STUDIO UP: A DISCUSSION

Toma Pleić i Lea Pelivan, Studio UP, dobitnici su nagrade Mies van de Rohe za najveće nade europske arhitekture

*Gimnazija u Koprivnici

Razgovarao: Ivan Rupnik

Rupnik: Kako je počeo Studio UP?

Pleić: Odakle početi? Od upisa na fakultet, od ’95., nakon Oluje, kad starta naša formalna edukacija. Pišemo prijemni prije Oluje, dolazimo poslije. Nakon što je rat formalno završio. Situacija se prvo smirila, a onda se postupno počinje intenzivirati, pokrenula se, stvari se mijenjaju. Mi više nismo ratna generacija. Nemamo povlastica tijekom studija, ali imamo sve posljedice rata. Ratne generacije su studirale u određenom ritmu, ležerno, a mi startamo normalno. Naš studij traje do 2001.  Završavamo ga padom Twinsa.

Pelivan: Taj kontekst rata ne bi trebao bit prezentiran kao nešto romantično. U tom razdoblju poslije 1995. stvorila se neka pozitivna atmosfera. To je bitan preokret u društvu. Kontekst se promijenio i počinje se stvarati nova povijest. Atmosfera je aktivistička.

Pleić: Kao neka regeneracija, korak naprijed. Nova pokretačka energija i nova ulaganja. Izbrisan je kontinuitet generacije i to je bilo stresno.

Pelivan:  Taj kontinuitet nije prekinuo rat. Smatram da je prekinut puno prije, krajem 80-ih, možda i na kraju 70-ih. Gospodarstvo i društvo se urušavaju, počinje globalna kriza, što se manifestira na svim poljima pa i na arhitekturi.

Pleić: Arhitektonski fakultet na je neki način platforma. Nema zvijezda, više je riječ o tehničkoj podršci.

Pelivan: A u tu tehniku spada i neki specifičan način razmišljanja. Nisi dobio neko strukturirano znanje nego je na tebi bilo da to spojiš. To je možda neki minus, ali s druge strane tako sjetečeš svijest da si od sutra sam. Sve što zapravo trebaš naučiti nalazi se oko tebe, i na tebi je da budeš autodidakt. Da stvaraš vlastito iskustvo i reference.

U Zagrebu zapravo fakultet funkcionira posredovanjem nekoliko osoba. Meni je osobno Andrej Uchytil puno značio na prvoj godini, a poslije Tonči Žarnić i Franić na školama, Olujić, i na kraju Helena Paver Njirić i Hrvoje Njirić, s kojima smo i radili posljednji rad, industrial domestics.

*Natječaj za Poslovni kompleks Adris Grupe na lokaciji Jagićeva bb u Zagrebu, jedan od tri jednakovrijedna otkupa

Rupnik: Jeste li imali priliku naučiti sintezu između tehničkog znanja i nekih dodatnih iskustava?

Pelivan: O tome se nije pričalo. To si shvatio naknadno.

Pleić: Ta vrsta pedagogije je zanimljiva tema. Oluić i Žarnić te Helena Paver Njirić i Hrvoje Njirić profesori su s kojima smo najviše komunicirali. Oni su davali agent provokator materijale. Davali su nam temelje, suprotno od platforme politehničkog fakulteta, kroz rane tekstove od Coop Himmelablaua, Formal Hauta, Brace Dimitrijevića, Diller Scofidio…   materijale do kojih se nije moglo lagano doći i tijekom duljeg vremena mi smo primali te injekcije znanja.

Rupnik: U Barceloni, na dodjeli nagrade, bilo je dosta pitanja o takozvanoj hrvatskoj arhitektonskoj sceni. Možda je taj pedagoški projekt jedan važni dio stvaranje te scene?

Pleić: To je apsolutno dio stvaranja scene. Žarnić i Oluić dvojica su profesora koji imaju karizmu i projekt. Oni grade Hrvatsku, kroz neke svoje ljude. Mi smo svi postali svojevrsni periferni akteri njihova projekta.

Pelivan: Njih dvojica su stvorili mrežu ljudi. Po svim važnim uredima rade pojedinci koji su prošli tu dodatnu “školu”.

