Živjeti u stanu kojeg je projektirao genije

lafayette (09)

Placement je projekt na kojem radi tim kojeg čine tri grafičke dizajnerice, Hrvatica Lana Cavar te njene američke kolegice Danielle Aubert i Natasha Chandani. Njihova suradnja započela je nakon MFA programa na sveučilištu Yale, gdje su se djevojke i upoznale. Placement je njihov promjenjivi site-specific projekt, koji proučava interakciju između ljudi i nekih lokacija odnosno određenog prostora. Autorice projekta ističu kako termin „lokacija“ definiraju kao širok pojam, koji može biti vrlo apstraktno poimanje ideje nekog prostora (plaža, centar grada itd.)  ili neko doslovno, geografski točno određeno mjesto.

Unutar odabranog prostora interes autorica je izričit: podcrtati spontani estetski aspekt pri donošenju odluke o korištenju određenog mjesta. U svakom od mogućih scenarija autorice ciljaju na kolaboraciju s ljudima koji izabranu lokaciju izuzetno dobro poznaju.

Prvi u nizu projekata Placementa bavi se realnom lokacijom, a radi se o modernističkim zdanjima u Lafayette Parku u Detroitu, zoni koja ima „najveću svjetsku kolekciju“ zgrada koje je projektirao jedan od najistaknutijih arhitekata svih vremena, Mies van der Rohe. Autorice pripremaju publikaciju „Thanks for the view Mr. Mies“ (koja bi trebala izaći u proljeće 2011.) a ilustrira život u tom naselju te, za razliku od mnogih arhitektonskih knjiga i časopisa, koje glorificiraju ikoničku arhitekturu te prikazuju fotografije zgrada najčešće lišene ljudi, predstavlja Lafayette Park iznutra, s točke gledišta stanovnika ili zaposlenika, ljudi koji dugi niz godina „žive i borave u Miesu“.  Kroz ovaj projekt autorice se bave suvremenim funkcioniranjem ovog, pomalo utopističkog zdanja, promatrajuci kako je preživjelo i adaptiralo se na današnji način života.

Nekoliko blokova istočno od samog centra američkog grada Detroita nalazi se Lafayette Park, zona visokih stambenih kompleksa te jednokatnih i dvokatnih nizova, raspoređenih unutar idiličnog okruženja pripadajućeg parka. Kao i niz drugih, konceptualno sličnih projekata realiziranih u svijetu, stambeno je naselje nastalo kao dio poslijeratne urbane regeneracije gradova, no ono što je posebno upravo za ovo naselje je činjenica da ga je projektirao izuzetni projektantski trio, tadašnji majstori zanata, urbanist Ludwig Hilbersheimer, pejzažni arhitekt Alfred Caldwell te arhitekt Mies van der Rohe.

Stambeni kompleksi i ostali popratni objekti sagrađeni su u periodu između 1958. i 1962., a zona u kojoj se nalaze nekada je bilo područje na kojem je živjela radnička klasa afro-amerikanaca prozvana Black Bottoom. Danas se naselje može pohvaliti činjenicama da je jedan od gradski kvartova najveće rasne integracije te je, za razliku od ostatka grada koji je pogođen depopulacijom, ekonomski iznimno stabilno.

Od stanara, osobito onih koji u naselju žive već dugi niz godina, autorice su željele saznati što misle o jedinstvenom modernističkom okruženju te na koji se način snalaze ili eventualno prilagođavaju na okolnosti života u ovakvom prostoru.

Kako Cavar, Aubert i Chandani dodaju, bile su poprilično iznenađene reakcijom, odgovorima i općim dojmom stanovnika spram arhitekture u kojoj žive, strukovno karakterizirane gotovo kao remek djelo. Život u stanu koji je osmislio poznati arhitekt, po mišljenju nekih stanara, nije bila presudna činjenica pri odabiru upravo ove lokacije za njihov stambeni prostor. Takva nonšalantnost u percepciji mjesta gdje ovi ljudi žive zapravo se možda može gledati i kao ključ uspjeha, jer domovi tamošnjih stanovnika ne bi ni trebali biti izvrsni samo zato što ih je osmislilo poznato projektantsko ime, već zato što (idealno) funkcioniraju za život.

Također, ljepota arhitekture nije uvijek (ni svakom) tako očita i vidljiva, pa će tako ovu zonu i građevine unutar nje, nekii definirati kao suviše uniformirane i neprivlačne, ili „nalik na bunkere“. Pokoji će komentar i  za stambene jedinice reći da su premale, no površina prozora koji se protežu od vrha do dna dnevnog dijela stambenih jedinica čine ga izuzetnim i ugodnim prostorom koji se maksimalno otvara prema eksterijeru.

U čitavom naselju postoje, naravno, ljudi koji su poprilično entuzijastični glede stanovanja u prostorima koje je projektirao jedan od najvećih arhitektonskih talenata prošlog stoljeća, a ima i onih koji su se upravo zbog te činjenice i doselili baš u Lafayette Park. No ipak su u manjini, jer glavninu stanovnika tu je privuklo dojmljivo parkovno uređenje okoliša, osjećaj zajednice koji postoji u naselju, veliki prozori u stanovima ili prednosti života nadomak centra grada.

No, kako Cavar, Aubert i Chandani ističu, bez obzira što se neki od njihovih sugovornika referiraju na pojedine probleme te ne doživljavaju s pretjeranim oduševljenjem hvaljeni modernizam prostora u kojem žive, zanimljivo je kako gotovo da nema nezadovoljnih stanara. Naime, oni se i sami čude kako se u takvoj “bunker-arhitekturi” i dalje može lijepo živjeti i kako taj “kostur od prostora” omogućava da stvore potpuno individualan dom. Njihove  sugovornike uglavnom nije zanimao spomenuti modernizam, minimalizam i čistoća pri uređenju svojih domova. Ali ispostavilo se kako su, uz poneke komentare, jako zadovoljni s modernističkim pristupom jer ga mogu puniti kako žele.

Riječima jedne od sugovornica:  “Ima ljudi koji su zagriženi “Miesovci” pa u duhu “less is more” koncepta drže svoje stanove gotovo praznima.  Zanimljivo je da je čak i nešto tako glupo u ovom prostoru lijepo.

Dojam o tome koko danas izgledaju stanovi Lafayette Park možete dobiti na priloženim fotografijama koje je, za potrebe projekta Placement, snimila fotografkinja Corine Vermeulem.

Više o projektu Placement pogledaj ovdje

I.D.