasipa, ostvarenje tramvajske pruge bilo bi jednostavno postići bilo gradnjom po sjevernom rubu današnjeg platoa širokog trideset metara ili neposredno s njegove sjeverne strane. Kako je okretište tramvaja na Savskom mostu točka koju posjećuje veliki broj ljudi i predstavlja vrijedan gradski element urbaniteta, tramvaj duž trase pruge od gotovo dva kilometra bi sigurno mnogo značio za podizanje urbaniteta grada.

Kako gledate na prijedlog formiranja intermodalnog kolodvora (željeznica, tramvaj, bus, taksi) neposredno sjeveroistočno od sadašnjeg okretišta?

To smatram najlošijim prijedlogom koji sam vidio za neki prostor u priobalju Save. On je tipično „prometaško“ rješenje koje ne prepoznaje, a onda ni ne valorizira urbani, povijesni, ali i razvojni značaj prostora područja Savskog mosta. Kada pogledam rješenje pitam se : A gdje je tu čovjek?
To mi izgleda kao ogromno parkiralište autobusa, taksija pa i osobnih automobila, s ogromnom ploščadom na razini željezničkih nasipa gdje je željezničko stajalište. Tramvaj je doduše tu, ali što osim trčanja s jednog sredstva prijevoza na drugo dobivaju ljudi nije jasno.
Takav sistem intermodalnog kolodvora trebao bi biti na području Novog Zagreba i to tamo gdje se spajaju pruge iz smjera Velike Gorice i Karlovca. Prostora ima dovoljno, npr. rasadnik Zrinjevca i prostor između dviju pruga. Priključak na Aveniju Dubrovnik, i dalje na Jadransku aveniju te na tramvajske pruge su tamo bolji. Osim toga, autobusi koji se i danas nalaze na terminalu Savski most, apsolutno svi imaju linije prema Novom Zagrebu pa bi premještanjem terminala na južnu stranu rijeke manje opterećivali Jadranski most, Selsku i Savsku cestu. Sve to sam kolegama koji su radili na tom rješenje govorio na javnim izlaganjima, no nikakve reakcije nije bilo.

Da li i gdje na prostoru budućeg Savskog trga vidite mogućnost, pa i potrebu, kontaka sa samim koritom rijeke? Naime, inundacijski pojas na sjevernoj obali između Jadranskog i Savskog mosta je najuži, što kontakt u tome dijelu čini jednostavnijim, a nekakav odnos s vodom svakako jest poželjni element u budućem oblikovanju prostora novog trga. Pristup rijeci poželjan je i na dijelu između Savskog i Zelenog mosta gdje je inundacijska zona šira i također podesna za neku smislenu aktivaciju. Na koji način ste te prostore tretirali onda tj. što po tom pitanju vidite kao ključno danas?

Mislim da prvo treba odrediti što se pod kontaktom s rijekom podrazumijeva. Upravo iz toga proizlaze mnogi nesporazumi u poimanju i koncipiranju uređenja priobalja. Podsjetit ću da su još od početka 20. stoljeća stručnjaci vodoprivrede nastojali zaštititi grad od poplava, ali se istovremeno Savu koristilo za kupanje. Lokacije kupališta su se mijenjale, a zadnje je bilo ona uzvodno uz Savski most koje je izgorjelo. Kontakt je općenito bio vrlo intenzivan, od kupanja u vodi rijeke, šetališta, do prostora za sunčanje i igre, kabine s pratećim sadržajima i babinjakom itd.
U prvoj polovini 20.st. veslački klubovi su građeni uz nasip, pontone uz obalu se koristilo za spuštanje čamaca, komuniciralo se nasipima.
Nakon katastrofalne poplave građeni su krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih novi nasipi, ali ne na cijelom toku rijeke kroz grad. Upravo na potezu od ušća potoka Črnomerec do Zelenog mosta još je i danas stari nasip.

