Transformacija povijesnog konteksta

O novoj zgradi Muzičke akademije, javnom prostoru neposredno ispred nje, ali i cjelini Trga maršala Tita govore povjesničarka umjetnosti i stručnjakinja za Zelenu potkovu Snješka Knežević i urbanist i konzervator Zlatko Uzelac.

S otvorenjem nove zgrade Muzičke akademije na Trgu maršala Tita preuređen i javni prostor dijela trga neposredno ispred nje. Što mislite o izvedenom rješenju tog javnog prostora (urbanističko rješenje, opločenje, komunalna oprema itd.)?

Snješka Knežević: Podržala sam ideju preuređenja zapadne strane trga i, štoviše, napisala ekspertizu s prikazom povijesti i genezom problema kad je trebalo tu ideju obraniti. Naime, sve što je na toj strani učinjeno, plod je improvizacije, a ta se improvizacija smatrala nedodirljivom. Budući da ugaona parcela nije bila izgrađena, nego je desetljećima bila zakrivena neuglednim plotom, pred njom je uređen zeleni otok da maskira to bijedno stanje. I „otoci“ ispred Muzeja za umjetnost i obrt nisu plod neke koncepcije, nego bezidejne rutine. Kad je sagrađena zgrada Željpoha i kad se počela sustavno uništavati kojekakvim intervencijama, a i neodržavanjem – već u doba Ferimporta, svjesno se puštalo da se tise razgranaju i izrastu, umjesto da se obrezuju, tako da su se uistinu deformirale i dočekale gradnju Muzičke akademije gotovo mrtve. No i takve, nekime su se činile dobre, jer su maskirale omraženu zgradu. Šosteričeva intervencija respektira činjenicu da zapadna strana trga pripada i Savskoj cesti, vjerojatno najvažnijoj i najvitalnijoj zagrebačkog povijesnoj radijalnoj ulici, što treba označiti i uspostaviti razliku. Tamo je tramvajsko stajalište, ulazi u Muzej i Školu, sada i Akademiju, tu se zadržavaju, prolaze i okupljaju pješaci, pa im sadašnje preuređenje osigurava dovoljno mjesta i sigurnosti. Koliko su građani, prolaznici, a osobito đaci smjesta posvojili tu prostranu plohu, vidjelo se čim je uređena.

1. kucanda

Zlatko Uzelac: Sigurno da bi bolje bilo da se istovremeno prostudirao i urbanističko-konzervatorski riješio cijeli trg i onda u skladu s cjelinom preoblikovao taj njegov zapadni dio. Preoblikovanje je ovdje bilo potrebno iz niza razloga, koje je arhitekt, dobivši naknadno dodatni zadatak, sve redom dobro razložio i na određeni način riješio: prilaz u dvorište Škole primjene umjetnosti i dizajna, prostor za okupljanje učenika, bolji i naglašeniji pristup MUO, bolji smještaj informacijskih ploča muzeja. Možemo raspravljati o rješenjima, ali mislim da će ona brzo biti uglavnom prihvaćena. Bio sam skeptičan za kamene kocke kao klupe, ali vidim da je onaj dio uz školu dobro uklopljen i da već itekako ispunjava svoju svrhu. Kao da se škola, nakon što su njeni učenici pred pročeljem dobili svoj prostor, sada i sama više pojavila u prostoru trga. Mislio sam da je onaj vanjski red kamenih sjedišta prema cesti suvišan, ali izgleda da i on funkcionira. Što se pak tiče onog mjesta gdje je bila zapuštena i karakteristično podivljala džungla u funkciji skrivanja napuštene zgrade jednog u tranziciji propalog trgovačkog poduzeća, to je već jedna posve druga i važnija priča.

Baš kao i sama parcela zgrade, i prostor ispred bivšeg Željpoha, odnosno Ferimporta, a današnje Muzičke akademije te Muzeja za umjetnost i obrt pored nje, u prošlosti bio je tema mnogih planova. Možete li izdvojiti neka predlagana, planirana i nikad izvedena rješenja koja smatrate zanimljivima (makar samo u pojedinim elementima)?

fer

Zlatko Uzelac: Mislim da takvih na ovom mjestu nije bilo, no na tome je trgu bilo nekoliko pojedinačnih vrlo uspješnih intervencija. Malo dalje je Denzlerovo izvanredno rješenje novog pristupa ulazu u Rektorat, ali to je bio daleko manji zadatak nego što ga je dobio Šosterič. Pa i Meštrovićev „Zdenac života“ rezultat je jedne iznimno uspješne pojedinačne intervencije na istom trgu. Što se tiče različitih projekata za zgrade na tome mjestu, osnovni je problem bio u tome što tamo ne ide simetričnost, jer je položaj susjedne snažno simetrične Bolleove arhitekture prostorno ekscentriran i arhitektonski dominantan u odnosu na cjelinu te strane trga. Zato ni Erlich-Kauzlarićev projekt, koji je ponekad izdvajan kao zanimljiviji, ne bi uspio savladati taj položaj. O ostalim “neutralnim” ili “kontrastnim” prijedlozima danas više nema smisla trošiti riječi.

