U hrvatskoj arhitekturi kvaliteta je eksces
Razgovor s Hrvojem Njirićem na Split Talks-u vodila Barbara Matejčić
Arhitekt Hrvoje Njirić je kao prvi predavač u Dioklecijanovim podrumima otvorio SplitTalks. Njirić je uz Split vezan od 2007. godine profesorskom pozicijom na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu, a u tom je gradu radio i na nekim projektima. Dobio je prvu nagradu za projekt novog rodilišta, koje spornom odlukom vlasti nije izvedeno, a pobijedio je i na natječaju za zgradu Pravnog fakulteta u sklopu novog sveučilišnog kampusa.
U Zagrebu ima ured njiric+ arhitekti i od novijih, važnijih i realiziranih projekata stambena naselja u Gračanima i Markuševcu te dječji vrtić MB u Retkovcu. No splitsko je predavanje u manjoj mjeri posvetio svojim radovima, umjesto toga se fokusiravši na širi pogledu na arhitekturu, edukaciji i promišljanju prostora kao kulturnoj kategoriji.
U Splitu ste održali vrlo dinamično predavanje, gotovo je svaka vaša rečenica bila popraćena nekim vizualom – od brojnih popkulturnih referenci do trivijalija iz medijskog i svakodnevnog života. Zbog čega ste se odlučili na takav populistički koncept kojim se arhitektonske teme mogu prezentirati i najširoj publici?
– To naprosto odražava stav da se čini prikladnim boriti se protiv elitizma, hermetičnosti, autističnosti te formalističke samodopadnosti u koju i domaća i strana arhitektura sve više zapadaju. Okrenut sam čovjeku, koliko god to banalno zvučalo, i htio bih da se arhitektura kao dominantno socijalna kategorija približi što većem broju ljudi, bez suvišnog mistificiranja ili glorificiranja, pa je sukladno tome, predavanje rezultat želje da se jezik arhitekture ili namjere onih koji grade učine shvatljivim korisnicima tih usluga – bilo da se radi o javnom ili privatnom prostoru. To je sastavni dio mog pedagoškog rada na splitskom GAF-u gdje studente nastojim senzibilizirati za stvari koje su oko njih, umjesto onih s blještavih stranica stranih časopisa ili junkom pretrpanih arhitektonskih sajtova. To budući arhitekti trebaju – a time i završava splitsko predavanje – biti ono što jesu, biti ono što je primjereno, a ne ono što nikada neće moći postati. Ne možemo se boriti u kategorijama u koje ne spadamo. Kao što nije prikladno driblati protiv Brazilaca, tako nije niti pametno u hrvatskim uvjetima oponašati Fostera, pa čak i kad se projektira neki aerodrom. Prepoznavanje i približavanje svakodnevnim stvarima je jedini adekvatan modus operandi.
U Splitu ste odali i pohvalu ”razbarušenoj splitskoj ljepoti”, naglasivši da bi se od toga moglo učiti, a pritom ste naveli naknadne intervencije stanara – poput pregrađivanja, zatvaranja balkona, nadogradnji – koje obično smatramo rezultatom nekulture korištenja arhitektonski definiranog prostora. Dajete li time legitimitet korisnicima da s prostorom rade što žele, svojevrsni legitimitet neredu ili to isto tako spada u prihvaćanje naših realnih okolnosti?
-Arhitekti su neskloni da se njihove kuće „adaptiraju“, ali svjesni smo da živimo u kulturi u kojoj su male šanse da se takvo što ne dogodi. Zbog toga je takve potencijalne situacije dobro što je moguće više predvidjeti i „ugraditi“ ih u projekt. Naravno, javni objekti se ne bi trebali mijenjati ako za to nema stvarne potrebe, no u stanovanju su neke preinake i prilagodbe dio personalizacije životnog prostora. Na to su ukazivali i vrhunski svjetski arhitekti i teoretičari. Herman Hertzberger, Mario Botta i Kenneth Frampton su se u više navrata oduševljavali vitalnošću splitske strukture, mogućnošću grada da prihvati život i sve njegove finese te prilagodbe koje sa sobom donose vrijeme i progres.
Kako Vi anticipirate moguće buduće potrebe stanara u Vašim stambenim zgradama pa onda time smanjujete i potrebe za naknadnim intervencijama?
– Prvo sebi postavim pitanje koji su okviri optimalni za život na zadanoj lokaciji. Gradeći u periurbanim dijelovima grada kao što su Gračani i Markuševac, recimo, pitali smo se tko su potencijalni stanari, koji su životni stilovi primjereni tom okruženju i kako im dati adekvatne uvjete. Dakle, nastojimo prepoznati ono što bi za takav način života moglo biti bitno. Konkretno, u Markuševcu smo se rukovodili, nazovimo to tako, temom života na ladanju, što uključuje roštilj, partyje, život na otvorenom. No, nismo mogli naći estetski prihvatljive roštilje pa smo u suradnji s jednom zagorskom tvrtkom projektirali prototip vanjskog ložišta, s kojim smo htjeli opremiti sve stanove, odnosno terase i vrtove. Nažalost, investitor je naposlijetku odustao od toga, iako ne bi puno ni koštalo. Roštilj se dan-danas pod nazivom njiric+ nalazi u komercijalnoj ponudi te tvrtke. No to je samo jedan detalj. Vodili smo računa i o privatnosti, jer na takvoj je lokaciji besmislena kuća sa zajedničkim stubištem i svim onim urbanim značajkama (i ustupcima) zgrada unutar gustog gradskog prostora. Zbog toga smo zastupali koncept individualnog stanovanja u grupi. Tako svaki stan ima vlastiti ulaz i vanjski prostor, koji je zaštićen od pogleda susjeda. Naravno da individualne potrebe iziskuju neke prilagodbe, ali je činjenica da oba naselja nisu doživjela veće preinake u ove tri, četiri godine korištenja. To sugerira da je dostatan nivo slobode i mogućnost „ugrađen“ u te projekte. Zanimljivo je da se u oba slučaja radi o stranim investitorima. Pitanje je bi li jednako iskustvo bilo i s domaćim partnerom. Sada pokušavamo u Samoboru s hrvatskim naručiteljem, a ishod ćemo tek vidjeti.
Na koji način mislite da bi drugačije bilo raditi s hrvatskim investitorom?
– Mislim da su domaći financijeri skloniji pouzdati se u obrasce koje vide oko sebe, a ti su vrlo skromni. Oni dobro znaju što se prodaje i nemaju motiva pomicati standarde. Stranci češće imaju potrebnu širinu, koja vjerojatno proizlazi iz odgoja i naobrazbe, lakše prihvaćaju nova rješenja i spremniji su na kompromise. Iz mojih dosadašnjih iskustava s domaćim investitorima u području stanogradnje može se primjetiti da su tvrdi i nefleksibilni, vođeni isključivo logikom ponude i potražnje, s tim da je parcela (adresa) zapravo ta koja prodaje stanove po višoj ili nižoj cijeni. U takvim okolnostima se kvaliteta događa kao eksces, kao slučajnost. Nisu baš za sve krivi samo arhitekti, već cjelokupno okruženje, pa i mediji poput „Jutarnjeg lista“ koji promoviraju luksuzne životne stilove iz dalekih zemalja i tko zna kojih izvora koji s nama nemaju nikakve veze. Puniti novine šarenim slikama nemuštih interijera kojima se onda pridodaju epiteti „futurističko“, „minimalističko“ je čak i za Hrvatsku previše. A što tek očekivati sutra od djece koja se podučavaju likovnoj kulturi jedan sat tjedno, kojoj su ukinute likovne mape…
*Rural Mat, Markuševac, Zagreb
Vrlo ste kritični prema arhitekturi koja nastaje u Hrvatskoj. U kolikoj mjeri je ta kritičnost u vezi s tim što ste rekli da Vas nervira poplava forme?
– Moja omiljena definicija današnje hrvatske arhitekture je da je to „manje ili više smislena nakupina građevinskog materijala“. S jedne je strane to posljedica nesmiljenih tržišnih uvjeta, a s druge, indolencije kojoj ne znam pravi uzrok. Radi se shematski, površno, brzo i na sigurno, bez želje da se udubljuje ili eksperimentira, a kamoli preuzme rizik. Tako se uspostavila produkcija na nedopustivom nivou. Tek pola posto onog što se izgradi nešto znači ili, prevedeno, to je tek nekoliko ureda koji se trude promišljati ono što rade. Sve ostalo je tek puko „građevinarenje“. I ja sam, kao i svi ostali, pogođen krizom, ali to nije izgovor da poslu ne pristupamo pošteno. Možda je bolje da ga se uopće ne laćamo. Inzistiranje na formi je samo nastojanje da se sve ostale nezainteresiranosti zamaskiraju dopadljivošću vanjskog izgleda, ali je čak i to kod nas često nevješto izvedeno.
*…this familiar feeling, Gračani, Zagreb
U projektu hotela ”Superdalmacija” na Čiovu reinterpretirate osobine koje bismo mogli nazvati dalmatinskima ili, zapravo, općehrvatskima – improvizacije, promjenjivost – i to konceptualizirate u novu kvalitetu.
– Otud i naziv ”Superdalmacija”, u to su upisane sve te osobine – ad hoc promjene, nekompetentnosti, neodgovornosti, improvizacije, nenadani zaokreti, prilagodbe i tome slično. Projekt je nastao i iz želje da preispitamo načine privremenog boravljenja – jer turizam zapravo nije ništa drugo nego privremeno stanovanje – i dođemo barem do naznaka nekih novih, prikladnijih modela, jer se u razvoju hotelske tipologije nije puno toga promijenilo u zadnjih stotinjak godina. Kao i u svakom traženju, tako su i u tom našem greške dio procesa, ali smo svjesno ušli u taj eksperiment.
Što je eksperimentalno u ”Superdalmaciji”, što odstupa od tog klasičnog hotelskog modela?
– Dosta toga – od tipologije do interpretacije teme zajedničkih i individualnih prostora. Nismo poštovali standardne obrasce već smo predložili središnji kubus s javnim programima, koji su posloženi jedni na druge i istovremeno su i zona komunikacije. To znači da nema klasičnih hodnika, što hotel čini efikasnijim, a kvadrati koji nisu utrošeni u hodnike se mogu dodati sobama ili pak javnom prostoru. I sobe drugačije organiziramo. Zbog smanjivanja utroška energije pretjeranu insolaciju, umjesto klimom ili zaštitom od sunca, rješavamo tako da sanitarnu zonu smještamo prema van, što je neočekivano, ali učinkovito rješenje.
*Superdalmatia, Čiovo
”Superdalmacija” je nastao i na uvjerenju da je turizam dvosmjerni kulturološki proces, a ne ”all inclusive” autističnost, zar ne?
-Turizam vidimo kao interaktivni proces između lokalnog stanovništva i gostiju, a nikako kao autizam zatvorenog hotelskog tipa, poput kluba Méditerranée, koji tretira ljude kao robu – ravno s aerodroma stižu u hotel, iz hotela na plažu i natrag, i tako petnaestak dana, dok je sva autentičnost lokacije klinički odrezana. Aseptičnost na krivom mjestu – takav vid turizma nije primjeren Hrvatskoj. Mali nukleus tome suprotstavljenog inkluzivnog odnosa u turizmu jest prijedlog da se unutar hotela inkorporira mala kapelica, po uzoru na dubrovačke ljetnikovce iz 15. stoljeća u sklopu kojih su postojali sakralni objekti koje je smjelo pohoditi i lokalno stanovništvo, a ne samo vlastela. To je jedan od najranijih primjera hibridnosti, miješanja javne i privatne sfere. U slučaju ”Superdalmacije” bi ta religijska platforma mogla biti iskorištena za izvjesnu interaktivnost, makar tako da se gestikulacijom izrazi neka simpatija između stranih i lokalnih penzionera. No, nisam baš siguran hoće li ta ideja zaživjeti jer se investitor vrpolji.
Kao središnja tema Vašeg predavanja se, rekla bih, nametnula tolerancija. Kako se tolerancija prevodi na jezik arhitekture?
– To je u Hrvatskoj općenito dosta teška tema. Mi se kao narod krećemo između ekstrema – ili smo previše tolerantni ili uopće nismo. Toleranciju prema ljudima s kojima živimo te kulturi i prostoru koje upotrebljavamo bi trebalo izbalansirati na nivou osobnog habitusa. Teško ju je definirati već sa sociološkog stanovišta, a kamoli ju prevoditi u prostorne oblike, ali treba pokuša(va)ti. S obzirom da je Split multikulturalna sredina s nizom socijalnih tenzija, koje su vidljive pa ih je lakše prepoznati i potom interpretirati, zadali smo studentima toleranciju kao projektantsku temu za sljedeći semestar. Ona ima dvije strane; onu kada je stvarna i kada pokušavamo prodrijeti u srž toga fenomena i deklarativnu, gotovo političku, koja se koncentrira na set minimalnih pravila ili oblika ponašanja ne bi li se zadovoljila opća forma i prividni ideal da živimo u tolerantnom okruženju. Između te stvarne i deklarativne tolerancije velika je razlika i zanima me kako će đaci na to odgovoriti. Postoji čitava skala mogućih instanci na koje se tolerancija odnosi – etnička, vjerska, sportska, gospodarska itd. – a u skladu s tim i niz raznolikosti i antagonizama u našem društvu koje bismo mogli pokušati pomiriti. Ako se vratimo temi stanovanja, to bi mogao biti pokušaj da u istoj kući stanuje bogati, mladi poduzetnik, studentska populacija i recimo obitelj na socijalnom minimumu. Različite kategorije stanara bi mogle rezultirati interesantnim okruženjem, koje bi, u najmanju ruku, bilo adekvatan životni okvir djeci koja bi tu odrastala.
Nije li takav tip ”pomirenja” različitih kategorija stanara ugrađen i u Vaš stambeno-turistički projekt koji ste radili u Portugalu?
– Točno, a zanimljivo je da nismo mi bili ti koji su proizveli takvu situaciju, već ju je investitor – fondacija Granturismo – zadao kao temu. Izgleda da ipak negdje ima onih koji su skloni izazovima. Pod zajednički krov je trebalo smjestiti tri kategorije korisnika: lokalno stanovništvo srednje ili niže klase, mlade yuppije iz Lisabona te penzionere iz Zapadne Europe i učiniti njihovu kohabitaciju što prihvatljivijom, tolerantnijom…
*Non-stop house, Granturismo, Silves, Portugal
Kakav ste zajednički okvir za život našli za te generacijski, socijalno pa i kulturološki različite skupine?
– S jedne strane smo im omogućili potrebnu autonomnost, ali smo istovremeno dali naznake niza mogućnosti malih socijalnih interakcija. Ovisno o životnom stilu, svakoj je skupini prilagođen boravišni prostor, a sve ostalo je polujavnog karaktera i koristi se zajednički. Recimo, stubišta su središnje pozicionirana i ne koriste se tek za puko dolaženje do stana, već su to prostori za sretanje, sjedenje ili partyje. Ozelenjena zona je ujedno i filter između različitih oblika stanovanja, bazen je također zona za svih, a ne tek za one koji si to mogu priuštiti.
Studentima će kuću tolerancije procjenjivati žiri u kojem su Gibonni, Zlatko Gall, Ante Tomić i kao jedini arhitekt Damir Rako. Zbog čega glazbenika, glazbenog kritičara i pisca smatrate kompetentnima da procjenjuju arhitektonski rad? Biste li se Vi bunili da Vam tako bude sastavljen žiri arhitektonskog natječaja?
– Arhitekti su stalno izloženi ocjenjivačkim sudovima u kojima sjede ljudi koji nisu ni kompetentni niti osobito zainteresirani, bez obzira na formalnu naobrazbu. Naš je posao smisliti neki metajezik kojim ćemo ono što radimo približiti budućim korisnicima, površnim prosuditeljima i ad hoc kritičarima. Čistoća ili kompetentnost prosudbe je dosta sumnjiva kategorija i studente od početka treba izlagati ”nečistim”, odnosno životnim, situacijama te brzoj i jasnoj komunikaciji ideja. A u tom žiriju makar svi imaju zajedničku crtu da su iz Splita, imaju i svoju optiku kroz koju gledaju na grad, u manjoj ili većoj opoziciji prema vladajućoj oligarhiji i svaki od njih u svom radu pokušava nešto reći na temu tolerancije. Osim toga, takva postava omogućuje izvjesnu širinu pogleda za koju se zalažem.
Više o radu Hrvoja Njirića i njegova ureda možete saznati na redovito ažuriranoj stranici www.njiric.com
