Skromna sredstva,
a snažna rješenja
Kako su danas privremeni autorski paviljoni postali mjesta eksperimenta i vizija arhitekture koja privlači pozornost struke i šire javnosti, mnoge se institucije odlučuju na realizaciju svog projekta s paviljonima. O paviljonima čije slike obilaze svjetske medije već smo pisali, o onima sa zadnjeg EXPO-a ovdje, a o posljednjem u nizu Serpentine Paviliona ovdje. Uz te najslavnije, svake godine realiziraju se i paviljoni koji zbog manje medijske eksponiranosti mjesta možda ne dobiju dovoljno pažnje. Skromna sredstva izrade koja su zajednička karakteristika cijeloj grupi paviljona također ih stavljaju u drug plan, iako mnogi od tih paviljona donose snažno arhitektonsko i prostorno rješenje.
U slijedu projekta Serpentine galerije je i onaj ECO eksperimentalnog muzeja u Meksiku, koji svake godine raspisuje natječaj za privremeni paviljon namijenjen različitim eventima u dvorištu muzeja. Važno je napomenuti da je zgradu muzeja 1953. projektirao Matthias Goeritz po principima svog Manifesta emocionalne arhitekture. Natječaj je ove godine dobio MMX Studio koji je odbacio tradicionalni koncept paviljona kao samostojećeg objekta i odlučio se za povezivanje nove strukture s već postojećom, te tako arhitektonski eksperiment stare zgrade nastavlja u današnjem vremenu. Goeritzova zgrada projektirana je kao slijed emocija realiziran kroz slijed iskrivljenih prostora, promjena intenziteta svjetla i pogleda. Nova struktura paviljona nastavlja taj niz i tako poziva posjetitelje muzeja da nastave kretanje kroz novonastali prostor u potrazi za novim perspektivama i pogledima.
Novi paviljon izveden je samo od dva isprepletena sistema konopa koja slobodno prolaze kroz dva dvorišta postojećeg kompleksa. Isprepletanjem nastaju trodimenzionalne površine koje svojom gustoćom i položajem definiraju novi prostor. Otvoreni prostor dvorišta tako postaje djelomično ograničen i zatvoren prostor koji je u stalnoj promjeni izazvanoj kretanjem promatrača i/ili promjenama svjetla tijekom dana. Jednostavna struktura paviljona omogućava njegovo brzo postavljanje i uklanjanje te lako prilagođavanje drugim prostorima.
Skromnim sredstvima i s naglaskom na reciklažu materijala izveden je i paviljon na nedavnom Festivalu arhitekture u Sydneyju. Sam festival prvenstveno je namijenjen stanovnicima i aktivno ih uključuje u prostor grada. Studenti arhitekture sa Sveučilišta u Novom Južnom Walesu, u sklopu natječaja CH4, napravili su paviljon od 200 recikliranih kartonskih tuba i panel ploča. Paviljon je postavljen na javnom trgu koji je tako dobio definiran prostor za javnu raspravu o arhitekturi.
Sličan i nešto promišljeniji projekt već su prije napravili studenti Arhitektonske škole u Aarhusu. U dvorištu studentske zgrade izgradili su paviljon od odbačenih drvenih paleta iz obližnje luke. Recikliranje materijala iz blizine čini projekt živim i sastavnim dijelom lokalne zajednice.
Sama krivudava forma paviljona nastala je iz studija kretanja studenata potom dvorištu. Nova struktura interferira s prolaznicima, tjera ih da se penju i spuštaju, uspore pa i odmore se na nekom od odmarališta strukture izrađene isključivo od drvenih paleta.
Ulazni paviljon za Slow Food Nation 08 tima Jensen Architects stariji je projekt koji koristi brodski kontejner i stvara snažnu sliku o karakteru samog događaja već na ulazu. Paviljon služi kao prostor za prodaju karata, informacije i usluge članovima. Principi ekološke održivosti i društvene odgovornosti koje promiče Slow Food jasno se očitavaju na paviljonu izrađenom od odbačenog kontejnera sa zelenom površinom i vjetrenjačom na krovu.
Od novijih paviljona koji recikliraju materijale korištene za konstrukciju ističe se vrhunsko rješenje arhitektonskog ureda Garmody Groarke koje je dobilo dosta medijske pozornosti, a o kojem smo prije pisali ovdje. Studio East Dining paviljon je izgrađen od materijala posuđenog s gradilišta Olimpijskog parka u Londonu, gdje je i sam bio privremeno postavljen.
Tonči Kranjčević Batalić