Snješka Knežević: Parcela je bila predmetom mnogih projekata, a uređenje prostora ispred nje uvijek se povezivalo s gradnjom uglovnice i nije bilo temom posebnih prijedloga. Možda je iznimka prijedlog arhitekta Branka Silađina iz 1982., da se na rubu jedinstveno opločene površine postavi kip Miroslava Krleže Marije Ujević; no i Silađin je pred Ferimportom predvidio visoko gusto drveće kao masku. Povijest parcele i arhitektonskog projektiranja za nju temeljito je prostudirao i opsežno prikazao arhitekt prof. dr. Zlatko Jurić u knjizi „Zgrada Željpoha u Zagrebu. Rasprave o arhitektonskoj interpolaciji“ (2011.) koju supotpisuje povjesničarka umjetnosti Ana Vukadin. U svim recentnim istupima i ispadima nitko nije ni spomenuo tu vrlo važnu studiju, a ona bi mnogim mogla dati odgovore na pitanja koja često svjedoče o neznanju. Od svih prijedloga najsimpatičniji mi je projekt Huge Ehrlicha i Mladena Kauzlarića za Oficirski dom (1926.-1930.) s kompaktnim volumenom, krajnje reduciranim na elementarnu formu kubusa i rastvorenom prizemnom zonom, prostranom pjacetom ispred zgrade sa spomenikom sv. Jurja, koji je od početka loše smješten.

2. sokele

Spomenik Gjuri Deželiću postavljen je ponovo na plato ispred Muzičke akademije tj. tamo gdje je otprilike stajao i ranije. Je li trebalo taj spomenik tamo vraćati ili za njega naći drugu, primjereniju, lokaciju, s obzirom na nove, izmijenjene, okolnosti?

Snješka Knežević: Spomenik nipošto nije trebalo vraćati na staro mjesto, ali je arhitektu Šosteriču s višeg mjesta naređeno da tamo ostane, što je loše, „šaka na oko“. Mislim da su na tome ustrajali poštovaoci i potomci Gjure Deželića, a po svoj prilici i neki članovi Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, anakronog i pomalo smiješnog udruženja, koje je kao neki konzervativni „đentlmenski klub“ revitalizirano 1990-ih, kad su osnivana slična društva, kad se zazivala i na djelo dozivala kvaziaristokracija. Kipu Gjure Deželića vrlo bi dobro pristajalo mjesto ispred crkve sv. Blaža, gdje bi dominirao, dobio i novu simboličku dimenziju, a tu bode u oči.

Zlatko Uzelac: Nikako ga nije trebalo vraćati, to je bila katastrofa i prije, a posebno je sada. No ništa nije čudno kad se radi o Družbi „Braća hrvatskog zmaja“, slavnih i moćnih promotora spuštanja razine kulture javnih spomenika u Hrvatskoj na niske grane – sjetimo se samo afere sa sv. Jurjem. Oni su inzistirali na ovom svom ne tako davnom nedjelu i u tome nažalost uspjeli, nagovorivši još i vatrogasce. Po toj najbanalnijoj i tupavoj logici, Gaj u Gajevu, Tesla u Teslinu, Deželić u Deželićevu – da već zaboravljenog Marulića i ne spominjemo – mogli su bistu staviti naprimjer i na drugi kraj ulice, tamo gdje ima jedna neartikulirana trokutasta travnata površina, no treba se ugurati što bliže nečemu što odgovara tom nesretnom krajnje provincijalnom mentalitetu.

Uz svojevrsni rizalit kao skulpturalni element – koji se riječima arhitekta povezuje s jednom Piceljevom grafikom – a funkcionira kao dio fasade, ispred Akademije postavljena je i kompozicija koju čine vertikala/igla i kugla, s tim da se potonja inicijalno poziva na Kožarićevo Prizemljeno sunce koje je nekad stajalo u blizini. S te dvije skulpture te Deželićem, to su čak tri rada na tako malom prostoru, a tu je i spomenuti skulpturalni dio fasade. Kako komentirate tu novonastalu situaciju?