S novim uređenjem, obrana od poplava zasniva se na pojednostavljenom hidrotehničkom rješenju prema kojem se velike vode rijeke kroz grad propuštalo kroz prostor širok 300 m, naime, korito 100 m i obostrane inundacije po 100 m širine. Visina nasipa je određena prema tadašnjim saznanjim o mogućim najvišim vodama. Sve iznad tih količina se ispušta u kanal Sava -Odra u blizini Prečkog. Pritom je prostor Savskog mosta ostao jednak onim prije poplave sve do danas.

Moje mišljenje je da bi se koncept uređenja priobalja Save mogao zasnivati na tome da se izmjenjuju zone s fasadom izgrađenih struktura na liniji današnjih nasipa, sa zonama zelenila tj. parkova i rekreacijskih površina. To sam i predlagao u svim svojim natječajnim radovima za priobalje Save.
Smatram da su današnje inundacije prostori koji bi morali biti pošteđeni gradnje kuća, neovisno o tome kako će se regulirati količina vode u rijeci. Do sada sam predlagao da se u tim prostorima kod nisklih vodostaja mogu uređivati šetnice, igrališta na travi, graditi suvremene sojenice itd.

Podsjetit ću vas da su betonski brodovi – ugostiteljski lokali kada nisu imali dozvolu za privez u koritu rijeke bili u inundaciji i radili. Ne znam rade li i danas ali i to je vid korištenja i kontakta ljudi i rijeke.

Ako se nekada moglo imati bazen – splav gdje se kupalo na vodi rijeke, zašto se ne bi danas postavilo nešto slično? U Danskoj i Japanu postoje bazeni na splavi koji ne koriste vodu rijeke i mogu se poput teglenica premjestiti tamo gdje se želi. Tako bi moglo biti i u Zagrebu.
Nekada su se razne manifestacije odvijale u inundacijama. Prošećite lijevom obalom uzvodno od Mosta mladosti pa ćete vidjeti na unutarnjoj strani nasipa stepenaste tribine na kojima su se ljudi okupljali.

Na desnoj obali, nizvodno od Mosta slobode, je u inundaciji prije desetak godina gospodin Nikica Nadali organizirao školu golfa.
Mislim da je za osiguranje kontakta s rijekom najjednostavnije rješenje da se na razini krune nasipa duž obje obale organiziraju javni prostori za kretanje ljudi, gdje se ocjeni da je moguće i tramvajske pruge, zasade drvoredi, a da se na istoj koti urede prostori lokala u novim zgradama. To bi još više ljudi dovelo na obale rijeke. Naravno da se to odnosi samo na dijelove toka rijeke od npr. Prečkog do Jakuševca, a ne na cijeli tok.

Savski most, danas jedini pješaki most preko Save, u očajnom je stanju i nužno traži obnovu, a pritom i poželjnu sadržajnu nadogradnju kao atraktivnog javnog prostora. Vidite li mogućnost nekih dodatnih poboljšanja s obnovom? Primjerice, ideja arhitekta Branka Silađina iz 2014. godine je proširenje na središnjem dijelu mosta (kao balkon) na strani prema Zelenom mostu te postavljanje manjeg stepenastog odmorišta/ gledališta. Istovremeno za čitav most predlaže biciklističku stazu s jedne i šetalište s druge strane ulične plohe mosta, odvojene klupama i zelenilom. Prijedlozi na tom tragu svakako idu u prilog stvaranja mjesta.

Nisam vidio taj prijedlog. Moje mišljenje je da nikakve građevinske intervencije na mostu, a napose u pogledu širenja nisu potrebne. Ako bi trebalo intervenirati, onda je to Jadranski most koji je samo prometna poveznica dviju obala, a prostori za ljude su zaboravljeni.
I Savski most je, kao i željeznički, svojevrsna zagrebačka kulturna baština. Građen je na poziciji nekadašnjeg mosta koji je preseljen. Ono što bih predložio je građevinsko–statička sanacija, uređenje podne plohe za kretanje pješaka i biciklista, postavu klupa, niske javne rasvjete. Zašto i taj most ne bi bio osvjetljen kako se to predlagalo i planira za željeznički?
Ono što je s urbanističkog stanovišta kod Savskog mosta najvrednije je činjenica da je to jedino mjesto u gradu gdje se na istoj razini susreću prostori ulica, Savska i Remetinečka, most i šetališta na savskom nasipu. Na tome treba graditi sva daljnja razmišljanja.

U nekima od vaših prijedloga predlagali ste i pontonske mostove. Možete li reći nešto o tome? Kako komentirate potrebu i najavu izgradnje pješačkog mosta između Jaruna i Blata/Laništa?

U svojim natječajnim radovima predlagao sam postavu pontonskih pješačkih mostova koji bi za malih voda bili poveznica na razini inundacija, a za velikih na razini kruna nasipa.
Pješački most koji bi povezivao Lanište i Jarun sigurno bi doprinio atraktivnosti priobalja na obje savske obale. No isto tako bi morao bi na obje obale, i to na razini krune nasipa, imati neke atraktivne javne prostore i sadržaje.

Što mislite o ideji nekog novog „drvenog grada“ na prostoru bivšeg kupališta, i to s nekom novom funkcijom, primjerice prostora za kafiće, restorane i uslužne djelatnosti, orijentirane prema rijeci? Što uopće vidite na lokaciji bivšeg kupališta i koliko je i tu poželjan neposredni kontakt s rijekom?

Za „obnovu“ Savskog kupališta sam se zalagao u svim svojim prijedlozima. Jednako mislim i danas. To je bio racionalan objekt koji je povezivao – sadržajno i oblikovno – prostor rijeke, inundacije i zaobalni prostor na dvije razine. Pogledajte samo kamena opločenja i bitve za privez koji su i danas tamo, krune nasipa – i danas je to široko šetalište. Prostori za igre i sunčalište su bili dolje, a kabine s lokalima – gdje sam, sjećam se, i ja šišao – babinjak te šetalište na gornjoj razini.

Namjena novog objekta koji bi trebao podsjećati i mofološki i materijalom (drvo) bi se mogla odrediti kao višefunkcionalna, npr. pontonski otvoreni bazen i sunčalište, privez turističkih i rekreativnih plovila, šetalište sa rasvjetom, klupama, igrališta za djecu i odrasle u zaobalju te razne lokale pa i kabine za rekreativce na mjestu izgorjele zgrade.

Podsjećam da je to prostor neposredno uz Savski trg čiji je zapravo prošireni dio, a vodi prema Mladosti i Jarunu koje koristi veliki broj ljudi.

Spomenuli ste ideju suvremenih plutajućih bazena na Savi kakvi postoje na rijekama u mnogim europskim gradovima, a što se dijelom oslanja i na nekadašnje ograđene prostore, splavi, na savskom kupalištu. Što bi takva rješenja sve mogla biti?

Mislim da je to dobro, ali ne nužno samo kao bazen. Naime, zašto na tim „splavima „ ne bi bili ugostiteljski lokali, privezi za turističke i druge brodice, baš kao što su to bili pontoni za spuštanje čamaca veslačkih, kajak i kanu klubova, a što bi dio njih mogao biti i sutra.

Vidite li potrebu jasnije/otvorenije pješačke komunikacije između prostora bivšeg kupališta i Jarunske ceste s prostorom današnjeg okretišta, odnosno budućeg potencijalnog Savskog trga?

Ta veza je povijesna i postoji i danas, a to je šetalište na nasipu. Ako se sjetite prošlosti, tada će vam biti jasno da je ulaz u Savsko kupalište bio u osi staze u parku koji vodi od prostora Savskog mosta do njega. Tu šetnicu do ulaza grubo je devastirao Jadranski most.
I sada se možete tamo kretati, ali bi sve trebalo urediti, npr. barem likovnim intervencijama oplemeniti taj „podhodnik“, a napose ga bolje osvijetliti.

Treba li za prostor Savskog trga raspisati javni natječaj?

Nisam dobra osoba za odgovor na to pitanje. Razni natječaji su se raspisivali, na najvećem sam 2002. godine i ja bio autor jednog od tri prvonagrađena ravnopravna rada, no nikakvog rezultata nema. Mislim da bi bilo svrhovitije izraditi urbanističko programski koncept koji bi kao strateško opredjeljenje prihvatio Grad, a u njemu odrediti koji su to prostori za koje se rješenje treba potražiti putem natječaja. Kao podlogu za koncept trebalo bi izraditi pregled i analizu svih dosadašnjih prijedloga i odabrati rješenje koje će biti prihvatljivo za struku, građane i vlast.

Koje su bile glavne (tehničke) prepreke u vrijeme kada je sjeverni nasip – danas Obala Savke Dabčević-Kučar – po prvi put uređen kao javni prostor po projektu koji ste radili s Krešimirom Ivanišem i Jadrankom Janjić? Vidite li potrebu za krajobraznom nadogradnjom tog prostora koji ima svoje tehničke zakonitosti i primarnu funkciju zaštite od poplava, a s time i neka ograničenja? Primjerice, da li je moguća nadogradnja u vidu dinamiziranja prostora npr. grmašicama, odnosno mjestimično stvaranjem intimnijih ambijenata nasuprot jednog brisanog prostora? Kako to da je drvored pozicioniran na krajnjem sjevernom rubu nasipa, tj. ne na način da je glavno šetalište pod njim? Da li se i što na samom nasipu može poboljšati kroz manje intervencije već danas?

Tehnička ograničenja tada su bili vodoprivredni uvjeti. Bilo nam je rečeno da se u širini od 4 m od ruba nasipa uz rijeku – što je bila normalna širina nasipa u drugim dijelovima toka rijeke – te još imaginarnih 5 m, ne smije graditi ništa radi osiguranja dostupnosti interventnim vozilima u slučaju potrebe popravka nasipa.
Tako smo mi u toj zoni mogli samo urediti stazu, a stupove javne rasvjete i sadnju drveća predvidjeti sjevernije. Mislim da bi se danas to moglo tretirati puno fleksibilnije.

Aleja skulptura i planirana dogradnja zgrade kulturnog centra Jedinstvo su odličan doprinos života na obalama rijeke.
Neki govore da bi se tek rušenjem nasipa moglo ostvariti kontakt s rijekom. Osobno smatram da je to glupost. Moje mišljenje je da gradnju zgrada treba pozicionirati što bliže nasipu, bez koridora na razini današnjeg terena, a na razini nasipa urediti ulice pa ako hoćete i sa umirenim prometom vozila. Naravno da cijeli prostor treba krajobrazno, ali i parterno urediti tako da to nije samo kruna nasipa već vrijedan urbani koridor.

Kako ocjenjujete arhitektonsko-urbanističko rješenje zgrade na početku Horvaćanske tzv. Kineskog zida?

To je nažalost primjer kako ni natječaj, naime bio je to prvonagrađeni natječajni rad, ne garantira kvalitetu. Po mom mišljenju ta građevina zahtjeva intervencije na slijedeći način: cijelo južno pročelje treba dograditi u dubini od npr. 2 m s konzolnom konstrukcijom koja će stanovnicima pružiti zaštitu od buke s ulice i zaštitu od sunca. To bi trebala postati zona vertikalnog vrta s puno zelenila i lođama za sve stanove. Nešto slično sam davno predlagao za kuće južno od današnjeg dječjeg vrtića uz park Bartola Kašića, između Zvonimirove, Tuškanove i parka. Slični primjeri postoje u Italiji.

Sa sjeverne strane Jadranskog mosta predviđen je spoj na jednom produženu buduću Splitsku aveniju (poznatiju kao „produžena Šarengradska“ kako se ponekad naziva ta planirana velika ulica neposredno sa zapadne strane pruge i paralelna sa Savskom cestom). Koliko je izgledno da će se takav ključni potez dogoditi i koliko bi trebao utjecati na zonu oko budućeg Savskog trga?

Za tu buduću značajnu gradsku prometnicu su na sjevernoj strani Jadranskog mosta ostali nedovršeni dijelovi prometnih trakova koji bi iznad tramvajske pruge trebali preći Selsku te ulicu nastaviti do Vukovarske.
U GUP-u je ta trasa sa širokim koridorom predviđena zapadno od nasipa željezničke pruge, paralelna sa Savskom cestom. To je jako stara ideja. Još jedna prometnica smjera sjever – jug dobro bi došla da se rastereti Savska.
Svojevremeno su bili rađeni i idejni projekti, no do realizacije nije došlo. Možda je i bolje da nije.

Kolega Dražen Posavec i ja smo pred više od dvadeset godina nudili tadašnjoj gradonačelnici rješenje prema kojem bi se ta prometnica gradila ispod pruge. Umjesto nasipa, željeznička pruga bi bila od Savskog mosta dalje do današnjeg vijadukta iznad Vukovarske na stupovima, a ispod nje ta za grad važna prometnica. Time bi se uštedjela velika površina gradskog zemljišta, danas namjenjenog toj ulici. No, odgovor je tada bio da je prometnica gradska, a željeznica državna te se dogovor ne može postići. Možda bi se danas to moglo dogovoriti, ukoliko gradske strukture takvu ideju prihvate i sugeriraju HŽ-u. Gradnja ulica ispod pruga na stupovima nije samo uobičajena u Japan ili SAD- u, već i u Evropi. Valjalo bi pokušati.

Za sam Savski trg to bi značilo da će se veći dio prometa smjera sjever – jug usmjeravati na novu prometnicu, čime će se Savska rasteretiti i njen južni dio bolje moći organizirati kao prostor proširenog pješačkog značaja.

Kajzerica je prostor za koji su još 1980-ih postojali veliki planovi za potpunu preregulaciju i pretvaranje u moderni gradski kvart. To se, međutim, nije dogodilo pa je Kajzerica devedesetih, ukidanjem detaljnih planova, zacementirana pregustom izgradnjom i potkapacitiranom infrastrukturom. Kako to komentirate?

Kajzerica ima dugu i kompliciranu povijest. To je staro zagrebačko naselje. Zbog planskih želja za gradnjom novoga (još mod GUP-a 1971.g) nije dugo godina bilo legalizirano. Naselje je imalo problema s gradnjom kanalizacije zbog visinskih kota, a za sanaciju ili rekonstrukciju izrađeno je nekoliko urbanističkih planova. Jedan od njih izradio je akademik Branko Kincl, a kasnije i ja. Nerealizirana urbanistička želja bila je sagraditi pročelje Kajzerice na razini krune nasipa. To se nije dogodilo, već se naselje gradilo prema vlasničkim česticama i interesu tzv. developera. Neko vrijeme je bilo jednostavno prodati stanove jer se kvart nalazi blizu gradskog središta i tramvaja.

Zadnjih godina pokrenut je investicijski ciklus kojim će se urbani standard Kajzerice bitno popraviti. Grupa autora nedavno dovršene osnovne škole je dobila nagradu Viktor Kovačić za najbolju realizaciju u 2014.godini.
Za kompleks URIHO je kolega Ivan Galić na natječaju dobio prvu nagradu i pred izdavanjem je lokacijska dozvola. Kolega Igor Franić je dobio prvu nagradu za poduzetnički kompleks pod nazivom SEECEL, čija izgradnja je nedavno počela. Za kompleks Obrtničkog učilišta je ponovno kolega Ivan Galić na natječaju prije dvije godine dobio prvu nagradu, a sada se traži način kako financirati idejni projekt i ishođenje lokacijske dozvole. Sve to su projekti u kojima je Grad Zagreb sudjelovao, bilo davanjem prava građenja ili na drugi način. Sve te građevine od kojih su neke već izgrađene, a druge se grade ili im je gradnja planirana, bitno mijenjaju lice Kjazerice. No, u odnosu na uređenje okoliša Savskog mosta, ovi projekti nemaju direktan utjecaj. Nadam se da će pristupi, poput evociranja sjećanja na postojeći stup što označava granicu Ilirskih provincija za vrijeme Napoleona, ali i drugi elementi u prostoru, doprinijeti da se desna obala oblikuje i sadržajno uredi na visokoj razini u budućosti.

Kajzerica je kvart bez javnog parka. Biste li podržali inicijativu da se jedini preostali neizgrađeni zeleni prostor, onaj na uglu Bencekovićeve i Južne obale VI. u središtu naselja, pretvori u javni park koji kvartu nedostaje?