*Natječaj za osnovnu školu s športskom dvoranom u naselju Špansko Oranice u Zagrebu, druga nagrada

Rupnik: Taj odnos jakih pedagoga i njihovo stvaranje neke arhitektonske scene itekako podsjeća na još dovoljno neistraženi projekt Drage Iblera, koji je na isti način uspio raditi kroz svoje studente, koji su tehničku bazu dobivali negdje drugdje. No, kada ste izašli s fakulteta 2001. onda ste se našli u nekom drugom kontekstu. Kako je izgledala ta tranzicija?

Pleić: Bitno je shvatiti: kada izađeš s fakulteta, ti si u rovu, puca se, postoje neka druga pravila. Moraš učiti na greškama i ništa ti se ne oprašta.

Pelivan: Mi smo 2001. završili fakultet. Sljedeće godine smo počeli raditi kao freelanceri kod Hrvoja Njirića. To je bilo zanimljivo iskustvo. Surađivali smo s drugim freelance arhitektima. U tih smo godinu dana producirali golemu količinu projekata. Ravnopravno smo radili s Vladom Krstulovićem, na kući za podavača automobila. Nije bilo izvedbi, ali je to bilo okrutno upoznavanje realnosti, šok tretman.

Pleić: Mi smo godinu dana bombardirali Split s nekim prijedlozima. Planirali smo imati bazu u Splitu, ali to nije išlo.

Pelivan: Tada smo shvatili da trebamo vlastite reference i tek onda bi se trebali okrenuti tržištu pa da nas ljudi identificiraju s nekim specifičnim pristupom. Onda smo odlučili raditi natječaj za Koprivnicu.

Pleić: Poslovno iskustvo, konkretno radno vrijeme i dnevna rutina. Ujedno, to znači i odlazak od Hrvoja Njirića. Tamo su bili postavljeni visoki standardi i naučili smo mnogo i u operativnom smislu. Iz te perspektive lakše nam je usporediti naš ritam s onim naših suradnika.

*Natječaj za Arenu Zagreb, natječajni rad

Rupnik: Zanimljivo je da ste u tom razdoblju učili više o strukturiranju ureda s jedne strane i o radu na natječajima s druge, a ne o izvedbi zgrada, što je iskustvo koje se očekuje kad se radi za neku već pozicioniranu firmu. Kako su vam ta iskustva pomogla izgraditi vlastiti pristup prema projektiranju, posebno kad je riječ o timskom radu? Kako ste dobavljali poslove?

Pleić: Ta je firma simulirala napetost, bez izvedbi. Osim toga se tijekom te godine razvijao idejni projekt za obiteljsku kuću, što se radilo vrlo disciplinirano. Mi smo tamo naučili tajming natječaja, a Lea je bili potpisana kao koautor natječajnog rada za ginekologiju u Splitu.

Pelivan: U usporedbi s fakultetom šok nam je bilo vrijeme u kojem se moraju donijeti odluke, ali i intenzivan dnevni ritam rada na natječaju. Način razmišljanja je specifičan, moraš izgraditi nove alate i nove metode. Stječe se veliko iskustvo timskog rada. Fakultet te ne pripremi za timski rad.

Primijetili smo da je ljudima koje zapošljavamo najteže naviknuti se na tu brzinu rada na natječajima, jer mnogi su bez iskustva. Mnogo im je teže brzo donijeti odluku nego odraditi stručne dijelove rada. Isto tako moraju naučiti uvijek biti spremni učiti na vlastitim greškama.

Rupnik: Od 2003., od Buzina i Koprivnice, vi ste radili gotovo samo javne natječaje, i to mnogo njih. Čime je rezltirao takav tip rada? Koja su vam prethodna iskustva, s fakulteta i tijekom suradnje s kolegama, bila značajna da razvijete novu metodu rada?

Pelivan: Nama natječaji nisu više samo pucanje na gol. Mi zapravo pomoću natječaja gradimo vlastito iskustvo. To su nama radionice unutar nekih realnosti u kratkom vremenu. Veoma su nam korisni i kad nismo nagrađeni. Najviše smo naučili upravo radeći natječaje. Tu si prepušten sam sebi i nema štake. Dobiješ vrlo realan input program. Samo je na tebi što će iz tog programa izaći. To je najnaporniji, ali i najbolji način za stjecanje iskustva.

.