3. sokele

Zlatko Uzelac: Ovdje se radi o potpunoj promjeni koda, o vremenu povratka na praksu koja je postojala u čitavoj povijesti arhitekture, a koja je bila napuštena prije nešto manje od jednog stoljeća. No u tom povratku sada se integrira i iskustvo umjetnosti u tih sto godina. Ovu arhitekturu nipošto nije moguće mjeriti modernističkim mjerilom prakse nasilno razdvojenih, raspadnutih i striktno međusobno odijeljenih različitih grana umjetnosti, a pogotovo ne modernističkim shvaćanjem ideje originalnosti i onoga što doista jest umjetnički čin i djelo. Svi slojevi, svaki dio, novi ili posvojeni duboko je i nezamjenjivo integriran u arhitektonsku cjelinu, u njen temeljni smisao. Skulptura, druge vizualne umjetnosti, svjetlo, možda i zvuk itd. nemaju nikakvu dekorativnu, pa čak niti (samo) ulogu označitelja ili pak obične simbolizacije. Pokrenut je ovdje proces stvarne integracije, za neke bolan.

4. sokele

Snješka Knežević: Šosterič je htio ispred zgrade Muzičke akademije postaviti Kožarićevo „Prizemljeno sunce“, no autor djela je to odbio. Tek kad je projekt objavljen nakon natječaja, Picelj je upozorio Šosteriča na svoju grafiku iz 1960-ih koja je imala strukturu „rizalita“ ili portala, a bilo mu je drago zbog koincidencije. Formu portala Šosterič je izveo iz unutrašnje strukture zgrade, kao što je naglasio i strukturu pročelja. Njegova je ideja i „Igla“, koja u cjelini kompozicije ima kompleksnu simboličku ulogu. Kad je Kožarić odbio da se u njoj nađe njegovo Sunce, Šosterič je ipak zadržao motiv kugle, zbog ravnoteže i simbolike, kako je on poima. Dakle, nije imao na umu spajati tuđe autorske koncepte, on je autor instalacije. Izvornu ideju tumačim kao homage vremenu nastanka Željpoha, umjetnosti tog doba – apstrakciji i dakako Fabrisu. Posve je jasno zašto je Kožarić odbio da njegovo Sunce postane dio kompozicije drukčijeg sematičkog sklopa: iako nije to izrekao, očito njezinu poruku smatra jedinstvenom i nespojivom s nekom drugom. Šosteričeva kugla ne može se smatrati „drugim“ Kožarićevim Suncem, a optužbe o „plagijatu“ posve su apsurdne i potječu od nekoliko militantnih Kožarićevih adepata i obožavatelja, uglavnom konceptualaca koji ideju (koncept) stavljaju iznad djela. No postavlja se pitanje, kako je Kožarić dopustio da se njegovo Sunce postavi u pješačkoj zoni, između terasa kafića, kao puka dekoracija.

Izvorna lokacija Sunca je pješački otok kod utoka u Frankopansku kao mjesto na kojem je na najbolji način artikuliran element iznenađenja kao bitni faktor djela. Nije li upravo to idealna lokacija za tu skulpturu? Gdje vidite da bi Sunce trebalo stajati?

Snješka Knežević: Dobro se sjećam da je bitnu ulogu u odabiru prvotne lokacije imala dr. Željka Čorak, koja je 1970-ih angažirano sudjelovala u sekciji Prijedlog Zagrebačkog salona, u sklopu kojeg je postavljeno „Prizemljeno sunce“. Dakle, kad je riječ o konceptu ili o konceptu kao kreaciji ili djelu, suatorica je Željka Čorak. Sunce je u prvom redu bilo provokacija, a Kožariću je to odgovaralo, oduvijek je volio eksperimentirati s provokacijama. Treba se prisjetiti atmosfere 1971., kada se na tragu evropske 1968. i lokalnih političkih previranja sve propitivalo, osporavalo i doslovno postavljalo na glavu. Što se tiče Sunca, neka bude tamo gdje jest, kako to želi i autor, a čak i tamo neke provocira: svako toliko ga išaraju i izgrebu, a jedanput ga je netko prelio crvenom bojom. Osim toga tamo i upravo na tom mjestu dobilo je novu semantičku konotaciju, kad ga je Davor Preis 2004. izabrao kao ishodište svoje instalacije „Devet pogleda“, koju nazivaju i „Prizemljenim sunčevim sustavom“. No to Kožarićeve apostole ne smeta. Zašto? Možda im je Preisova instalacija ezoteričnija ili – egzotičnija?

