U politiku planiranja grada potrebno je uključiti javnost!

Godine 1999.u Berlinu se okupila grupa arhitekata pod nazivom Raumlabor, shvaćajući kako je potrebno reagirati na divlji i ubrzani urbanizam grada, neposredno nakon pada Zida. Nova dimenzija promišljanja grada i urbanizma koju je predstavljao Raumlabor, pretpostavljala je istodobno subverzivne diverzije u javnom prostoru, ali i pomalo zaigrane metode i trenutačne instalacije koje su oponirale dominantnom modelu arhitektonske produkcije. Koristeći strategiju gerilskog planiranja grada, Raumlabor je uspio organizirati operu u napuštenoj stanici podzemne željeznice (Eichbaum Opera), napraviti kuhinju za cijeli grad na glavnom trgu (The Kitchen Monument)  ili smjestiti hotel unutar napuštene zgrade. Ideja reciklaže koja se u njihovom radu postavlja kao primarna zadaća, važna je iz aspekta sagledavanja budućnosti  ograničenih resursa. Raumlabor sebe ne naziva arhitektonskim biroom, već društvom koje povezuju zajednički interesi, sada i izvan granica berlinskog urbanizma. Grupa se sastoji od devet članova (Andrea Hofmann, Axel Timm, Benjamin Foerster-Baldenius, Francesco Apuzzo, Jan Liesegang, Markus Bader, Matthias Rick, Christof Mayer, Martin Heberle) , a s Janom Liesegangom smo razgovarali u prosincu, kada je gostovao na Goethe-Institutu kao dio projekta Međumjesta, u organizaciji zagrebačke grupe Goethe-Guerilla, o kojima ćete imati prilike uskoro čitati. U nastavku pročitajte razgovor s Janom Liesegangom.

Već deset godina radite na projektima u javnom prostoru. S kojim ste se preprekama suočili na početku vašeg djelovanja (aktivizma), s obzirom da ste počeli kao kritičari gradske planerske politike i do koje ste mjere uspjeli uspostaviti dijalog sa gradskim vlastima u zajedničkom promišljanju javnog prostora?

Raumlabor se u Berlinu okupio tijekom devedesetih, ubrzo nakon pada Zida, što je uvelike utjecalo na naš rad. Odjednom se u gradu pojavilo obilje praznog prostora i osjećao se dah slobode…Svi smo se preselili u Istočni Berlin, neki od nas su „preuzeli“ napuštene prostore što je bilo ilegalno, no za to nitko nije mario. Istočni Berlin je karakteriziralo mnoštvo napuštenog prostora, nije bilo klubova, ulice su bile sive, što je bilo neobično, osobito ako ste navikli na zapadnjačku infrastrukturu. Uglavnom, tamo je bilo obilje mogućnosti, no ubrzo je započeo proces gentrifikacije. Netom nakon pada, novi pročelnik Ureda za gradsko planiranje propisao je rekonstrukciju grada u stilu 19.stoljeća- kameni grad bez nebodera, što je shvaćeno kao izuzetno ideološka rekonstrukcija, zato što grad nikada u prošlosti nije tako izgledao. Tu smo politiku otvoreno kritizirali. Tako da smo kao grupa dugo smatrani opozicijom, no sada smo lagano počeli uspostavljati dijalog s gradskim vlastima i promišljati kategoriju privremenog korištenja prostora. Kod toga je izuzetno važno integrirati ljude u politiku planiranja grada. Primjerice, jedan od mojih partnera sada osmišljava novu svrhu za napušteni aerodrom Tempelhof u sklopu projekta „International Building Exhibition for 2020“ (IBA). U tom projektu, mnoge naše ideje gradskog planiranja „od nule“, i neke subverzivne strategije pomažu u promišljanju prostora.

U vašem radu mnogo surađujete s ostalim grupama, koliko je to bitno i koliko je multidisciplinarni pristup važan u sagledavanju potencijala prostora?

