Trenutak kada je umro modernizam
Priča o stambenom kompleksu Pruitt-Igoe u St.Louisu, za čije je rušenje 1972. godine Charles Jencks slavno izjavio kako je to trenutak u kojem je umro modernizam, nije samo priča o slijepom slijeđenju ideala. Kompleks Pruitt-Igoe danas promatramo kao ilustraciju promašene vizije o javnom prostoru i privatnim stanovima, no dokumentarni film redatelja Chada Freidrichsa The Pruitt-Igoe Myth koji se nedavno počeo prikazivati na filmskim festivalima i u kinima, sagledava taj fenomen kroz kompleksnu prizmu socijalnih i ekonomskih bolesti koje su zahvatile post-ratnu Ameriku. Unutar takvog konteksta, film daje i intimne portrete bivših stanovnika kompleksa i uvid u njihov tadašnji život.
Pruitt-Igoe kompleks započet je s gradnjom 1954. godine u gradu St.Louisu, država Missouri, kao nužnost uslijed izuzetno velikog broja stanovnika koji su živjeli u okolnim slumovima. Rasna, ali i klasna segregacija koja se desila netom nakon Drugog svjetskog rata, tražila je kako sociološko, tako i arhitektonsko-urbanističko promišljanje novog prostora koji je upravo trebao biti uobličen u novom stambenom kompleksu u centru grada.
Projekt koji je uključivao čak 33 bloka zgrada, dovršen je 1956., a potpisuje ga japanski arhitekt Minoru Yamasaki, predstavnik novog formalizma. Zanimljivo je da je Yamasaki bio autor i njujorških Twin Towersa koji su jednako neslavno završili u rušenju 11. rujna 2001. Godine 1951, Architectural Forum nazvao je Yamaskaijev projekt Pruitt-Igoe najboljim visokim stanovanjem: gustoća postavljanja stambenih jedinica je bila mnogo umjerenija nego u slumovima uz mnogo više zelenih površina, dok je prema Le Corbusierovim načelima ostavljeno slobodno prizemlje kako bi se omogućili zajednički sadržaji.
Gotovo odmah dovršenja kompleksa, počeli su se javljati problemi poput kriminala, segregacije i prenapučenosti s jedne strane i posve praznih blokova s druge. Većina zgrada ostala je dugo nenaseljena, postoci govore da je samo 60% zgrada bilo naseljeno, a neki tvrde da je samo trećina. Krajem 60-ih, zgrade su postale većinom prazne, potpuno propadajući. U jednom je trenutku, s obzirom na vjerojatno neočekivane smjerove u kojem je stanovanje u Pruitt-Igoeu krenulo, sam arhitekt izjavio kako nikada nije zamišljao da ljudi mogu biti tako destruktivni. No svijetli trenuci u životima stanovnika nisu bili toliko neobični, a vrhunac je bio samoorganizacija žena koje su živjele u kompleksu kroz sobe za obrt u kojima su provodile svoje hobije i slobodno vrijeme.
Konačno, odluka o demoliranju donesena je 1968., kada su i posljednji stanovnici napustili kompleks. U ožujku i travnju 1972. demolirane su prve dvije zgrade, a u lipnju iste godine prva je faza uništenja bila završena.
Prateći kontroverznu povijest projekta, Chad Friedrichs u filmu mnogo više naglasak stavlja na iskustva stanovnika, smještajući ih u povijesni i sociološki okvir. Anegdote svakodnevnog života redatelj isprepliće s analizama urbanista Roberta Fishmana i Josepha Heathcotta, pružajući uvid u uzorke urbanih migracija u američkim gradovima pedesetih i šezdesetih.
Iako se godinama projekt Pruitt-Igoe karakterizirao kao arhitektonski neuspjeh i neuspjeh modernizma, film Mit Pruitt-Igoea upravo to dovodi u pitanje, pružajući i ekonomsku i političku dimenziju projekta. U nastavku pogledajte trailer filma, a nadamo se da ćemo ga uskoro moći gledati u domaćim kinima jer, nažalost, slična iskustva poznaje i domaći urbanizam.
Više o filmu pogledajte ovdje.