Zlatko Uzelac: Bila je to idealna lokacija za događaj kada je i postavljena u sklopu sekcije “Prijedlog”. Nije ju odabrao umjetnik, nego žiri u sastavu Želimir Koščević, Željka Čorak i Andrija Mutnjaković. Teško da bi Kožarićeva skulptura tamo danas opet bila neko posebno iznenađenje, a najmanje bi bila provokacija. Bliže bi danas, čak i svom izvornom smislu bila na tom obližnjem, ali sada bitno različitom mjestu, preko prometnice, u sklopu nove arhitektonsko-urbanističke cjeline. Ali dobila bi i neobično snažnu novu ulogu, koja uostalom kod javne skulpture uvijek dolazi s lokacijom. Nakon što je Kožarićevu zlatnu kuglu 1971. oštetio kipar Rene Holos, preseljena je u Karlovac uz Koranu i tamo kasnije uništena. Replika koja je postavljena u Bogovićevoj u sklopu dizajna Mihajla Kranjca stoji na za nju najgorem mogućem mjestu u gradu, posve neprimjerenom i za tu skulpturu upravo ponižavajućem. Nije čudo da se na njoj toliki trajno iživljavaju. Tamo jedva da je i u ulozi obične dekoracije, a umjesto nje bi jednako, pa vjerojatno i bolje mogla stajati i bilo koja druga skulptura. Prava je šteta što je naš veliki kipar Ivan Kožarić bio odgovoren da dopusti jedan neusporedivo suvisliji i smisleniji, a u umjetnosti odavno legitimni postupak aproprijacije, koji čini se još nije i legitiman ako dolazi iz dvorišta susjedne discipline. Izgubio je kompleks nove Akademije, ali još više je izgubilo i to Kožarićevo izvanredno djelo.

Kako ocjenjujete arhitekturu Muzičke akademije arhitekta Milana Šosteriča, inače jedini objekt izgrađen na Zelenoj potkovi u 21. stoljeću?

5. sokele

Snješka Knežević: Na Zelenoj potkovi ili drugdje, zgrada 21. stoljeća bila bi u duhu i izrazu svojeg doba. Bila sam članica žirija i vidjela najrazličitije prijedloge, neomodernističke, neoavangardne, postmodernističke, dekonstruktivističke… Na prvu nagradu sljedbenici tzv. zagrebačke škole, za koje Zlatko Jurić kaže da su ksenofobični prema svemu što odudara od njihovih načela i tradicije, reagirali su žestoko i stvorili frontu osporavanja, slično kao što je 1962. bilo i sa Stankom Fabrisom i Željpohom. Tada je ugledni arhitekt, kritičar i teoretičar dr. Nikola Polak javno izjavio, kako ja doduše znam povijest, ali ne razumijem arhitekturu. Čime me oslobodio da govorim o arhitekturi, za što sam mu zahvalna. Šosteričevom projektu dala sam glas iz uvjerenja.

6. sokele

Zlatko Uzelac: Radi se bez sumnje, uz školsku (i gradsku) dvoranu i gornji Trg u Krku Idisa Turata, o najznačajnijem djelu hrvatske arhitekture početka 21. stoljeća. Nije slučajno da je to u oba primjera arhitektura koja intenzivno komunicira i transformira povijesni kontekst. Nova Muzička akademija Milana Šosteriča je veliki i značajan prilog našeg vremena dovršenju toga do sada teško zapuštenog i napuštenog gradskog ugla. Radi se o iznimno dobro projektiranom, neobično slojevitom i po značenju bogatom djelu, koje u cjelini vrlo uspješno razrješuje teške i gotovo nerješive zadaće (pre)opširnog programa i teške i višestruko osjetljive lokacije.

Zašto je Fabrisova zgrada zaslužila status spomenika? Koliko je novim projektom ostalo od nje? Jesu li i koje pogreške učinjene u pripremi natječaja i žiriranju, odnosno kasnije rušenju objekta zbog statičkih razloga?