Nama je posve prirodno surađivati s drugim profesijama, s obzirom na činjenicu da u svojem radu ne tražimo prepoznatljiv dizajnerski potpis. Naš rad je sličniji stvaranju „prototipova“ i s obzirom da su situacije u kojima djelujemo uvijek djelujemo uvijek drugačije, primorani smo osloniti se na znanje različitih ljudi. Primjerice, projekt Eichbaum Opera činio se kao suluda ideja, prvenstveno zato što nikada nismo prije radili operu sa svim svojim pravilima i restrikcijama, osobito u prostoru napuštene podzemne željezničke stanice! Stoga, kada radimo u različitim poljima, prirodno je i logično da se konsultiramo s različitim ljudima, a istraživače doživljavamo kao dio proširenog kruga prijatelja.

* Eichbaum Opera

Možete li pobliže objasniti koncept gerilskog planiranja grada?

Dugo smo promišljali trebamo li koristiti taj naziv, no onaj pozitivan aspekt toga označava da radimo velike promjene malim intervencijama. Ako ste u podčinjenoj poziciji, znači da ako koristite gerilske strategije ( na granici zakona), možete učiniti velike promjene.

Ono što ne volim kod termina gerila i kod gerilskih pokreta je to da su oni uglavnom usmjereni stvaranju budućih društava, oni su ideolozi koji vjeruju da mogu stvoriti idealan svijet. To ih čini izuzetno dogmatičnima, što nije naša kategorija razmišljanja. Smatramo kako je definitivno vrijeme za promjenu u društvu, no ne vjerujemo kako nam revolucija može donijeti raj- opet ćemo imati neke nove probleme. Stoga, potrebno je djelovati lokalno na svakodnevnoj razini. To nas, usudio bih se reći, čini drugačijima od naših uzora iz 60-ih, 70-ih: Animalfarma, Superstudija, Archigrama koji su uvijek imali utopijske ideje i vjerovanje da je budućnost svjetla.

Globalna recesija je maksimizirala količini napuštenih gradskih prostora- čitavi gradovi polagano odumiru. Kakva su vaša razmišljanja o toj situaciji i  kojim strategijama prilazite napuštenim prostorima, odnosno, koju metodologiju pritom koristite?

Na početku, potrebno se upitati- što čini vrijednost nekog prostora i zašto ju je moguće izgubiti?

Većim dijelom, vrijednost prostora ne ovisi o obliku ili nekim fizičkim kvalitetama, već o načinu na koji je programiran, o načinu na koji se promatra, o očekivanjima koji ljudi imaju o njega ili o tome nosi li neku vrstu zarade. Neki prostori nisu prazni zato što nema potrebe za njima, već zato što su preskupi za iznajmljivanje i održavanje. Kada prilazimo promišljanju novih prostora, nastojimo proučiti njihov lokalni potencijal. Napušteni prostori često padnu nazad gradu u ruke, kao i kada propadnu neke tvrtke, gradovi se tada moraju brinuti o njima. No gradske strategije se uglavnom svode na vanjsko poljepšavanje i dekoracije, što je veoma upitna strategija s obzirom na trend smanjivanja gradova.

Kada smo radili na projektu Halle Neustadt, grad se sa postojećih 100.000 stanovnika smanjio na 57.000 u razdoblju od deset godina. Suočili su se sa nebrojenim problemima, ne samo sa obiljem praznog prostora. Najgore od svega je segregacija gdje mladi i fleksibilni odlaze, a stariji ostaju. Stoga, smo tamo nastojali stvoriti neke nove situacije za ljude koji su otišli, stvarajući neke privremene instalacije, poput otvaranja hotela u napuštenoj zgradi. Iako privremena, instalacija je pokazala nove strategije korištenja prostora i inicirala ljude da o prostoru počnu razmišljati na nov način. Smanjivanje gradova može biti i potencijal za njegovu strukturu- odjednom je mnoštvo napuštenih prostora s kojim se morate nositi, za koje morate pronaći nove programe i strategije, kao povezati prave ljude na nove lokacije.

