>>Turizam

Turizam

Koliko današnja strategija izgradnje otvara mogućnosti stvaranja nove, suvremene hrvatske obale? Divlja izgradnja je zapravo autentična “arhitektura bez arhitekata”, ista koja je oblikovala pitoreskna hrvatska mjesta, samo je suvremeni izraz nešto drugačiji od povijesnog

Piše Saša Randić

Potkraj kolovoza u Savudriji je otvoren Kempinski resort. Na otvorenju su golf, među ostalima, zaigrali i predsjednik države Stjepan Mesić, tenisač Novak Đoković, pa su pojedini mediji naveli da je u kompleksu izgrađeno i prvo golf-igralište u Hrvatskoj. Kempinski resort nema prvo golf-igralište, ali je zato prvi zatvoreni kompleks koji ima privatnu plažu, privatnu cestu, pa i privatnu crkvicu u koje je pristup dozvoljen samo gostima i vlasnicima kompleksa.  Hotel gleda na Piranski zaljev, mobiteli se u hotelu spajaju na slovenske, a ne na hrvatske mreže, na što vas zbog troškova roaminga upozori i ljubazno osoblje, pa gost stvarno nije siguran nalazi li se na hrvatskoj obali kakvu je do sada poznavao. Kempinski resort nije jedini turistički kompleks koji je otvoren ove sezone. Nešto ranije otvoren je Radisson hotel u kompleksu Vrtovi sunca u Dubrovniku, Novi resort u Novom Vinodolskom blizu je dovršenja.

*Kempinski Hotel Adriatic, Savudrija

Kako je riječ o značajnijim investicijama u kriznoj godini, u duhu turističkih djelatnika koji na završetku sezone zbrajaju rezultate, njihova realizacija navodi na ocjenu sadašnjeg koncepta razvoja obale, postavljenog još 2004.

Te je godine na 1. kongresu arhitekata u Zadru arhitekt Jerko Rošin, tadašnji predsjednik Savjeta za prostorno uređenje države koji je postavio osnove budućeg razvoja, pokazivao slike obale i utvrdio da je devastacija poprimila zabrinjavajuću razinu i da taj trend treba čim prije zaustaviti. Savjet je uz široku podršku javnosti i struke postavio osnovna pravila izgradnje na obali kroz Uredbu o zaštićenom obalnom pojasu, a poslije i kroz sam zakon. Ohrabrujuća je bila i činjenica da je prvi put uređenje prostora postalo jedno od prioritetnih područja rada Vlade.

U programskom smislu strategija je kao nositelje budućeg razvoja postavila organizirane turističke komplekse veličine do 15 hektara nasuprot stihijske pojedinačne izgradnje, zabranu izgradnje stambenih građevina unutar turističkih područja, kao i daljnji razvoj industrije uz obalu koja je u prošlosti bila primarni izvor devastacije.

Danas, pet godina poslije, možemo utvrditi da je stihijska izgradnja usporena, ali i da prema postavljenoj strategiji nije napravljen niti jedan novi kompleks. Projekti s početka teksta ili su započeti ranije ili su rekonstrukcija postojećih naselja. Više je razloga zašto se ništa veće na obali nije sagradilo, od precijenjene vrijednosti zemljišta do procedure ishođenja dozvola. Samozatajno doneseni Zakon o poticanju investicija, koji je prepolovio propisanu proceduru ishođenja dozvola, sramežljivo je potvrdio da je ta procedura prekomplicirana.

Koncepcijski je zanimljivije pitanje u kojoj mjeri današnja strategija izgradnje otvara mogućnosti stvaranja nove suvremene hrvatske obale.

(Turizam je najbrže rastući gospodarski sektor na globalnoj razini, najviše utječe na razvoj obale mediteranskih zemalja, rasprava o turizmu izlazi iz okvira ekonomskih debata ili uspješnosti pojedinog zakonskog koncepta, prije svega zato što je turizam postao glavni pokretač izgradnje cijele obale).

Prvi hendikep sadašnje strategije je u konceptu koji počiva na funkcionalnom razdvajanju turizma od stanovanja. Hoteli i ostale turističke građevine, prema važećoj regulativi, mogu se graditi isključivo u izdvojenim turističkim zonama, a u njima se pak ne smiju graditi zgrade za stanovanje. Takva odredba nastala je kao odgovor na eroziju postojećih hotela kroz prenamjenu soba u apartmane za tržište i vratila je postavke urbanizma na obali na početke zoninga moderne. No, time se oduzela mogućnost turističkoj izgradnji da postane jedna od okosnica razvoja, kao što je slučaj u većini mediteranskih gradova. Zvuči apsurdno, ali u centru Zadra, Rijeke ili Splita prema postojećoj regulativi ne može se graditi hotel veći od 80 soba. Doduše, u konačnici se zapravo i gradi, ali to je već pitanje za drugačiju raspravu.

*Opat

Drugo, današnja strategija se u koncepcijskom smislu nastavila na postavke upravljanja obalom iz razdoblja prije 90-ih godina prošlog stoljeća, koje je objektivno bilo bitno jednostavnije i drugačije od današnjeg. Neprilagođenost prethodnih postavki današnjoj situaciji posebno je izražena u odnosu prema definiciji stanovanja, koja je neprilagođena suvremenim dinamičnim oblicima stanovanja. Današnja regulativa zgrade za povremeno stanovanje tretira kao nepoželjne, što s jedne strane stvara velike praktične probleme manjim mjestima jer im je prostor raspoloživ za razvoj konzumiran postojećim vikendicama. Tako se, primjerice, i povijesni gradovi poput Krka muče s dokazivanjem da su gradovi, a ne vikend- naselje, kako ih zakon sa svim posljedicama određuje. S druge strane, takav tretman povremenog stanovanja onemogućava istraživanje novih tipologija gradnje i modela stanovanja, kao primjerice u projektima poput Granturisma u Portugalu, koji je predstavljen u prošlom broju ČIPa.

No, najozbiljniji hendikep strategije je neprilagođenost zatečenom kontekstu.

Ako se vratimo na kritike zatečene prakse na obali, treba reći da se ne radi o nekoj devijaciji ili uvezenom nametniku koji je napao hrvatsku obalu. Kako je Jurica Pavičić nedavno primijetio, reklamni pjesmuljak Roka i Mare “Da mi je cimentati more, da moj dragi ne plaća vapore…” savršeno precizno pokazuje stanje duha samih stanovnika obale. Divlja izgradnja je zapravo autentična “arhitektura bez arhitekata”, ista koja je oblikovala pitoreskna hrvatska mjesta, samo je suvremeni izraz nešto drugačiji od povijesnog. Nove tehnologije su pružile i nove mogućnosti, tako da su današnje kuće veće, deblje i više, nisu od kamena nego od betona i imaju ploču s armaturom koja strši za dodatni kat. I koja bi doista, da je ništa ne sprečava, cimentala more.

Rješenje u takvoj situaciji teško može biti uvođenje potpuno novih modela nego pokušaj evolucije postojećih praksi. Sadašnja strategija zatečeni problem nastoji riješiti promjenom mjerila: umjesto pojedinačnih zahvata, okosnica su postali veliki projekti, koje pak nema tko graditi.

No, kao i obično, hrvatski obalni prostor pokazao je da ima vlastite obrambene mehanizme i sposobnost regeneracije.

Naznaku jedne potpuno nove prakse prepoznao je časopis More, koji je prije nekoliko godina počeo otkrivati autentične vrijednosti i nove restorane na obali pod zajedničkim naslovom “Gustoza đita”. Tekstovi su pisani čakavicom koja se u stvari nigdje ne govori, odabir restorana zbunjivao bi poznavatelje stanja na terenu, no časopis je prepoznao stvaranje nove infrastrukture nautičkog turizma.

Kako masovni turizam pretvoriti u elitni nije samo hrvatsko niti je jednostavno pitanje, a na Jadranu se ničim izazvan naznačio uspješan odgovor.

Nautički turizam, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, godišnje donosi oko 700 milijuna eura (ove su godine naznake oko 800 mil.), što je otprilike 10% ukupnog prihoda u turizmu. U brojkama to znači oko 1,200.000 noćenja, uz 50% višu prosječnu potrošnju nautičkih turista od ostalih, dakle s ekonomskog stajališta respektabilan udio u ukupnom turističkom gospodarstvu.

Sa stajališta očuvanja prostora značajnija od samih brojki je činjenica da taj vrsta turizma ne zahtijeva gotovo nikakvu izgradnju u odnosu na turistička naselja za isti broj turista. Umjesto izgradnje na kopnu, nautički turizam traži minimalnu infrastrukturu u moru, od priveza do nešto pratećih brodova.

Dok je proteklih godina s jedne strane zastala izgradnja vezova u marinama, okosnica novog razvoja bila su lučice u malim mjestima i privezišta uz postojeće lokale, na kojima je vidljiv i povratni efekt turizma na pristup gradnji. Po obali je, naravno, i prije bilo gostiona, no proteklih nekoliko godina demižone su zamijenili hladnjaci s vinom, gradele su dopunjene ambicioznijom kuhinjom, a nabacanu zemlju od iskopa oko zgrada zamijenila su uređena pristaništa. Efikasnije od bilo kojih represivnih mjera, turizam se u ovom slučaju pokazao, suprotno uobičajenim rizicima, faktorom očuvanja prirodnih vrijednosti – očuvaniji i ljepši prostor istovremeno je i ekonomski uspješniji.

Uvale od Ista, Palmižane, Opata, Lastova pružaju drugačiju sliku hrvatske obale, ali i koncepta gradnje. Na Opatu je, primjerice, arhitekt Nikola Bašić u neformalnoj savjetodavnoj ulozi pomogao stvoriti izuzetno uspješan ambijent.

Naravno, ni jedno od tih mjesta koja su dala novu kvalitetu nautičkom turizmu ne bi bilo moguće urediti prema današnjem zakonu: niti se može graditi izvan turističkih zona, niti se smije graditi bliže od 100 metara od mora, niti se smiju postavljati bove za privez brodova izvan turističkih naselja i lučica, bez obzira na to što se u svim tim uvalama već sada sidre brodovi i uništava podmorje. Ti su lokali nastali na rudimentima postojećih kuća i manje ili više uspješno obranili svoj položaj, ako bi ih netko pitao.

*Hvar / Palmižana

Nautički turizam sam, naravno, ne može promijeniti strukturu obale, kao što ne bi mogli ni resorti sve kada bi i bili uspješni, nekoliko restorana ne može dati odgovore na sva pitanja, ali ovo iskustvo pokazuje da postoji lokalna energija koje je u stanju stvoriti kvalitetnu izgradnju na obali.

Drugo, ono dosta jasno potvrđuje da je strategija razvoja obale dinamična kategorija i da je postojeću definitivno potrebno redefinirati.

Na istom kongresu prije pet godina, kada je predstavljena strategija upravljanja obalom, predstavljen je i projekt UHA-e i Berlage Instituta iz Rotterdama pod naslovom Novi svjetionici hrvatskog Jadrana, koji se bavio upravo pitanjem stvaranja nove strategije izgradnje obale bazirane na razvoju lokalne inteligencije i turizma kao pokretača transformacije na sedam kritičnih lokacija. Projekt nije uspio u cijelosti izaći iz okvira arhitektonske diskusije i dovesti lokacije do fizičke realizacije, no njegova vrijednost je prije svega u tome da je otvorio prostor diskusiji o drugačijim oblicima izgradnje, i to u malim sredinama gdje su projekti bili locirani.

Model koji je doveo do sadašnjeg stanja ne može odjednom stvoriti novu kvalitetu, jedino se istraživanjem novih oblika gradnje temeljenih na lokalnom iskustvu može postaviti koncept koji iskorištava sve potencijale hrvatske obale. Da od “Mediterana kakav je nekad bio” postane “Mediteran kakav bi mogao biti”.