Snješka Knežević: Fabrisov Željpoh polagano je sticao afirmaciju, što se moglo zapaziti u anketi časopisa Arhitektura 1983., kad su se neki mladi, a i stariji izrazili pozitivno o ispravnosti Fabrisovog pristupa, ali i upozorili na tehnološke probleme i nezadovoljavajuću izvedbu. U različitim povodima, tako prigodom prijedloga o „redizajnu“ kuće, neki su evocirali povijest njezine recepcije, među ostalim i to, koliko su Fabrisa vlastiti kolege ponižavali, a neki mu čak spriječili da izvede kuću prema izvornoj zamisli, o čemu je govorio njegov sin, arhitekt Igor Fabris. Nakon Željpoha taj izvrsni arhitekt u Zagrebu nije dobio šanse da nešto projektira. Zlatko Jurić postavio je kuću u vremenski kontekst i komparirao sa sličnima, ništa lošijima u svijetu i istaknuo njezinu arhitektonsku kvalitetu. Željpoh nije formalno dobio status kulturnog dobra, ali je Zavod za zaštitu spomenika kulture tražio da se rehabilitiraju arhitektonske vrijednosti kuće i očuva njezin identitet. Jednim dijelom tome je pridonijela valorizacije zgrade, u čemu je određenu ulogu imao pokojni arhitekt i konzervator Aleksander Laslo, dijelom se zaštita smatrala moralnom satisfakcijom Fabrisu. Prigodom rasprava uoči raspisa natječaja za Muzičku akademiju, neki su više ili manje direktno posumnjali u opravdanost takve argumentacije. Istina je, da je etički motiv unikum u zaštiti spomenika. Ali Fabris je bio i ostao poseban slučaj. Ni i u pripremi natječaja ni u radu žirija nije bilo pogreške. Prvu nagradu dobio je rad koji je višestruko rehabilitirao Fabrisovo djelo i očuvao prostornu strukturu, kako to stoji u obrazloženju. No doista je paradoks, da je kuća u procesu gradnje MA srušena, navodno zbog posve dotrajale konstrukcije. A možda je rekonstruirati strukturu, što se imperativno zahtijevalo, bilo jednostavnije i jeftinije… Kako bilo, paradoks je to što je uklonjena. I dosta, pravo na protest imali su svi oni natjecatelji koji su ignorirali programski zahtjev da se kuća očuva, na njezinu mjestu i mjestu srušene susjedne kuće projektirali posve novu kuću i time se diskvalificirali. Neki od tih radova bili su i dobri i zanimljivi, ali se nisu razmatrali, kao primjerice projekt Nenada Fabijanića koji je dulje pročelje orijentirao prema Prilazu, dodao novi trakt prema trgu i formirao ugao, dok ulazi s trga vode u višeetažni atrijski hol. No posebna je vrijednost projekta to što obuhvaća cijeli blok u kojem su mjesta našli novi objekti u službi Muzeja, Škole i Akademije. Moj prijedlog da taj rad dobije posebno priznanje, iako se zbog propozicija natječaja nije razmatrao, članovi žirija su odbili.

Zlatko Uzelac: Bio sam uvjeren da je Aleksandar Laslo pretjerao kad je “Željpoh” stavio pod zaštitu dok nisam vidio da postoji dovoljno senzibilan arhitekt da raspozna posve isto ono što je u svom kobnom, prvom objavljenom tekstu i Antoaneta Pasinović ovdje prepoznala kao jedinu stvarnu vrijednost, neke proporcije, posebno prozora (ali bez parapeta). No, žiri je ovdje imao začuđujuću hrabrost, a rušenje nije bilo izazvano statičkim razlozima nego jednim nebuloznim propisom Marine Matulović Dropulić.

Svojevremeno je bilo razmatrano ukidanje uličnog traka s istočne strane spomenika sv. Jurju, koji praktički služi kao parkiralište, no to nikad nije realizirano. Biste li podržali ukidanje tog traka u korist proširenja pješačke i zelene površine trga?

7. kucanda

Zlatko Uzelac: Samo u sklopu cjelovitog rješenja trga, ali položaj taxi stanice tamo bi trebalo odmah ukinuti.

Snješka Knežević: Svako rješenje u korist pješačke ili zelene površine uvijek ću podržati, a osobito u povijesnom središtu u kojem se pješačka zona godinama nije dovoljno proširivala, a ni ono što je postojalo nije se opremalo da bi se ta funkcija unapređivala. Nije dovoljno samo neku ulicu ili trg proglasiti pješačkom zonom, treba je podržavati različitim mjerama. Što se tiče Trga maršala Tita, automobilski promet tu dominira. U svakom novom zahvatu u načelu bi trebalo poštovati povijesnu matricu, a ona se unatoč promjenama održala. Inovacija bi uvijek trebalo smjerati poboljšanju i popravku, a donijeti i nove kvalitete. Ova se ideja može ocijeniti samo kad bude izrađen projekt.

