Sarkocity

Pariz trenutno ima 4 važna građevinska projekta u planu (a neki su već i u realizaciji), od kojih su 3 velikog mjerila i jedan malog, ali zbog nečeg drugog važan. Pored privatnih inicijativa, navedeni projekti su od velike važnosti za grad. Riječ je o: novim objektima u La Défenseu, ZAC Rive gauche, Grand Parisu i prvom novom pariškom neboderu.

Velike stvari se pripremaju u Parizu. Od grada koji je tako hrabro ulazio u arhitektonske izazove, poput Peijeve Piramide u dvorištu Louvrea ili muzeja Pompidou u susjedstvu najstarijeg pariškog kvarta Maraisa, ne očekuju se sitne, nevidljive promjene. Kako svi znamo da je arhitektura u Parizu bila sredstvo legitimiranja političara i predsjednika još od Georgesa Pompidoua, uzbudljivo je pratiti i očekivati koji /koje projekte će donijeti Sarkozy. Za razliku od svojih prethodnika, projekt kojeg je inicirao ne zaustavlja se na pojedinoj zgradi, već za cilj ima revitalizaciju cijelog grada i stvaranje boljih prometnih veza s neposrednom okolicom prvim prstenom predgrađa: projekt imena „Grand Paris“ najveći je još od Haussmannovog doba, i po veličini i po značaju. Arhitekture ima najmanje u projektu; njegov cilj naime nisu kozmetičke promjene već one velikog mjerila. Nakon što su obznanjeni natjecatelji, njih 10, i njihovi radovi, buduća slika Pariza može se i zamisliti, pogotovo stoga što je Sarkozy obećao izabranom radu tj. arhitektu potpuno odriješene (i financijski) ruke. Dakle, Grand Paris je zamišljena vizija grada kako bi on trebao izgledati za 20 godina i postati jedan od najodrživijih post Kyoto gradova. Pored samog grada, projekt uvelike uključuje i tzv. Courrone (krunu) tj. prva, neposredna pariška predgrađa. 

Pariz trenutno ima 4 važna građevinska projekta u planu (a neki su već i urealizaciji), od kojih su 3 velikog mjerila i jedan malog, ali zbog nečeg drugog važan. Pored privatnih inicijativa, navedeni, ZAC Rive gauche, Grand Parisu i prvom novom pariškom neboderu.

Grad sa svojim predgrađima tvori Ile de France, veliku regiju u kojoj živi nešto manje od 12 milijuna stanovnika, a fizička granica koja odvaja grad od okolice je Boulevard Périphérique 35 km dugačka cesta. Sjeverna i istočna okolica grada problematična su područja, poznata po čestim neredima. Ranije su sjever i istok udomljavali brojnu industriju te su se tamo gradila groblja, dok su zapadna predgrađa od početka bila rezidencijalna i namijenjena bogatijim obiteljima. Kao jedan od glavnih ciljeva novog projekta, spominje se uspostavljanje boljih prometnih veza između grada i SI predgrađa, tj. gradnja novih metro i vlakovnih linija s većim brojem stanica. Nakon prometne povezanosti, sljedeći je cilj projekta stvaranje zelenijeg, održivijeg Pariza. Ekipe koje sudjeluju u projektu imale su 9 mjeseci za smisliti rješenja, uz Sarkozyjevu poruku da imaju potpunu slobodu sanjati. Portzamparc je predložio relativno „drzak“ plan koji predviđa rušenje Gare du nord i Gare de l’est i umjesto njih jednu veliku zajedničku stanicu izvan grada, koja bi vodila do Eurostar vlakova ; Richard Rogers predlaže da se sve vlakovne stanice i pruge spuste ispod zemlje te da se iznad njih naprave parkovi; Nouvelova glavna ideja je stvaranje zelenog pojasa koji bi okruživao grad i podizanje nebodera na udaljenim, vanjskim bulevarima; Roland Castro predviđa seljenje Elizejske palače izvan grada; Yves Liot ima ideju stvaranja 20 gradova od 500 000 st unutar pariške regije i stvaranja polja, ravnica uokolo gradova za samoodržanje. Antoine Grumbach zamislio je širenje grada prema sjeveru, uz Seinu, tj. uključivanje luke Le Havre u sam grad. Koliko će se od projekta koji će biti sagrađen i izgraditi, ipak je upitno. Projekt je iniciran dok financijske krize još nije bilo, tako da je tek za vidjeti što će grad uspjeti doživjeti.

Antoine Grumbach team: a Greater Paris extending to the Channel:

German team (Finn Geipel, with Cambridge University and Berlin University): taking advantage of Greater Paris’s green areas and developping them:

Christian de Portzamparc team: Greater Paris structured as a rhizome, with train stations and skyscrapers springing throughout the metropolis from the undergroud rhizome:

Descartes team (Yves Lion): a very detailed, almost pointillist vision of Greater Paris, improving transport, habitat, surroundings, streets, squares, almost street by street, corner by corner, with also the building of 20 new cities of 500,000 inhabitants in the suburbs to counterbalance Central Paris:

Roland Castro team: turning the suburbs into the new Central Paris, by building skyscrapers and prestige buildings there:

Sljedeća pariška novina vezana uz arhitekturu i nije toliko nova – u ljeto prošle godine grad je konačno dopustio gradnju nebodera u samom gradu. Gradnja prvih nebodera unutar gradskog limesa (točnije građevina viših od 37 m), koji su bili zabranjeni od 1977. (prvenstveno zbog loše reakcije javnosti na 1972. sagrađeni neboder Montparnasse u 15. arondismanu), posljedica je manjka stambenog prostora. Kolektivan otpor Parižana spram nebodera možda je i posljedica straha od sudbine kakvu je Parizu „namijenio“ Le Corbusier – demoliranje povijesnog centra i gradnju križolikih nebodera na njegovom mjestu (on to, naravno, nije namjeravao učiniti; riječ je bila o provokaciji). Utoliko je neobično što prvi sljedeći neboder, „Triangle“, ne sadrži stanove već je isključivo prostor uredske namjene. Neboder, opisnog naziva „Triangle“, rade Herzog & de Meuron na jugu grada, kraj Porte de Versailles,a predodređen je da postane zvijezdom. Ukoliko je neboder u nesuglasju sa svojom okolinom, a oblikovno i stilski zaista je, u slučaju Pariza to nije ništa neobično. Treba samo zamisliti kakve je reakcije morala izazvati Peijeva piramida u dvorištu Louvrea, ili još drastičniji i raniji primjer gradnja Muzeja Pompidou u susjedstvu Maraisa. Takva interpolacijska metoda kontrasta vrlo je riskantna, jer je projekt podjednako blizu genijalnom rješenju, kao i potpunoj propasti. Pitanje nebodera „Triangle“ ipak je drugačije od dva navedena primjera, jer se za razliku od ovih navedenih ne prilagođava okolici, već ju uvelike nadmašuje, prerasta i preuzima glavnu riječ. „Triangle“ je osim toga potpuno autarkična struktura, koja nema nikakav komunikacijski potencijal

Projekt ZAC Rive Gauche (bio) je jedan od zadnjih podizgrađenih dijelova grada. Riječ je o velikom području u 13. arondismanu, na Lijevoj obali, koje se gradi od 1997., a završetak je predviđen za 2015. ZAC, ili Zone d’aménagement concerté (Koncept usklađenih razvojnih zona) podjednako je planerski/urbanistički kao i graditeljski koncept, baziran na javno privatnom partnerstvu, kojim se trenutno uređuje nekoliko velikih gradskih područja (ZAC Rive Gauche, ZAC Villette, ZAC Bercy…). Gradnja obuhvaća područje od Gare d’Austerlitz na zapadu do Périphérique, a sastoji se od tri dijela: Austerlitz na Z, Masénna na I, i Tolbiac u sredini. Cilj je izgraditi 5000 stambenih jedinica, 700 000 m2 ureda i 515 000 m2 javnih prostora. Četvrt je najpoznatija po Perraultovoj Bibliothèque nationale de France. Gradnjom u sektoru Masséna rukovodi Portzamparc, koji tamo razvija koncept „otvorenog bloka“, tzv. îlot ouvert, a koji se sastoji od slobodnostojećih volumena različite visine, dimenzija i oblika, te slobodnog prostora između tih volumena, čime ulica prodire između zgrada pojedinog bloka. Četvrt je vrlo zahvalna za novogradnju obzirom da uopće nema haussmannovskog tkiva, pa se krenulo od prave tabule rase pri projektiranju.

Francuzi jako polažu na arhitekturu. U zemlji postoje 22 škole arhitekture, 3 arhitektonska centra u Parizu i nekoliko muzeja i galerija posvećenih samo arhitekturi. Od 1919. i Loi Cornudet (zakon Cornudet) redovito se donose novi zakoni o arhitekturi i/ili urbanizmu, a također postoje brojni dokumenti i propisi o zaštiti: ZPPAU, ZUP, ZAC, tzv. Secteurs sauvegardes. Pažljivo tretiranje arhitekture i urbanizma gradonačelnicima i predsjednicima se itekako može isplatiti – sam Mitterand izjavio je da su kultura i arhitektura četvrti najveći „vote catcher“ u Francuskoj. Pažljivije baratanje s kapitalom i usmjeravanje novca prema odgovornijoj arhitekturi, vidljivo je po valu stambene gradnje koja je u tijeku ili se planira po cijelom gradu. Najveći broj novogradnje u zadnjih nekoliko godina uključuje stambene zgrade, studentske domove i dječje vrtiće. Nestašica stanova je logična jer je velik broj ljudi lakše udomiti u neboderima nego u stambenim zgradama. Grad se trudi pokazati sve prošle, tekuće i buduće projekte u svom muzeju Pavillon de l’Arsenaleu, koji pokriva svu parišku arhitekturu od nastanka grada. Internet stranica muzeja stalno se ažurira, i vrvi svim mogućim podacima vezanim za grad i za arhitekte koji su na bilo koji način uključeni u gradsku arhitekturu, pa je stoga vrlo informativna.

Jedna od specifičnosti grada,vidljiva na svakoj gradskoj razglednici (koja možda i najbolje dočarava njegov ritam života), pariški su „kafići“ – brasserie. Nije li glavna vrijednost svakog grada njegova specifičnost, unikatnost? A nisu li glavne takve pariške specifičnosti njegove brasserie? One su tako prirodno legle u haussmannovsku parišku arhitekturu da ih je teško zamisliti u bilo kakvoj modernoj strukturi.

Kako će se svakodnevni život grada u njegovim brasserie preseliti u novi oblikovni pejzaž, upitno je. U svakom slučaju, Pariz bez njegovih tipičnih toposa kao što su brasserie, pâtisserie i boulangerie, prestaje biti Pariz kakvim ga znamo. Nadajmo se da će Parižani zadržati svoju naviku odlaska u brasserie a ne u Starbucks; uostalom, tko još pije kave od pola litre?!!