*Natječaj za sportsko rekreacijski centar Chromos Savica u Zagrebu, prva nagrada

Rupnik: Tijekom studija dobivali ste agent provokator materijale, odakle vam danas nadahnuće, kako se „hranite”?

Pelivan: Važno je izvući maksimum iz dnevne rutine, iz svakodnevnog života. Ne trebaš tražiti atrakcije, život je već dovoljno atraktivan. To nije umjetnost niti je film. Inspiraciju možeš naći i kad se okreneš na ulici i pogledaš grad iza sebe.

Rupnik: Dosta često spominjete neke suvremene filmove, na primjer Jima Jarmusha ili Davida Lyncha?

Pelivan: To su tuđi doživljaji, i to je zanimljivo te na neki način korisno. Kad u razgovoru s umjetnikom ili režiserom podijelite stajalište o nekoj temi, o nekom zajedničkom interesu onkraj samih disciplina. Najlošije je tražiti inspiraciju u časopisima.

Pleić: Na fakultetu je mnogo građe. Primjerice, švicarski student tradicionalno ima dostupne sve časopise. Na Harvardu možeš naći sve brojeve ČIP-a. Pitanje je koliko ti ljudi koji se tamo školuju služe znanjem koje je pohranjeno u časopisima. Ovdje na periferije ponešto je dručija situacija u pogledu želje za skupljanjem znanja, postoji istraživački duh. Ti si u svojevrsnoj džungli i tražiš plodove, ili u pustinji i tražiš vodu. A znanje kaplje, i to je pozitivna strana.

Ta vrsta sažetog znanja vidi se na primjer u radovima Petra Miškovića. Mnogi hrvatski projekti jako su esencijalni, čisti i precizni, kao neke formule.

Na Archietcture Daily blogu, na primjer, stranci ovako komentiraju našu školu u Koprivnici: “Nema logičnijeg dijagrama za školu.” Oni to vide to kao neku formulu, kao prototip. Ono što je Tonči Žarnić često govorio na fakultetu: megaronska arhitektura.

*Natječaj za sklop zgrada Contarini u Splitu, prva nagrada

Rupnik: Prije ste morali projektirati predviđajući neki mogući život u tzv. megaronima. Sad kada su izvedeni Koprivnica, a i neki drugi objekti, kako gledate na taj život, zanima li vas povratna informacija iz eksperimenta?

Pelivan: Dakako da nas zanima povratna informacija. Posao arhitekta ne prestaje u trenutku kad je kuća izgrađena. Arhitekti očekuju da će ih netko konzultirati ako planira staviti klimatizacijski uređaj na fasadu. Nas bi puno više zanimalo da nas ravnatelj te gimnazije kontaktira kad želi napraviti kakav događaj u školi, što se na žalost ne događa. Mislim da za razvoj takvih odnosa između arhitekata i društva treba vremena. Ne možeš napraviti mnogo velikih koraka odjednom. Neke zgrade, poput Centra Pompidou, grad tek sad shvaća kako potencijal, a prije petnaest godina držali su to neprimjerenom kućom.

Pleić: Smatramo se vrlo odgovornima za ono što radimo. Moraš investitoru dobro argumentirati zašto nešto radiš. S druge strane postoji svojevrsna ili artistička ili poetska nota koja je iracionalna odluka. Ako uzmemo kao primjer Buzin, napravili smo kompletan projekt iz jedne slike Chrisa Markera, Laggete. Iz te smo slike zapravo shvatili da trebamo stvoriti urbanističko rješenje, koje je jako čitko, i u kojem će se pojedinac osjećati ravnopravnim elementima koji su nadnaravni, koji nisu u mjerilu čovjeka.

Pelivan:. Neke slike pomažu nam da stvorimo zajedničku komunikacijsku razinu, atmosferu. Nama je to najvažnije. Surogati doživljaja. To može biti slika, ali i muzika Pink Floyda.

Pleić: Nama bi bilo čudno imati kuću kao neku referencu, neprirodno, incestuozno.

*Natječaj za umjetničku akademiju u Splitu, treća nagrada

Rupnik: Mene posebno zanima režija nekih karakterističnih života u vašim projektima i kako uspijevate to postići pomoću relativno svakodnevnih arhitektonskih elemenata?

Pleić: Slično kao Buzin, dogodila se Koprivnica: sudar dvaju programa koje smo mi namjerno suprotstavili, fokusirali, jedan nasuprot drugog kako bi se dogodila nova situacija, željeli smo da budu u stalnom dijalogu, da se nekako umreže.

Pelivan: Kuće koje u sebi imaju tu vrstu aktivnosti na neki su način oslobođene od toga da budu remek djela. Projektiramo ih da budu neutralne, da služe kao infrastruktura, stroj u kojem se događa život, one nisu stvarno umjetničko djelo. Mi smo uvijek otvoreni za intervencije korisnika, i mislim da bi arhitekti trebali prestati razmišljati samo u kontekstu izlaska u arhitektonskim revijama.

Pelivan: Mnogo smo o tome naučili na splitskim primjerima Gotovca i Radića. Njihove kuće su zapravo bile spremne primiti svakodnevni život. Takve su naše kuće. Nisu savršene, njima se dogodilo i vrijeme i intervencije, na njima se dogodio Mediteran. Bili bismo sretni da se u Koprivnici za 150 godina ugradi mali grad.

Rupnik: Na dodjeli nagrade u Barceloni rekli ste da je ovo ne samo vaša nagrada, nego i nagrada cijele nove hrvatske arhitektonske scene. Možete li objasniti taj odnos? Što je specifično u projektu za Koprivnicu i što je specifično na hrvatskoj arhitektonskoj sceni danas?

Pelivan: Prvo što jedinstveno jest da dvoje mladih ljudi, bez referenci, dobiju projekt kao što je Koprivnica. To se u mnogim zemljama ne bi moglo dogoditi. Druga važna stvar jest to što je gradonačelnik mlada osoba, ali obnaša stabilno dužnost od već pet mandata pa dobro poznaje lokalnu situaciju. Ali meni se zapravo čini da je odgovor na ovo pitanje svojevrsna poslijeratna euforija. U društvu koje ponovno izmišlja svakodnevnicu, stvara život ispočetka, moguće su neke nove kombinacije. Stvari su otvorenije, mi nemamo mnogo propisa, ustaljene životne profile, oni se u ovom društvu mijenjaju iz dana u dan. Taj prostor tranzicije ili nestabilnosti jest prostor u kojem se stvari ispočetka vrednuju, mijenjaju. To je izvrsna situacija za arhitekte. Pojavljuju se neki hibridni programi koji, barem u ovom prostoru, prije nisu postojali.

*Stambeno poslovni objekt u Splitu, prva nagrada na natječaju, izvedba

Rupnik: Kako će ova nagrada promijeniti vašu praksu?

Pelivan: Nadam da će nam biti lakše.

Toma: Čini mi se da bi trebalo na neki način ponovo se restartirati. Možda je s ovom nagradom završio jedan ciklus. Možda ćemo od sada dobivati izravne narudžbe, možda će nas kontinuirano zvati na natječaje. Sad smo na nekoj vrsti raskrižja.

Pelivan: Crvena i plava pilula. Ova nagrada nam je dala sjajnu potvrdu, bez te potvrde čovjek bi možda izgubio neku oštricu, više bi se prilagodio. Koliko god su natječaji neka vrsta platforme za istraživanje, na nekim natječajima oganičavaš si slobodu u nadi da ćeš dobiti konkretan posao. Nisu ni svi žiriji jednaki. Katkad sam smanjuješ vlastitu „glasnoću”, da bude prihvatljivije za određeni krug ljudi. Sad mi se čini da bismo opet mogli “poglasniti”, kako smo se usuđivali učiniti 2003.

Rupnik: Do sada ste gotovo sve projekte dobivali putem javnih natječaje. Kako ste objasnili, javni natječaji imaju specifičan ritam, traže specifičan način rada. Na prošlom ČIP TALKS-u Joshua Ramus je prezentirao drugačiji pristup rada, suradnju s investitorom od početka, rezultat čega se vidi tek na kraju procesa. Bi li vam taj način rada bio zanimljiv? Je li to uopće moguće u ovom kontekstu?

Pleić: To je zapravo režiserski rad. Skupljaš materijale, zadaješ i sebi i njima neke zajedničke uloge.

Pelivan: Mi još nemamo takve investitore. Arhitektura je ponajprije disciplina komunikacije, pogotovo danas. Tehnička naobrazba omogućuje da se snalaziš u vremenu, arhitekti su svestrani. Arhitekti i inženjeri su neka vrstaproblem-solvera.

Pleić: U ovom Ramusovom modelu sve se može mijenjati i to je dvosjekli mač. Tvoj rad je komentar programa. Čitajući taj program nekako strukturiraš slike. Manipulacijom programa stvaraš dodatnu vrijednost. To može bit zanimljivo ako stvaraš program, i zadatke, i ako postoji mreža ljudi, ali mi tu priliku još nismo imali. Možda u dogledno vrijeme.

*Natječaj za Gradsku tržnicu u Kutini, pismeno priznanje

Rupnik: U nekom smislu, barem u Koprivnici i na nekim drugim natječajima, dobra organizacija bila je važna za vaš rad, za uspjeh, to je isto neka vrsta suradnje.

Govorili smo i o promjenama, ali vi cijenite i odnos prema naslijeđu, prema autoritetu nekih arhitekata. Koliko vam je to važno?

Pleić: To nam je zapravo jako važno. Vezani smo za naslijeđe, a dobar primjer je nedavno završeni projekt u Splitu. Taj projekt je na neki način hommage splitskoj arhitektonskoj sceni, arhitektima koji su radili za taj grad, koji su djelovali na splitskom ringu. U tu smo kuću saželi kompilaciju različitih elemenata. Napravili smo kolaž: materijal za fasadu od Radićevih cementnih ploča, pomaknute gridove smo radili kao referencu na Fabrisa, ima identičnih slika naših pasarela i pasarela pod Kineskim zidom od Frane Gotovca. Kao neka suma sumarum projekt se referira na ambicioznu romantičnu ideju Berislava o povezivanju juga sa sjeverom kroz niz otvorenih trgova, to je genijalna ideja. U njegovoj studiji je naša parcela bila zamišljena kao narteks, prazan prostor za sjevernu stranu, sportski centar. Međutim planovi su promijenjeni, izgrađena su dva samostana na toj trasi i ideja je sad blokirana, u cjelini je nemoguća, može se samo realizirati u nekim parcijalnim dijelovima. Mi smo duh te ideje o promenadi, odiseji od juga prema sjeveru, saželi u tu našu parcelu.

Pelivan: Zanimljivo je da su ljudi odmah prepoznali tu ideju, još za vrijeme izgradnje objekta. Čim su se maknule ograde, ljudi su počeli prolaziti kroz kuću. To je tijekom projektiranja bila vrlo riskantna odluka: hoće li to uopće profunkcinorati, budući da kuće s nekom internom komunikacijom nisu imale do sada bile osobito uspješne. Ovo su građani odmah shvatili.

Pleić: To je neka vrsta komunikacije i riječ je o javnom prostoru. Zapravo je nevjerojatno da je privatni investitor izgradio gradsku strukturu. Dao je lice gradu i urbanu frontu. Nije izgradio stanovima taj grad nego prostornu petlju. To je nevjerojatan uspjeh, i naš i njegov.

Pelivan: Komercijalni prostori koji se nalaze u kontaktu s otvorenim javnim pješačkim površinama imaju dio tog otvorenog prostora, na neki način oni će dio svoje djelatnosti iznijeti u taj otvoreni prostor. I to je isto vrsta koreografije, pomoću arhitektonske platforme se stvara karakterističan život. To je nešto što je privatni investitor shvatio kao mogućnost. Bit će zanimljivo na koji način će ta kuća za 5-6 mjeseci dati odgovor upravo na naš dijagram, na koji način će ti komercijalni prostori, koji su različitog tipa, imati otvorene aktivnosti. Što znači, na primjer, odvjetničkom uredu jedan natkriven javni prostor. To me zanima.

Pleić: Inače, zbog najnovijih propisa o tome kako se računa natkriveni vanjski prostor ovaj bi projekt bio nemoguć.

Pleić: Da se vratimo na pitanje: mi stvarno osjećamo prošlost.

Pelivan: Još se mogu naježiti od neke kuće Drage Iblera.

*Natječaj za Trg pravde u Zagrebu, treća nagrada

*Toma Pleić i Lea Pelivan