Iz gradske uprave u više je navata lansirana ideja podzemne garaže ispod Trga maršala Tita. Što mislite o tome?

Zlatko Uzelac: Ne samo da je lansirana, nego je nedavno i ponovo obnovljena. Kako raste još neviđeni utjecaj Branka Silađina, sada neprikosnovenog arhitekte Milana Bandića, ne bi se čudio da uskoro doista dođe i u priliku da redizajnira i Meštrovićev „Zdenac života“ svojim planiranim polukružnim ulazima u garažu oko zdenca. Nakon kruga oko Tomislava, još nedostaju samo polukrugovi oko Meštrovića za krunu karijere.

Snješka Knežević: Najprije, ta je ideja proizašla iz Zagrebparkinga, koji decenijima bez ikakve kontrole i posljedica pretvara javne pješačke površine u plaćena parkirališta, a da dio tog novca ne ulaže u uređenje ili obnovu grada, nego ponovno i ponovno u parkirališta. Prije nekoliko godina unakažene su najljepše donjogradske avenije, takozvani „zeleni val“. Bez ikakve intervencije zaštite i konzervatora izmijenjen je njihov povijesni profil u korist što bržeg protoka automobila i što više parkirališnih mjesta, a pješaku je preostala uska traka, gdje se mjestimice ne mogu mimoići dvije osobe, majke s dječjim kolicima ili invalidi, gdje nema mogućnosti zastajanja, susreta, razgovora. Slično s zbilo u Novoj Vesi i na Medveščaku. Iza toga stoji poznata ideološka zasada potpune prilagodbe grada prometu i kult privatnog automobila. Obnova povijesnih ambijenata u svijetu odavno ide suprotnim smjerom, destimulira se automobilski promet, a stimulira sve što mu pridaje karakter i dignitet socijalnog prostora. Garaža ispod kazališta periodično se javlja, uglavnom je izazivala kritiku, ali grupacija koja to gura neobično je žilava i pomlađuje se. Naguravanje javnih garaža i potkopavanje grada ponovno samo svjedoči da se ignoriraju druge funkcije, a kao bitna nameće samo jedna. U urbanističkim dokumentima 1980-ih garaže su bile planirane na obodima donjogradskog središta, ne u centru, jer je poznato da garaže u centru samo navlače sve više prometa. Dio problema može se riješiti i razumnom regulacijom prometa koja obuhvaća cijeli grad, ali to nikom ne pada na pamet. Umjesto da se gradska uprava s gradonačelnikom ozbiljno zabrine za građevno stanje kazališta, koje je spomenik kulture u najkompleksnijnem smislu riječi, ona ga potkopava. Jedino što na tom trgu treba učiniti, to je temeljita i seriozna obnova kazališta.

Jedna od ideja je i pretvaranje najveće hale Gredelja u novu scenu HNK, čime bi drama dobila novi prostor, odnosno iselila iz zgrade HNK koja bi ostala za operu i balet. Što mislite o tome, odnosno gdje u gradu vidite novu scenu za HNK?

Snješka Knežević: U njemačkom jeziku za takve ideje postoji dobra riječ: „Schnapsidee“ (ideja kakvu može izreći pijanac), a prevesti se može kao bezumnost ili glupost. Tvornički areal Gredelja urbanistički je najvažniji razvojni prostor u centru Zagreba, gdje treba realizirati premosnicu između povijesnog središta u Donjemu gradu i novoga, još nedovoljno formiranog u Trnju. U skladu s položajem, na tom bi prostoru prvenstvo trebali dobiti javni, središnji sadržaji, a vrlo bi se dobro mogao riješiti i problem prometne komunikacije između navedenih dijelova grada. Ni o objektima zaostalim na tom arealu, ni o cijelom tom prostoru ne može se uopće govoriti bez urbanističkog plana. Raznorazne priredbe u halama treba shvatiti kao apel za odluku o sudbini Gredelja i ozbiljnom, planskom pristupu. – A što se tiče drame HNK, ali i baleta i opere, oni valjda napokon zaslužuju novu zgradu u kojoj neće biti konflikata između tih velikih ansambala kao dosad. Sama zgrada na Trgu maršala Tita u tom bi slučaju mogla služiti za osobito reprezentativne svrhe. No prije toga, potrebno ju je sanirati i restaurirati, izvana i iznutra.