Zašto ne. Ne treba smetnuti s uma da je taj neizgrađeni prostor namjenjen upravo javnoj namjeni, pretpostavljam za potrebe stanovnika.
Radi se o petnaestak tisuća metara kvadratnih prostora, što nije malo.
No, ja bih se isto tako založio da se prostor uz nasip i sam nasip te inundacija urede kao zeleni prostor za rekreaciju i ekološki značajnu cezuru.
Kada bih imao priliku to razrađivati, pokušao bih osigurati obje te vrste prostora.

Što mislite o ideji parka autohtonih vrsta na prostoru „trokuta“ na utoku potoka Vrapčaka u Savu kod Jaruna? Taj je prostor u inundacijskoj funkciji, zarastao u autohtonu šumu, a kao specifični javni park moglo bi ga se urbano aktivirati jednostavnim uređenjem šetnica s klupama, bez posljedica po tamošnji ekosustav koji je vrijednost sama po sebi.

Nemam ništa protiv toga. Podsjećam da je projektom Jaruna autora Fedora Wenzlera i njegove supruge Mire Halambek – Wenzler taj dio Jaruna predviđen s autohtonim zelenilom pa bi se to uklopilo u generalni koncept.
Koristim priliku da upozorim i na to da, iako je Jarun neposredno uz Savu, međusobnog kontakta pa ni pristupa zapravo i nema, niti su oni planirani. Zato sam predlagao oblikovanje prostora pristupa nasipima tako da se teren modelira kao velika rampa i postupno uspinje do kote nasipa, a to je npr. napravljeno uz Boćarski dom u obliku lijepog dječjeg igrališta i ugostiteljskih sadržaja.
Nekada je bilo normalno da se tako izvede prijelaz, kao što je to i kod Savskog mosta. To bih ugradio i u rješenje prostora koji spominjete.

Natječaj za zonu Tromostovlje obuhvatio je prostor južne obale prema Laništu, a proveden 2007. godine. Kako komentirate odabrano rješenje i činjenicu da se do danas ništa na tome prostoru nije dogodilo?

S obzirom na to da sam bio sudionik toga natječaja, ne bi bilo korektno da komentiram prvonagrađeni rad. No, mogu prezentirati svoja razmišljanja o tom prostoru. Puno prije natječaja izradio sam prijedlog da se područje od Bille do benzinske postaje na Jadranskoj aveniji namjeni gradnji, a ne rekreaciji ili zelenilu. To je bilo prezentirano kao prijedlog za izmjenu GUP-a. I tada i u natječaju, predlagao sam gradnju uz nasip na način da se promet odvija na razini današnjeg terena, a da se na razini krune nasipa, što je oko četiri metra iznad tla, izvede pješačka ulica iz koje se ulazi u zgrade s lokalima u prizemlju i stanovima na katovima. Kolege su u prvonagrađenom radu predvidjeli stambene nebodere. Ja sam predlagao sustav četverokatnica postavljenih okomito na obalu kako bi se svima omogućilo najljepše vizure na Jarun, ali i povijesne dijelove grada. Za prometno rješenje moj je rad dobio pohvale.
U zoni uz Savski most sam predlagao gradnju zagrebačkog velikog „kotača“ kakav postoji u bečkom Prateru ili u Londonu. Na mjestu današnjeg poligona za dresuru pasa sam predlagao raznolike tipove gradnje, među inim to je bio i koncept da se na lijevoj obali, uz Savski trg, sagrade dva nebodera kao svojevrsni ulaz u središte Zagreba.

Nikakvih pomaka nema ni po pitanju mogućeg dogovora oko izrade integralnog prijedloga koji je ocjenjivački sud preporučio nakon što su na natječaju za cjeloviti prostor Save proveden 2002. godine odabrana tri prvonagrađena jednakovrijedna prijedloga i to unatoč činjenici da je oformljeno tijelo sa zadatkom postizanja rješenja.