* Hotel Neustadt

No što se dogodi ako zajednica nije otvorena za rješenja koja im se nameću, ako je zatvorena po pitanju mijena u svojem okruženju? Jeste li ikada imali takve situacije u kojima se zajednica protivi vašim projektima?

Naravno, bilo je i takvih situacija. Mnogi naši projekti su participatorni i ovise o ljudima koji žive u blizini. Zato  proces transformacije prostora uvijek mora teći sporo i uključivati čitavo susjedstvo. Slična se situacija dogodila s Eichbaum Operom: počela je sa mnoštvom socijalnim aktivnosti koje su uključile čitavo susjedstvo u ideju Opere. Bio je tu čitav niz radionica, mladi su mogli snimati svoje pjesme, također je bilo moguće pisati operne librete…

Izuzetno je važno stvoriti međusobnu komunikaciju prije početka nekog projekta. Naravno da zna biti poprilično  iritirajuće kada netko dođe u vaš prostor i kaže vam što treba činiti. Na početku svakog našeg projekta radimo participativne radionice, nastojeći naučiti što više o lokalnim problemima i potencijalima.

Zagreb primjerice ima specifičan problem sa svojim javnim prostorom. U javnoj percepciji on nikada nije shvaćen kao javno dobro, i gotovo je uvijek podložan manipulaciji od strane kapitala i politike. Izuzetno je teško dobiti dozvolu za neku vrstu projekta u javnom prostoru ili učiniti nešto s njim. Kakva je situacija u Berlinu po tom pitanju?

Zakoni u Berlinu nisu puno drugačiji, ali u stvarnosti je moguće učiniti mnogo više nego li se to na prvi pogled čini. Tamo postoji određena tradicija akcija u javnom prostoru, takozvani ulični partyji. Ulice su predviđene za takve situacije, ali naravno, tek će mali dio ljudi primjerice donijeti stol na ulicu i tamo večerati! Druga stvar koju treba imati na umu je način na koji imenujemo stvari- ako nešto što se događa na ulici nazovemo izložbom, nikome neće smetati, ali ako isto nazovemo okupacijom, nikada nećete dobiti dozvolu za to, iako načelno može biti riječi o istoj stvari. To je također dio našeg rada, pomicati granice kritičkih aktivnosti onoga što je i nije dozvoljeno u javnom prostoru.

Možete li objasniti što podrazumijevate pod konceptom prostornih narativa i koliko oni svoja uporišta imaju u opusu Situacionista i Archigrama?

To je isto nešto što se promijenilo od 60-ih. U 60-ima su jaki prostorni narativi bili ograničeni na izlazak na ulice, no kod nas su oni vezani uz javni prostor i način na koji promatramo/organiziramo grad. Ne oslanjamo se na brojke i statistike i ne pokušavamo stvoriti idealnu četvrt (u prošlosti su postojale statistike o tome koliko je škola i društvenih centara potrebno da se stvori savršena četvrt- što je zapravo veoma dosadna tehnokratska ideologija koja je još uvijek vidljiva u mnogim novim gradovima diljem Europe). Raumlabor pokušava pronaći specifičnosti za određeno mjesto, a ako je riječ o mjestu siromašnom identitetom, onda ga pokušavamo zajednički stvoriti- spojem prostora i zajednice.

U projektu “Kitchen Monument” nastojali smo dovesti ljude u centar grada Duisburga koji je uništen u II.sv.ratu. On je sada poprilično neprivlačna gradska četvrt sa mnogo različitih nacija koje žive tamo. (što povećava mogućnost sukoba). Projekt smo započeli sa pitanjem stanovnicima: U što vjeruju? Iako je mnogo povijesti izbrisano, neki konflikti iz prošlosti ipak nisu zaboravljeni. Nastojali smo krenuti s idejom da okupimo različite ljude u prostoru u kojem se svi osjećaju dobro-a to je kuhinja. Ona je mjesto u kojem ljudi razgovaraju o osobnim stvarima, dijele svoja razmišljanja, ideje, hrane se, što je izuzetno važno. Tako smo došli na ideju da stvorimo pokretni spomenik, kupolu prekrivenu tankim slojem prozirne folije, stvarajući istodobno javni i intimni prostor.

*  Kitchen Monument

U kontekstu Duisburga ste spomenuli (ne)privlačnost nekog grada. Kako se može izmjeriti, detektirati ta kategorija?

To je teško pitanje. Uglavnom je vezano za predrasude, gdje se tipično funkcionalističko predgrađe smatra dosta neprivlačno ljudima moje generacije. Primjerice, u projektu za Helle Neustadt iznajmili smo stan I počeli se družiti sa susjedima, što je polagano mijenjalo našu percepciju o mjestu. Više nam nije bio bitan taj vizualni segment i arhitektura, već smo uvidjeli da su problemi vezani uz dublje stvari, javni prijevoz i lošu kvalitetu javnog prostora. Prostoru je bio potreban narativ, priča, identitet kako bi se svi mogli poistovjetiti s njime. Dakle, nikada neprivlačnost nikada ne ovisi samo o arhitektonskim zadatostima nekog mjesta, već o narativima i aktivnostima koje možete iz njega stvoriti.

* The Big Crunch

U svojem se radu mnogo bavite temom recikliranja. Trenutačno izlažete jedan takav projekt OFFICINA ROMA (o kojem smo pisali ovdje) u rimskom muzeju MAXXI. No i u prethodnim radovima ste propitivali dimenziju recikliranja, poput The Big Crunch i The House of Contamination. Koliko vam je bitan koncept reciklaže u arhitekturi i zašto?

Recikliranje nam je važno iz nekoliko razloga. Prvo, bitno je istaknuti da svi već dugo vremena znamo da ćemo u jednom trenutku ostati bez prirodnih resursa, ali svejedno ne mijenjamo naše navike. Krajnji je trenutak da se maknemo iz te zone sigurnosti i promijenimo nešto!

*  The House of Contamination

Kako bi sveli utrošak energije u našim radovima na minimum, odlučili smo koristiti reciklirane materijale za naše privremene konstrukcije. Drugi aspekt je taj da korištenje smeća (odbačenih materijala) za nas ima neka poetična svojstva. Možete raditi umjetničke kolaže, pretpostavljajući nove tehnike građenja. Sa smećem uvijek baratate na metaforičkoj razini.

Projekt Officina Roma za MAXXI je  vila koja se sastoji od kuhinje, spavaćih soba, radnog prostora, ali bez dnevne sobe- što služi kao upozorenje da je vrijeme da se prestanemo odmarati jer ćemo za 20 godina biti bez resursa, a promjene će biti neizbježne. Sada možemo početi mijenjati budućnost.

Do koje mjere vaša arhitektura korespondira sa suvremenim formama poput Zahina muzeja, kako ste svoj rad doživjeli u takvom kontekstu?

Zahin muzej je veoma zanimljivo okruženje za rad. Uvijek nam je veliki izazov raditi projekt za muzej jer u takvom kontekstu naša promišljanja, koja često imaju realne primjene, postaju skoro makete. Zahina arhitektura ima divnu dinamiku, a donekle, poput naše, nastoji promijeniti postojeće oblike. Prostorno je veoma eksperimentalna, no usudio bih se reći da kao muzej ne funkcionira. Muzej je zanimljivo istraživanje o novi prostorima, neovisno o tektonskim zadatostima. Možda i mi nastojimo raditi slično, samo mnogo manje sofisticirano, realizirati na drugi način, druge forme, uz nužnost da se u njih ugradi samoodrživ ekološki otisak. Vjerujem da muzej poput MAXXI-ja može biti ekološki sofisticiran i izgledati ovako, iako nisam siguran je li on takav uistinu. Ipak, za moj ukus je malo predizajniran.