Zlatko Uzelac: Ako opera ne završi u garaži pod trgom, kako je to briljanto smislio tadašnji šef Zagrebparkinga, a oduševljeno prihvatila tadašnja intendantica HNK, mislim da ćemo se načekati konačnog rješenja, pa bi dodatne scene možda mogle sada biti i dobrodošle. No ako već vjerojatno za duže vrijeme neće biti novca za rješenje koje je jedino moguće, moglo bi se bar planirati. Svi koji su već riješili isti taj prostorni problem integriranog nacionalnog kazališta s operom i baletom, riješili su ga na uglavnom isti način. Ili su izgradili negdje drugdje novu operu, a ostavili kazalište, ili obrnuto. Mislim da tu oko najpogodnije lokacije ne može biti puno dilema. Jednu od te dvije institucije trebalo bi smjestiti u sklop budućeg višefunkcionalnog kulturnog centra Paromlin – Lisinski. Kada bi bilo dovoljno političke volje i pameti ni novac ne bi bio problem, što mogu ustvrditi nakon što sam vidio kakvu je sjajnu novu operu dobio mali grad Bialistok u Poljskoj, Operu Podlasku. Izgrađena je dakako europskim novcem, a vrlo uspješni koncept sada inspirira mnoge koji taj veliki poljski uspjeh dolaze vidjeti. Nositelji projekta Opere Podlaske nama su osobito voljni pomoći.

Boljka mnogih zagrebačkih povijesnih krajobraznih cjelina je njihova sadržajna redukcija u odnosu na izvorno stanje ali i potpuni otklon od suvremenosti. Ima li na povijesnim parterima Titova trga mjesta za suvremenu krajobraznu nadogradnju koja bi uvažavala i nadograđivala povijesne koncepte te trgu i gradu dala bolje i suvremenije lice?

Snješka Knežević: Na samom trgu, to jest na njegovom pravilnom središnjem dijelu, koji je definiran regulacijom 1895., a određen položajem kazališta kao solitera uzdignutog na postolju i dominante trga, nema mjesta bilo kakvim krajobraznim eksperimentima. Perivojni je parter 1930-ih, u doba modernista Cirila Jegliča sveden na geometrijsku matricu i purificiran, kao što su u to doba mnoge palače i kuće bile oguljene i postale jadnim hibridima. To se stanje u parterima Zelene potkove održava do danas, osim na Zrinjevcu. Nekad su najljepši zagrebački parteri bili oko kazališta i na Trgu kralja Tomislava. U smislu „popravka“ modernističke arogancije i mržnje prema historicizmu, parter bi trebalo dovesti u izvorno stanje, što bi bila atrakcija, osobito kad se se obnovilo i kazalište. Takav je pristup za moj pojam „suvremeniji“ od bilo kakve „nadogradnje“, a bio bi demonstracija volje za rehabilitaciju povijesnih vrijednosti. Za suvremene hortikulturne projekte ima drugdje mnogo mjesta i potrebe.

Zlatko Uzelac: Na tom specifičnom gradskom trgu najprije treba izvršiti istu onakvu temeljitu, stručnu i profesionalnu konzervatorsku obnovu koja je bila izvedena na Zrinjevcu, zahvaljujući stručnosti i predanosti kolegice Jadranke Janjić, a u sklopu tog zahvata onda vidjeti i gdje je prostor za inovacije.

Ima li mjesta promjenama visinskih razina i drugog kod pješačkih partera u asfaltu na prostoru trga oko kazališta?

Snješka Knežević: Nema razloga da se ne poštuje povijesni reljef tla. Asfalt se može nadomjestiti ljepšim i kreaktivnijim popločenjem, ali ne robustnim granitnim kockama uklonjenima prigodom rekonstrukcije tramvajskih pruga i nekih izlaznih ulica, drugim riječima, svojevrsnim otpadom. Zasad su te kocke rezervirane za Gornji grad, a javnost se obmanjuje da imaju „povijesnu“ važnost.

Zlatko Uzelac: Mislim da će one biti nužne i zbog nekih suvremenih propisa, pristupa osoba s invaliditetom itd.

Izraziti problem Trga maršala Tita je katastrofalna akcentna rasvjeta HNK tj. reflektori koji izazivaju vidni diskomfor, zablještavanje i općenito bitno narušavaju ambijentalne i boravišne kvalitete trga noću te znatno svjetlosno onečišćuju atmosferu. Kakvu rasvjetu vidite za HNK i sam trg?