Što se primjene rezultata natječaja iz 2002. godine tiče, iako je bila obaveza da se rezultate ugradi u GUP, a to je potvrdila i konferencija o razvitku Zagreba održana prije nekoliko godina, nije se dogodilo ništa. Odgovor na pitanje zašto ne mogu dati.
Prije dvije godine, zajedno s autorima druga dva nagrađena natječajna rada, a u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, izradili smo program razrade koncepta prostora između Podsuseda i Ivanje Reke. Ugovor je trebala potpisati UHA i tadašnja uprava projekta Zagreb na Savi. No oni su od toga odustali i nude svoj projekt na drugačiji način. Službeno odgovor o odustajanju nismo nikada dobili. No, to je tema koja je puno šira od Savskog trga i možda zavređuje neku drugu priliku za razgovor.

Mislite li da bi autori tri prvonagrađena projekta uspjeli naći zajednički jezik i iznijeti jedinstveni prijedlog?

To je teško kazati. Ocjenjivački sud je dodjelivši tri jednakovrijedne nagrade očito mislio da je moguće. No možda se kalkurialo s tim da je to bio anketni natječaj pa se mislilo kombinirati pojedine prijedloge. Mi kao autori smo prije dvije godine pokušali predložiti zajednički rad. Vidjelo se i tada da su nam stavovi o pojedinim problemima prisavlja raznoliki. Željeli smo objektivizirati dijelove prostora i rješenja za koje se možemo usuglasiti, te za ostale dati različite prijedloge pa prepustiti ocjenu javnosti. No do tog posla nije došlo. Mislim da se danas, dvanaest godina od natječaja, jasno vidi da ti radovi gradskim službenim planerima ne znače ništa. Nisu ih ni pokušali ugraditi u PPUG Zagreba, ni u GUP, što tu moju tvrdnju najbolje potvrđuje.
U tom kontekstu pitanje o usaglašavanju stavova tri grupe autora je i bespredmetno.

Vaš prijedlog uređenja savskog okretišta, odnosno prostora budućeg Savskog trga, nastao je kroz sekciju „Prijedlog“ Zagrebačkog salona. Vidite li danas potrebu neke slične instance koja bi poticala promišljanje grada ali i omogućavala realizacije s ciljem poboljšanja Zagreba?

Da. Mislim da je današnji koncept salona u kojem se odredi žirator i onda on po svom „ukusu“ i kriterijima bira radove loš. Najbolji primjer je prošli salon gdje je u propozicijama selektora bilo rečeno da se urbanistički planovi neće primati. Ako se želi priređivati salone samo arhitektonskih projekata, to po mom mišljenju nije dobro.
Sekcija „Prijedlog“ je bila dobar oblik da se bez selekcije izlože najrazličitije ideje o intervencijama u prostoru. To bi trebalo u sklopu salona ili samostalno poticati i u budućnosti.

Savom se aktivno bavite i danas. Na kakvom projektu?

U zadnje dvije godine profesionalni sam interes usmjerio na to da se cijeli tok Save, od izvora (Sava Bohinjka i Sava Dolinka u Sloveniji) do ušća u Beogradu, obradi u projektu koji bi bio prvenstveno prostorno – programska studija priobalja rađena za sve države uz Savu. To radimo u okviru suradnje Udruge hrvatskih urbanista s udrugama u Sloveniji i Srbiji te urbanistima u Bosni i Hercegovini. Danas takav projekt ne postoji, već samo niz sektorskih studija i programa. Mislim da bi cjelovito sagledavanje svih aspekata života uz rijeku i smjernice za razvoj prostora u priobalju mogle rezultirati novim rješenjima među ostalim i u pogledu zaštite od poplava kakve su u zadnje vrijeme učinile veliku štetu. No to je tema za neki drugi razgovor.

Kad bi odabrali jedno, uvjetno rečeno, mikro rješenje za zagrebačke obale Save, a koje treba prioritetno realizirati, da li bi bilo uputno da to bude postuliranje Savskog trga – upravo zbog činjenice da je taj prostor oduvijek, pa i danas, najživlji, odnosno da se radi o povijesnom mjestu izlaska Zagreba na Savu?

Naravno da je to, uvjetno rečeno, najjednostavnije. No ne treba zanemariti da bi zato trebalo mijenjati GUP što je dugotrajan proces s upitnim završetkom.

Saša Šimpraga (tekst je uz dozvolu prenesen s bloga Ars Publicae )