8. simpraga

Zlatko Uzelac: Potpuno se slažem s tom konstatacijom, no to vrijedi za cijeli naš zamračeni grad, za sve njegove najistaknutije građevine i ambijente. To je pitanje za posebnu profesiju, a kakve sve inovacije i rezultate ta profesija danas daje i štednom rasvjetom može se vidjeti u bezbrojnim europskim gradovima, nažalost ne i našima.

Snješka Knežević: Iluminacija je u cijelom gradu katastrofalna. No za nju nema ozbiljne studije i obvezujućeg plana, prema kojem bi se rasvjeta mogla realizirati i etapno, ako treba. Javnosti nije poznato tko su „projektanti“ te rasvjete, ni tko odobrava zahvate. Poznati su mi višegodišnji napori Joška Ušaja, eksperta za rasvjetu, poznatog i u inozemstvu, koji u Zagrebu ne dobiva šanse. Zlobnici bi možda rekli, da stanje rasvjete ovisi o privatnim materijalnim interesima onih koji naručuju skupu opremu, onih koji projektiraju i onih koji odobravaju. Umjesto o iluminaciji, radije mislim o sustavnoj obnovi svih zgrada i redukciji automobilskog prometa na minimum. Tada bi trg zasjao. A onda bih pozvala Joška Ušaja da rasvjetli trg.

Prostor s velikim potencijalom, ali prilično zapušten i neadekvatno aktiviran, nalazi se s istočne strane zgrade Rektorata. To je i lokacija mogućeg pješačkog prolaza na Varšavsku, i dalje, pored Kerempuha, na Ilicu. Kakve mogućnosti tu vidite?

Zlatko Uzelac: To je sigurno jedan dobar potencijal za revitalizacijski zahvat, ali nakon Varšavske i nekih drugih nedjela koja se spremaju, bolje je pričekati neka bolja vremena.

Snješka Knežević: Nije „prilično zapušten“, nego je sramotno degradiran. Usred visoke štićene Zelene potkove, na najotvorenijem i najživljem trgu s tolikim kulturnim instutucijama, a u vrtu samog Sveučilišta, tolerira se divlja gradnja i divlje parkiralište. Već 1873. Rupert Melkus, prvi zagrebački urbanist i mentor Milana Lenucija, tu je predlagao ulicu, a kasnije su brojni arhitekti u detaljnim osnovama razmatrali taj problem. No, on se može riješiti u dogovoru između Rektorata i samostana milosrdnica, vlasnika velikog ograđenog vrta, posve nepoznatog javnosti. Bojim se, da do toga neće doći, jer nitko ne želi „probleme“ s Katoličkom crkvom. Inicijativa bi morala biti gradska. Danas je smisleno urediti ovdje ne ulicu nego pasaž, u čijem je nastavku pasaž duž Kerempuha. Uopće, veliki donjogradski blokovi pružaju pregršt mogućnosti za uređenje takvih veza i spona, koje bi socijalizirale njihovu unutrašnjost.

Što mislite o ideji pješačke zone u Masarykovoj ulici, čime bi se povezala postojeća donjogradska pješačka zona s Titovim trgom i time proširilo mjerilo inače prilično male središnje pješačke zone?

Zlatko Uzelac: Nažalost ona je sada gotovo nemoguća u dijelu Masarykove do Gundulićeve. Jedini je put, koji se pomalo i provodi, kroz postupne redukcije prometa, korak po korak, no one bi trebale biti odlučnije, a i daleko više povezane s istovremenim obnovama pročelja, ulaza u blokove, uređenjima partera itd., i to u Masarykovoj i u Teslinoj.

9. simpraga

Snješka Knežević: Ni to nije nova ideja, sjećam se usrdnog angažmana i lijepog decentnog projekta arhitekta Ljubomira Miščevića 1980-ih, još dok je postojala legendarna Zvečka i krug koji se sastajao u njoj i ispred nje. Podržavam revitalizaciju te ideje i spajanje Teslina, Masarykove i trga u novu pješačku osovinu. No to, kao uostalom sve ideje o socijalizaciji prostora zahtijeva planski pristup i posebne mjere. Današnja gradska uprava za to očito nema smisla, a gradonačelnik vremena. Važni su kratkoročni efekti, jeftine atrakcije, a sve u smislu vašarizacije grada. Što smatram eksploatacijom naslijeđenih vrijednosti i urbaniteta. Baštini treba služiti, a ne iskorištavati je. Koliko god bio živ i interesantan grad, što vidimo i po reakcijama turista, Zagreb je zapušten i provincijaliziran.

Foto: Mislav Kučanda, Mladen Sokele, Saša Šimpraga

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija